Broj: Kž 587/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika G. V., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 13. listopada 2016. broj Ik I-280/16., u sjednici održanoj 17. studenoga 2016.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Županijski sud u Splitu je na temelju članka 159. stavka 3. Zakona o izdržavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 56/13. i 150/13. – dalje u tekstu: ZIKZ) i članka 59. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.) otpustio zatvorenika G. V. na uvjetni otpust s izdržavanja kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci koju izdržava po pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Splitu od 12. svibnja 2015. broj Kov 249/15., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11., a uvjetni otpust započinje trenutkom otpusta s izdržavanja kazne zatvora i traje do isteka neizdržanog dijela kazne zatvora do 6. travnja 2017. Na temelju članka 60. stavka 2. u vezi s člankom 62. stavkom 2. točkama 5. i 11. KZ/11. zatvoreniku su određene posebne obveze javljanja jednom mjesečno sucu izvršenja Županijskog suda u Splitu, odmah po otpustu; Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, II. Policijskoj postaji S., odmah po otpustu; Probacijskom uredu S., odmah po otpustu te odvikavanje od ovisnosti o drogama i drugih vrsta ovisnosti u terapijskoj zajednici uz stručnu pomoć nadležnog tijela za probaciju. Na temelju članka 161. stavka 2. ZIKZ-a uvjetno otpušteni zatvorenik G. V. može promijeniti mjesto prebivališta samo uz suglasnost suca izvršenja.
Protiv tog je rješenja žalbu podnio državni odvjetnik, ne navodeći izričito žalbene osnove, a predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu državnog odvjetnika te ukine rješenje prvog stupnja, podredno da preinači rješenje na način da odbija prijedlog zatvorenika G. V.“.
Sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.), spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Žalba nije osnovana.
Žaleći se protiv odluke prvostupanjskog suda da se zatvorenik G. V. otpusti na uvjetni otpust s izdržavanja kazne zatvora, državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije pravilno vrednovao i cijenio sve kriterije za uvjetni otpust propisane u članku 59. stavku 2. KZ/11., niti je pravilno procijenio da zatvorenik neće počiniti kazneno djelo u smislu članka 59. stavka 1. KZ/11. Pritom državni odvjetnik posebno upire na zatvorenikovu raniju osuđivanost (dva puta su prema njemu primijenjene uvjetne osude zbog počinjenih kaznenih djela iz članka 173. KZ/97. i članka 215.a KZ/97. te je jednom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca zbog kaznenog djela iz članka 173. stavka 2. KZ/97.), podatke iz izvješća Zatvora u S. iz kojih proizlazi da je zatvorenik emocionalno nezreo, da umanjuje svoju ulogu u počinjenju djela, a kaznu doživljava prestrogom, da je utvrđen i moguć rizik od kriminalnog povrata te da je za vrijeme izdržavanja kazne kažnjen zbog težeg stegovnog prijestupa. Također se ističe i da je zatvorenik priveden na izdržavanje predmetne kazne.
Protivno ovakvim žalbenim navodima državnog odvjetnika, ocjena je i ovog suda, unatoč zatvorenikovoj ranijoj osuđivanosti zbog istovrsnog kaznenog djela, a cijeneći i narav, okolnosti i težinu stegovnog prijestupa za koji je zatvorenik kažnjen ukorom, da nije riječ o takvim okolnostima koje bi same za sebe ili zajedno s ostalim utvrđenim okolnostima trebale dovesti do zaključka da je prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust neosnovan, kako to neopravdano tvrdi žalitelj.
Naime, odredbom članka 59. stavka 2. KZ/11. sudu je dana mogućnost na temelju najšire postavljenih kriterija odlučivati o uspješnosti provođenja pojedinačnog programa izvršenja kazne zatvorenika i opravdanosti njegovog puštanja na uvjetni otpust. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda te je kriterije vijeće prvostupanjskog suda pravilno utvrdilo i vrednovalo i na temelju tako utvrđenih kriterija ocijenilo da je zatvorenikov prijedlog za uvjetni otpust osnovan.
Stoga je, a prihvaćajući razloge prvostupanjskog vijeća na koje se zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja, zatvorenikov prijedlog za uvjetni otpust trebalo prihvatiti i pustiti ga na uvjetni otpust, cijeneći pri tome prije svega njegov uredan tijek izdržavanja kazne zatvora, u tijeku kojeg je bio radno angažiran, činjenicu da je procjena uspješnosti u provođenju programa izvršavanja kazne zatvora „uspješan“, da ima osiguran pospenalni prihvat i podršku obitelji, kao i da je mišljenje Zatvora u S. da bi se zatvorenikov prijedlog za uvjetni otpust mogao riješiti s pozitivnim ishodom. Osim toga, zatvoreniku su određene i posebne obveze, koje, protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, ne pokazuju postojanje dvojbe prvostupanjskog suda je li dio kazne koju je zatvorenik do sada izdržao polučio svoju svrhu, nego služe da bi zatvorenik s uspjehom do kraja proveo resocijalizaciju u procesu prilagođavanja društvenoj srediti, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju.
Budući da žalbom državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 17. studenoga 2016.
