Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-1298/2017 Županijski sud u Rijeci
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1298/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz B. i H., B., OIB …, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika zavod iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici M. P., dipl.iur., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. 109 P-5467/16-8 od 19. svibnja 2017. god., 21. kolovoza 2017. god.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. 109 P-5467/16-8 od 19. svibnja 2017. god. u toč. I. i III. izreke.

 

              II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na tužbu.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, toč. I. izreke, tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 40.090,18 kn sa zateznim kamatama u visini i s tijekom kao u tom dijelu izreke. Toč. II. izreke odbijen je zahtjev za isplatom zateznih kamata na iznos od 40.090,18 kn za razdoblje od 16. prosinca 2008. god. do 19. rujna 2016. god. Toč. III. izreke naloženo je  nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn sa zateznim kamatama u visini i s tijekom kao u tom dijelu izreke.

 

Protiv usvajajućeg dijela te presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („N.N.“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, u daljnjem tekstu ZPP).

 

U podnesenoj žalbi tvrdi da je tužitelj kao pripadnik HVO-a ostvario pravo na mirovinu iz RH po posebnom propisu, temeljem Ugovora između RH i BIH o suradnji na području prava stradalnika rata u BIH koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji („NN“2/06, u daljnjem tekstu Ugovora). Zakonodavac da je za financiranje tih imovinskih primanja donio posebnu odluku temeljem koje tuženik nije obvezan isplatiti potraživanja zaostalih mirovina za razdoblje od 18. listopada 2007. god. do 31. srpnja 2008. god. iz vlastitih sredstava već iz posebnog dijela Državnog proračuna RH. Tvrdi da je za to razdoblje rješenjem tužitelja određena isplata navedenog iznosa pod odgodnim uvjetom (ukoliko budu osigurana sredstva u državnom proračunu).

 

Predlaže uvaženje žalbe.

 

Odgovorom na žalbu osporavaju se žalbene tvrdnje.

 

Žalba nije osnovana.

 

Sud prvog stupnja kod donošenja pobijane odluke nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno na koje ukazuje tuženik u žalbi. Presuda je jasna i neproturječna i sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

Prvostupanjski sud utvrdio je nespornim da je pravomoćnim i ovršnim rješenjem tuženika od 1. kolovoza 2008. god. tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18. listopada 2007. god. temeljem odredbe čl. 54. Zakona o mirovinskom osiguranju („NN“. 102/98, 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, u daljnjem tekstu ZOMO). Nastavno je utvrdio neodlučnim za meritum spora činjenicu jesu li u Državnom proračunu osigurana sredstava za isplatu zaostalih mirovina tužitelja. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik kao javna ustanova u vlasništvu države koja je priznala pravo na isplatu invalidske mirovine dužna je poduzeti mjere u cilju ostvarenja toga prava jer je njezin osnivač država koja putem zakonodavnog tijela, Hrvatskog Sabora, donosi državni proračun. Stoga je zaključio da tuženik ima instrument kojim može planirati i osigurati isplatu tražbine priznate pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku te da se radi o legitimnom i opravdanom očekivanja tužitelja da će mu potraživanje biti podmireno u razumnom roku. Utvrdio je da se na rok ispunjenja primjenjuje odredbe čl. 176. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05 i 41/08, u daljnjem tekstu ZOO). Kako je rješenjem tuženika određeno da će zaostale svote mirovine za razdoblje od 18. listopada 2007. do 31. srpnja 2008. tužitelju biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske, određivanje roka ispunjenja ostavljeno je na volju tužitelju kao dužniku, temeljem čega zaključuje da je predmetna obveza tuženika nastupila podnošenjem tužbe tužitelja jer da je do tada proteklo primjereno vrijeme za ispunjenje te tražbine.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je pravomoćnim i konačnim upravnim rješenjem tuženika od 1. kolovoza 2008. god. (u daljnjem tekstu Rješenjem) tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 18. listopada 2007. god. te da je utvrđeno da će zaostale svote mirovine za razdoblje od 18. listopada 2007. god. do 31. srpnja 2008. god. biti isplaćene kada za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu RH. Nije sporno da tužitelju nisu isplaćeni iznosi zaostalih mirovina a nije sporna ni njihova visina. Sporno je ostvaruje li tužitelj pravo na predmetnu isplatu u situaciji kada ta sredstva nisu osigurana u državnom proračunu za tu namjenu.

 

Pravilno je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje, koje žalbenim tvrdnjama nije osporavano, primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

 

Odredbom čl. 54. ZOMO-a propisano je da pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik od dana nastanka invalidnosti ako tim Zakonom nije drugačije određeno te da se mirovina određuje u mjesečnoj svoti i isplaćuje unatrag.

 

Budući da je Rješenjem tuženika donesenim na temelju te zakonske odredbe tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu za sporno razdoblje od 18. listopada 2007. god  do 31. srpnja 2008. god. tužitelj je imao osnovu „legitimnog očekivanja„ da će mu ta sredstva u razumnom roku doista biti i isplaćena jer je tuženik kao javna ustanova u vlasništvu države imao instrumente temeljem kojih je mogao osigurati potrebna sredstva za isplatu te tražbene, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

 

U smislu odredbe čl. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda a koja je preuzeta Zakonom o njezinom potvrđivanju(„NN“ Međunarodni ugovori“ 18/97,6/99 i 8/99) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje vlasništva i nitko se ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

 

Pod pojmom vlasništva podrazumijevaju se sva stečena prava po bilo kojoj osnovi u smislu legitimnog očekivanja (u konkretnom slučaju radi se o pravima po osnovi mirovinskog  osiguranja).

 

Stoga neovisno o činjenici jesu li u proračunu osigurana sredstva za tu namjenu tuženik je obvezan isplatiti dospjelu tražbinu tužitelja koja mu je priznata Rješenjem.

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i dospijeće predmetne tražbine, danom podnošenja tužbe.

 

S obzirom na sadržaj rješenja u kojemu je navedeno da će se zaostale mirovine isplatiti kad za to budu osigurana sredstva u državnom proračunu, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je rok ispunjenja predmetne tražbine ostavljen na volju tuženika, u smislu odredbe čl. 176. ZOO-a.

 

Tuženik nije podmirio predmetnu tražbinu unutar roka od osam godina i tijekom ovog postupka nije iskazao spremnost na njezino podmirenje (tvrdio je da će dugovanje ispuniti nakon što se osiguraju sredstva u državnom proračuna) dok je tužitelj, kojemu je Rješenjem priznato to pravo, imao legitimno očekivanje da će mu tražbina biti isplaćena u razumnom roku. U takvoj pravnoj situaciji kada su protekli svi razumni rokovi za ispunjenje predmetne tražbine valja zaključiti da je protekao rok za ispunjenje obveze te da je tuženik došao u zakašnjenje kad ga je  tužitelj podnošenjem tužbe suda ujedno i pozvao na njezino ispunjenje (čl. 183. st. 2. ZOO-a). Stoga su tužitelju pravilno na dosuđeni iznos glavne tražbine čija visina nije sporna priznate zatezne kamate od dana podnošenja tužbe.

 

Pravilno su utvrđeni i troškove postupka tužitelja primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a i to utvrđenje suda žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje. Protivno žalbenim tvrdnjama, opravdani su svi troškovi postupka koje je prvostupanjski sud dosudio tužitelju.

 

Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a te odlučiti kao u izreci.

 

Tužitelju nije priznat trošak odgovora na tužbu jer sastav tog podneska nije bio potreban (čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP-a). 

 

Nepobijani dio toč. II. izreke presude ostaje neizmijenjen.

 

U Rijeci, 21. kolovoza 2017. godine