Broj: Kž-eun 27/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu predaje tražene osobe O. K. S. R. N. zbog kaznenog djela iz § 263. stavka 1. i 3. točaka 1. i 2. te stavka 5. njemačkog Kaznenog zakona (StGB), odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 19. listopada 2017. broj Kv-eun-4/2017-7, u sjednici održanoj 8. studenog 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba tražene osobe O. K. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem je, na temelju članka 29. stavka 4. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/10., 81/13., 124/13. i 26/15.; dalje: ZPSKS-EU), odobrena predaja tražene osobe O. K. Saveznoj Republici Njemačkoj na temelju Europskog uhidbenog naloga državnog odvjetništva u Münchenu od 29. studenog 2013. broj 383 JMs 108546/13 izdanog zbog kaznenog djela prijevare u sklopu organizacije iz § 263. stavka 1. i 3. točaka 1. i 2. te stavka 5. StGB koje je i činjenično opisano (točka I. izreke), određeno je da se tražena osoba, u smislu članka 29. stavka 5. točke 4. i članka 22. stavka 3. ZPSKS-EU, predaje pod slijedećim uvjetima da se protiv njega ne smije voditi kazneni postupak niti izvršiti kazna zatvora za drugo kazneno djelo počinjeno prije predaje, da ne može biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora te da ne smije biti izručena trećoj državi zbog kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora (točka II. izreke), određeno je, na temelju članka 31. stavka 1. ZPSKS-EU da će predaju tražene osobe nadležnim tijelima Republike Njemačke  izvršiti Ravnateljstvo policije, Uprava kriminalističke policije, Služba za međunarodnu policijsku suradnju pri Ministarstvu unutarnjih poslova RH (točka III. izreke) te je, na temelju članka 26. stavaka 1. i 2. ZPSKS-EU, protiv tražene osobe O. K. produljen istražni zatvor radi predaje koji može trajati najdulje do izvršenja rješenja o predaji na temelju članka 35.ZPSKS-EU (točka IV. izreke).

 

Protiv tog rješenja tražena osoba O. K. je po odvjetniku, branitelju K. P., podnijela žalbu, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „ukinuti pobijano rješenje (…) te predmet vratiti na ponovno suđenje“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članaka 495. i 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 132. ZPSKS-EU, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Tražena osoba O. K. u žalbi „skreće pozornost [ovom drugostupanjskom] vijeću da je postupak vodila kao predsjednica vijeća sutkinja (…) koja je također ranije bila predsjednica vijeća (…) koje je odlučivalo o žalbi protiv rješenja suca istrage o određivanju istražnog zatvora protiv tražene osobe“, zbog čega žalitelj „smatra da postoji sumnja u pristranost predsjednice vijeća, jer je očito već ranije zauzela stav u pogledu postojanja osnovane sumnje da bi tražena osoba počinila navodno kazneno djelo“.

 

Međutim, odlučivanje o istražnom zatvoru u postupku predaje tražene osobe ne predstavlja „zauzimanje stava o postojanju osnovane sumnje“, jer se osnovana sumnja u ovom postupku niti ne utvrđuje. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 132. ZPSKS-EU koju citiranim tvrdnjama sugerira žalitelj.

 

Nije u pravu tražena osoba O. K. kada u žalbi tvrdi da se „uvidom u cijeli spis uočava (…) da ne postoji dokaz o postojanju izvršne presude, uhidbenog naloga ili druge izvršne odluke“ koji treba postojati „u smislu članka 2. točke 8. te članaka 10. i 17.“ ZPSKS-EU, pa da „nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 18. ZSPSK-EU“.

 

Naime, iz odredbe članka 18. stavka 1. točke 3. ZPSKS-EU proizlazi da europski uhidbeni nalog mora, između ostalog, sadržavati i podatak o uhidbenom nalogu, a predmetni europski uhidbeni nalog to i sadrži, jer jasno naznačuje da se predaja tražene osobe traži na temelju odluke o istražnom zatvoru koju je donio Općinski kazneni sud u Münchenu 25. studenog 2013. pod brojem ER III Gs 9970/13, a da je sam uhidbeni nalog izdalo državno odvjetništvo u Münchenu 29. studenog 2013. pod brojem 383 JMs 108546/13 („prvo državno tužiteljstvo u Müchenu“, potpisano od strane dr. B., „državne tužiteljice kao čelnice tijela“). Niti jednom odredbom ZPSKS-EU nije propisano da valjana izvršna odluka za lišenje slobode tražene osobe mora biti i dostavljena uz europski uhidbeni nalog koji je, sam za sebe, osnova za postupanje domaćih nadležnih pravosudnih tijela s nadležnim pravosudnim tijelima drugih država članica Europske unije, a temelj takve pravosudne suradnje u kaznenopravnim stvarima je načelo uzajamnog priznavanja unutar Europske unije (članak 4. ZPSKS-EU).

 

Zbog toga su neutemeljene i žalbene tvrdnje da „nije poznato tko je skriptor navodnog Europskog uhidbenog naloga, jer se na više različitih mjesta navodi i Prvo državno tužiteljstvo u Münchenu, ali i Uhidbeni nalog Općinskog kaznenog suda u Münchenu“ pa da je „sasvim nejasno koje tijelo progona SR Njemačke uopće traži predaju tražene osobe“.

 

Tražena osoba O. K. u žalbi tvrdi i da „iz činjeničnog opisa navodnog kaznenog djela nije moguće utvrditi svojstvo i navodnu ulogu tražene osobe“ te da je „potpuno nejasno tereti li se tražena osoba za jedno djelo ili za sva 24 djela kako se navodi na jednom mjestu prijevoda“.

 

Međutim, iz činjeničnog opisa radnje kaznenog djela zbog kojega je zatražena predaja jasno proizlazi da se traženoj osobi stavlja na teret postupanje u okviru zajedničkog plana s drugim osobama koji se odnosio na unajmljivanje u Njemačkoj vozila, strojeva i drugih skupocjenih predmeta bez namjere plaćanja najamnine i njihovog vraćanja vlasnicima, i to preko tvrtke osnovane samo radi toga, te njihovo odvoženje u Bosnu i Hercegovinu i prodaju radi stjecanja nepripadne koristi, time da se tražena osoba O. K. „u najmanje jednom slučaju pojavio kao vozač jednog unajmljenog vozila u Njemačkoj“. Stoga, neovisno i o činjenici da se radi o kaznenom djelu prijevare za koje je, prema članku 10. ZPSKS-EU, isključena provjera dvostruke kažnjivosti, treba zaključiti da ovakav činjenični opis djela ispunjava formalne uvjete propisane člankom 18. točkom 5. ZKPSK-EU, a da i rješenje kojim je odobrena predaja sadrži odgovarajuće podatke propisane odredbom članka 29. stavka 5. točke 3. ZPSKS-EU.

 

Konačno, tražena osoba O. K. žalbom pobija i odluku o produljenju istražnog zatvora iz točke IV. izreke pobijanog rješenja.

 

Budući da je pobijanim rješenjem pod točkom IV. izreke produljen istražni zatvor protiv tražene osobe (iako iz odredaba ZPSKS-EU ne proizlazi da sud, prilikom donošenja rješenja o predaji tražene osobe na temelju članka 29. ZPSKS-EU, mora odlučiti i o istražnom zatvoru), na žalbene tvrdnje koje se odnose na osporavanje postojanja razloga za takvo produljenje treba odgovoriti da je prvostupanjski sud pravilno uputio na te razloge obrazložene u ranijim odlukama o njegovom određivanju, a ti razlozi žalbenim tvrdnjama nisu dovedeni u sumnju.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. u vezi s člankom 132. ZKPKS-EU, ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu tražene osobe nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 132. ZKPKS-EU, odbijena žalba tražene osobe O. K. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 8. studenog 2017.