Broj: Gž-335/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Č. OIB........., zastupanog po punomoćnici S. M.-Č., protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE (OIB..........., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-103/13-47 od 04. studenoga 2015. godine, na sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovana i p o t  v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-103/2013-47 od 04. studenoga 2015. godine u točci I. izreke do iznosa od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama od 11. siječnja 2013. godine do isplate te u točci II. izreke.

 

2. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice p r e i n a č a v a  s e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-103/2013-47 od 04. studenoga 2015. godine u točci I. izreke iznad dosuđenog iznosa od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama te odluci o parničnom trošku i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 65.000,00 kn (slovima: šezdesetpettisućakuna) sa zateznim kamatama od 11. siječnja 2013. godine do isplate.

 

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 75.000,00 kn sa zateznim kamatama od 11. siječnja 2013. godine do isplate, kao da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 7.968,75 kn sa zateznim kamatama od 04. studenoga 2015. godine do isplate. Točkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 363.800,00 kn.

 

Protiv navedene presude žalbu podnose obje stranke.

 

Tužitelj se u žalbi podnesenoj putem svoje punomoćnice poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle propisan odredbom čl. 353.st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje:zPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se prvostupanjska presuda preinači.

 

Žalbom osporava dosuđenu visinu naknade štete s obzirom na ukupnu duljinu izdržavanja kazne zatvora tužitelja u uvjetima protivnim odredbi čl. 74. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ 128/1999,55/2000, 59/2000, 129/2000, 59/2001, 67/2001, 11/2002, 76/2007, 27/2008, 83/2009, 18/2011, 48/2011, 125/2011, 56/2013, 150/2013; dalje ZIKZ), odnosno pune tri godine u prostoru manjem od minimalnih 4 m2, bez dovoljno svjetla i prozračnosti te nemogućnosti redovitog održavanja higijene, smatrajući da je zatraženi iznos od 400,00 kn dnevno realan i  skladu sa presudama Europskog suda za ljudska prava. Ujedno, poziva se na neizvršavanje obveze tuženika da osigura tužitelju dovoljno prostora za kretanje u zatvorskoj ćeliji odnosno pravo  na zdravlje i zdrav život  sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-X-5464/2012 od 12. lipnja 2014. godine. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Tužitelj u žalbi koju je osobno podnio u bitnome navodi da je u zatvoru cijelo vrijeme bio šikaniran i maltretiran, uslijed čega je obolio od paradentoze i  mrene na očima kao posljedice šećerne bolesti koju je dobilo zbog nerviranja i tjeskobe u zatvoru, a o čemu da ga nitko nije pitao tijekom postupka. Osporava dosuđenu naknadu štete kao prenisku s obzirom na pretrpljenu štetu u obiteljskom i materijalnom smislu. Žalbeni prijedlog ne ističe.

 

Tuženica podnosi žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelja n a naknadu parničnih troškova tuženiku.

 

Žalbom osporava pravilnost primjene odredbe čl. 74. ZIZK-a i čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija). Ističe da nesporna činjenica da je tužitelj bio smješten u prostorijama koje ne odgovaraju propisanom standardu, bez utvrđenja drugih otežavajućih faktora, nije dovoljna za tvrdnju da je time bio izložen nečovječnom i ponižavajućem postupanju tuženice koje bi opravdavalo dosudu naknade neimovinske štete, već da je potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života i mogućnost boravka zatvorenika izvan ćelije kako u vremenskom tako i u sadržajnom smislu sukladno odredbi čl. 3. Konvencije, Preporuci R (99) i Stajalištu Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja. Nadalje, ističe da sud osim utvrđene skučenosti prostora i nedovoljne osvijetljenosti nije cijenio ostale okolnosti koje su utjecale na kvalitetu života tužitelja u zatvoru (mogućnost bavljenja raznim aktivnostima, razonoda, adekvatna prehrana, zdravstvena zaštita, izostanak štetnih posljedica na zdravlje tužitelja), čime da je pogrešno interpretirao odredbu čl. 74. ZIKZ-a budući da ista ne ulazi u domašaj čl. 3. Konvencije te nije uzeo u obzir Preporuke R (99) i Stajalište Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg postupanja. Konačno, ističe da duševna bol za koju tužitelj tvrdi da je trpio uslijed uvjeta u zatvoru ne prelazi onaj neizbježni element trpljenja ili poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, a da nezadovoljavajući prostor spavaonice uz manjkavost rasvjete ili sporadično širenje neugodnih mirisa iz sanitarnog čvora, uz utvrđenu mogućnost slobode kretanja tijekom dana i ostale aktivnosti kojima je nadoknađen  nedostatak prostora u spavaonici, ne predstavlja niti ponižavajuće niti nečovječno postupanje prema tužitelju, a kojim bi bilo povrijeđeno njegovo pravo ličnosti i pravo na ugled. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženice osporava žalbene navode kao neosnovane te se poziva na neadekvatnu veličinu smještaja tužitelja u zatvoru protivno odredbi čl. 74. st. 1. toč. 1. i st. 3. ZIKZ-a kao dostatnom za naknadu štete. Predlaže odbijanje žalbe tuženika kao neosnovane.

 

Tuženica nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana.

 

Tuženica ne konkretizira počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka već se samo poziva na taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesenih žalbi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4,. 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, nije utvrđeno da bi u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem prvostupanjske presude bila ostvarena koja od tih procesnih povreda.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog loših uvjeta boravka u zatvoru tijekom izdržavanja kazne zatvora u razdoblju od prosinca 2008. godine do prosinca 2011. godine.

 

U ovoj fazi postupka nesporno je među strankama da je tužitelj tijekom izdržavanja kazne zatvora u utuženom razdoblju boravio u Zatvoru u Z., Zatvoru u G. i Kaznionici u L., u zatvorskim prostorijama koje svojom površinom nisu udovoljavale propisanim standardima. Sporno je među strankama da li je takvim smještajem povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja i da li tužitelju stoga pripada pravo na naknadu štete.

 

Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da je pravomoćnim rješenjem Županijskog suda u P. utvrđeno da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne u zatvoru u G. povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima iz čl. 14. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 74. st. 3. ZIKZ-a te da se ta povreda ima ukloniti, a njezino ponavljanje se zabranjuje.

 

Nadalje, sud utvrđuje da je tužitelj zaprimljen u Zatvor u Z. od 12. prosinca 2008. godine do 05. siječnja 2009. godine, gdje je soba bile prekapacitirana, bez dovoljno svjetla i zraka, u sklopu koje se nalazio sanitarni čvor sa vratima na „krila“ neograđen do vrha stropa i bez ventilacije, uz odgovarajuće grijanje, s time da je tužitelju pružena liječnička pomoć nakon sukoba sa drugim zatvorenikom.

 

Također, sud utvrđuje da je tužitelj od 05. siječnja 2009. godine do 17. siječnja 2009. godine boravio u Kaznionici u L., u prostoriji od 16 m2 sa još šest zatvorenika, jedno vrijeme sa višestrukim počiniteljem kaznenog djela ubojstva, da mu je nakon napada od strane drugog zatvorenik iste večeri pružena liječnička pomoć, kao i liječnička pomoć zbog prehlade.

 

Nadalje, sud utvrđuje da je tužitelj od 17. siječnja 2009. godine do prosinca 2011. godine boravio u Zatvoru u G. i to na drugom odjelu zatvorenog odjela od siječnja do lipnja 2009. godine, a na prvom odjelu zatvorenog odjela od lipnja 2009. godine do kolovoza 2011. godine, a potom do prosinca 2011. godine na poluotvorenom odjelu. Glede boravka u zatvorenom odjelu sud utvrđuje da su sobe bile prekapacitirane, bez dovoljno zraka i svjetla, da se u istima nalazio sanitarni čvor, da je imao šetnju dva sata dnevno i mogućnost korištenja teretane jedan sat dnevno, da se tijekom boravka u drugom odjelu hranio u sobi, a u prvom odjelu u blagavaonici, s time da su na tom odjelu sobe tijekom dana bile otvorene, te da je zatvorenicima na zatvorenom odjelu bila na raspolaganju kupaonica sa tri tuša. U odnosu na polouotvoreni odjel sud utvrđuje da su sobe bile otvorene, da su zatvorenici slobodno šetali po odjelu, da je stupanj sigurnosti manji i nema prostora ograđenog žicom, da je sanitarni čvor odvojen od sobe te da su na raspolaganju zatvorenicima bila tri tuša.

 

Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je tužitelj tijekom boravka u zatvoru u dva navrata imao alergijske promjene na koži, jednom gljivice na prstima nogu, jednom aritmiju, dok stomatološki zahvati nisu evidentirani.

 

Imajući u vidu utvrđenje o prekapacitiranosti prostorija u zatvorskim ustanovama u kojima je boravio tužitelj, te posljedično tome nedostatnu prozračnost i osvjetljenje u Zatvoru u Z. i Zatvoru u G. te činjenicu da je tijekom boravka u zatvorenom odjelu zatvora u G. s obzirom na šetnju od dva sata i jedan sat teretane veći dio dana tužitelj morao boraviti u spavaonici neprimjerenih dimenzija, uz nedostatna tri tuša, kao i prekapacitiranost poluotvorenog odjela sa također  nedostatnim tuševima, ali i mogućnošću kretanja čitavo vrijeme zbog nezaključavanja soba,  kao i cijeneći činjenicu neodvojenosti sanitarnog čvora od sobe u zatvoru u zagrebu, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti iz odredbe čl. 19. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) pa cijeneći ukupnu duljinu boravka tužitelja u zatvoru te činjenicu da je do kolovoza 2011. godine njegov životni prostor bio manji od predviđenih 4 m2 bez mogućnosti kompenzacije slobodnim kretanje, zaključuje da su takvi uvjeti doveli do ponižavajućeg postupanja prema tužitelju i povrede prava na dostojanstvo iz čl. 23. st. 1. i čl. 25. st.1. Ustava Republike Hrvatske te čl. 3. Konvencije.

 

Pozivom na odredbu čl. 1100. ZOO-a prvostupanjski suda, imajući u vidu dulje vremensko razdoblje u kojem tužitelj nije imao uvjete smještaja i izdržavanja kazne sukladno ZIKZ-a zbog neosiguranog minimalnog prostora od 4 m2, nedostatka svjetla i prozračnosti te nemogućnosti redovnog održavanja higijene, dosuđuje tužitelju novčanu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog povrede dostojanstva u iznosu od 75.000,00 kn, sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate primjenom odredbe čl. 1103. ZOO-a, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje parnični trošak u visini odmjerenoj primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) razmjerno uspjehu u sporu.

 

Neosnovano se stranke žalbama pozivaju na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, koja utvrđenja svoju osnovu imaju u  rezultatima provedenog dokaznog postupka, a koja niti žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje.

 

Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda o smještajnim, higijenskim i zdravstvenim uvjetima u kojima je boravio tužitelj tijekom izdržavanja kazne zatvora, međutim nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je tijekom cijelog razdoblja izdržavanja kazne bilo povrijeđeno tužiteljevo pravo na dostojanstvo.

 

To iz razloga jer iako je točno da odredba čl. 23. Ustava Republike Hrvatske određuje da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, a čl. 25. Ustava Republike Hrvatske proklamira da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, kao i da odredba čl. 3. Konvencije zabranjuje mučenje ili nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te da je odredbom čl. 14. st. 1. toč. 1. ZIKZ-a propisano da svaki zatvorenik ima pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, a prema odredbi čl. 74. st. 1. istog zakona smještaj treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama, s time da prema st. 3. prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i  za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, sama činjenica da je površina osobnog prostora zatvorenika manja od zakonom propisanih 4 m2 automatski ne predstavlja povredu prava osobnosti na dostojanstvo, odnosno ne predstavlja ponižavajuće i nečovječno postupanje prema zatvoreniku, već je potrebno utvrditi ukupnu kvalitetu života zatvorenika u konkretnoj ustanovi i ovisno o tome utvrditi da li je s obzirom na sve okolnosti boravka u zatvoru došlo do povrede prava na dostojanstvo zatvorenika.

 

U konkretnom slučaju, s obzirom na utvrđenje da je tužitelj tijekom boravka u Zatvoru u Z. bio smješten u sobi koja je svojom površinom bila manja od zakonskog minimuma od 4 m2 propisanog odredbom čl. 74. ZIKZ-a, sa sanitarnim čvorom unutar sobe i bez ventilacije te  mogućnošću kretanja izvan sobe od svega dva sata dnevno, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je u takvim okolnostima došlo do povrede prava na dostojanstvo tužitelja, s obzirom da je tužitelj imao na raspolaganju osobni prostor manji od zakonom propisanog minimuma, koje pomanjkanje prostora se imajući u vidu kratkoću trajanja kretanja izvan sobe od svega dva sata dnevno nije mogao kompenzirati, a higijenski uvjeti nisu bili zadovoljavajući.

 

              Također, imajući u vidu nesporni manjak osobnog prostora tužitelja u Zatvoru u G., uz posluživanje obroka u sobi te mogućnost slobodnog kretanja u drugom odjelu zatvorenog odjela od ukupno tri sata dnevno (šetnja i teretana), bez mogućnosti pristupa drugim aktivnostima izvan sobe, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je boravkom u ovom odjelu Zatvora u G. tužitelju povrijeđeno pravo na dostojanstvo budući da ostali čimbenici boravka tužitelja u tom odjelu zatvora nisu bili takvi da bi mogli nadomjestiti manjak osobnog prostora tužitelja u sobi u kojoj je provodio najveći dio dana.

 

              Međutim, osnovano se tuženica žalbom poziva na neprihvatljivost zaključka prvostupanjskog suda o povredi prava osobnosti tužitelja tijekom boravka u drugom odjelu zatvorenog odjela te u poluotvorenom odjelu Zatvora u G., kao i u Kaznionici u L..

 

              Naime, imajući u vidu da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne Zatvora u prvom odjelu zatvorenog odjela zatvora u G. imao dopuštenu slobodu kretanja u vidu dva sata dnevno šetnje izvan zgrade odnosno na svježem zraku, sat vremena dnevno u teretani, uz mogućnost kretanja po odjelu tijekom dana te korištenja knjižnice i dnevnog boravka sa TV-om i konzumaciju obroka u blagavaonici, kao i mogućnost korištenja kupaonice sa tušom te sanitarnog čvora bez ograničenja koji se nalazio odvojen u sklopu sobe i kao takav uvijek dostupan, dok je na poluotvorenom odjelu uza sve navedeno, sloboda kretanja i održavanja higijene bila još neograničenija, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelju boravkom na navedenim odjelima Zatvora u G. bilo povrijeđeno pravo na dostojanstvo budući da je prostorna ograničenost koja nije bila u skladu sa zakonom nadomještena ostalim prikladnim uvjetima boravka u zatvoru u pogledu slobode kretanja i fizičkih aktivnosti te osnovnim higijenskim i sanitarnim zahtjevima.

 

Također, niti uvjeti boravka tužitelja u Kaznionici u L., suprotno zaključku prvostupanjskog suda, ne mogu se smatrati ponižavajućim ili nečovječnim, kada se ima u vidu da je tužitelju bio omogućen boravak izvan zgrade dva sata dnevno sa mogućnošću korištenja sportskih sadržaja, kao i bavljenje sportskim i drugim aktivnostima unutar zgrade, uz dostupnu knjižnicu i informatičku radionicu te dnevni boravak sa TV-om, kao i  posluživanje obroka u blagavaonici te mogućnost održavanja osobne higijene svakodnevno, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka D. P. (list 118 spisa), čiji iskaz u tom dijelu nije u suprotnosti niti sa iskazom samog tužitelja pa je navedenim aktivnostima i ostalim fizičkim uvjetima boravka nadoknađena nesporna prostorna ograničenost sobe u kojoj je boravio tužitelj.

 

Pri tome valja napomenuti da rješenje Županijskog suda u P. kojim je utvrđena povreda prava na smještaj tužitelja primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima u svim zatvorskim ustanovama, nije od utjecaja na ovakav zaključak budući da se navedeno rješenje odnosi isključivo na pomanjkanje osobnog prostora tužitelja tijekom boravka u zatvoru, a provedenim dokazima je utvrđeno da je kroz određeno razdoblje u Zatvoru u G. te Kaznionici u L. ta okolnost nadoknađena ostalim prikladnim fizičkim uvjetima boravka tužitelja u zatvoru slijedom čega nije došlo do povrede čl. 3. Konvencije.

 

Stoga je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 14. st.1. u svezi sa čl. 74. ZIKZ-a kada je tužitelju dosudio naknadu štete zbog povrede prava osobnosti tijekom boravka u Zatvoru u Z. i drugom odjelu zatvorenog odjela Zatvora u G., budući da je s obzirom na nesporni osobni prostor tužitelja manji od zakonom propisanog, bez olakšavajućih čimbenika u vidu dostatne slobode kretanja tijekom dana te prikladnih i općeprihvaćenih standarda u pogledu ostalih fizičkih uvjeta boravka, došlo do povrede prava na dostojanstvo tužitelja i time do povrede prava osobnosti iz odredbe čl. 19. st.1. i 2. ZOO-a.

 

Imajući u vidu trajanje tužiteljeva boravka u Zatvoru u Z. kroz 23 dana te u drugom odjelu zatvorenog odjela u zatvoru u G. kroz oko pet mjeseci, tijekom kojeg razdoblja je utvrđeno smanjenje osobnog prostora tužitelja bez mogućnosti kompenzacije ostalim čimbenicima boravka, ali i činjenicu da provedenim dokazima nije utvrđeno da bi fizički uvjeti boravka u zatvoru ostavili štetnih posljedica na zdravstveno stanje tužitelja, jer protivno žalbenim navodima tužitelja, iz provedenih dokaza ne proizlazi da su bolesti tužitelja (paradentoza i šećerna bolest) u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa uvjetima u kojima je boravio tužitelj, pozivom na odredbu čl. 1100. st. 1. ZOO-a tužitelju prema ocjeni ovog suda pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu u vidu povrede prava na dostojanstvo u iznosu od 10.000,00 kn.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 14. st.1. u svezi sa čl. 74. ZIKZ-a kada je tužitelju dosudio naknadu štete zbog povrede prava osobnosti tijekom boravka u zatvoru u preostalom razdoblju budući da pomanjkanje osobnog prostora tužitelja zbog dovoljno mogućnosti kretanja izvan sobe te ostalih primjerenih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru, nije dovelo do povrede prava na dostojanstvo tužitelja odnosno do povrede čl. 3. Konvencije pa se pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev u preostalom dijelu ukazuje neosnovanim.

 

Pri tome tužitelj se žalbom neosnovano poziva na određene presude Europskog suda za ljudska prava budući da niti  u jednom od tih slučajeva  nije riječ o situacijama identičnim tužiteljevoj, kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske s obzirom da se ista odnosi na Zatvor u Z. u odnosu na koji je pobijanom odlukom tužitelju dosuđena naknada štete, a ne i na ostale zatvorske ustanove u kojima je tužitelj boravio tijekom izdržavanja kazne zatvora.

 

Također, neosnovani su žalbeni navodi tužitelja kojima osporava zakonitost kaznene presude na temelju koje je upućen na izdržavanje kazne zatvora budući da se u ovom postupku ne može preispitivati zakonitost te odluke, kao i žalbeni navodi glede njegova zdravstvenog stanja budući da tijekom postupka nije pružio dokaza na okolnost uzročno-posljedične veze između uvjeta boravka u zatvoru i bolesti, s time da se sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a nove činjenice i dokazi ne mogu isticati tek u žalbi, osim ako se ne odnose na bitne povrede odredaba postupka, što ovdje nije slučaj.

 

Iz navedenih razloga valjalo je pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke za iznos od 10.000,00 kn, te u točci II. izreke, kao u točci 1. izreke ove presude, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice istu presudu pozivom na odredbu čl. 373. toč. 2. ZPP-a preinačiti u točci I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 65.000,00 kn i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev, kao u točci 2. izreke ove presude.

 

S obzirom na ishod postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a valjalo je odlučiti o troškovima cijelog postupka. Imajući u vidu konačni djelomični uspjeh stranaka u sporu, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

U Rijeci, dana 16. ožujka 2017. godine