Broj: I Kž 146/17-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika J. B., zbog kaznenog djela iz članka 230. st. 2. KZ/11, odlučujući o žalbi zatvorenika J. B. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 03. ožujka 2017. br. Ik I-27/17, u sjednici održanoj 28. ožujka 2017.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba zatvorenika J. B., kao neosnovana.
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem Županijski sud u Splitu odbio je prijedlog Zatvora u S. podnesen po službenoj dužnosti na temelju čl. 158. a. Zakona o izvršavanju kazne zatvora – („Narodne novine“ br. 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03 – pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 – dalje u tekstu: ZIKZ), za uvjetni otpust zatvorenika J. B., koji se nalazi u Zatvoru u S. na izdržavanju kazne zatvora u trajanju od tri godine zbog kaznenog djela razbojništva, iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), po pravomoćnoj presudi, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 12. lipnja 2015., br. K-15/15 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. prosinca 2015., br. I Kž-486/15.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio osobno zatvorenik J. B., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači usvajanjem prijedloga za uvjetni otpust, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe.
Žalba nije osnovana.
Osuđenik se nalazi na izdržavanju uvodno naznačene kazne u zatvoru u S. od 31. svibnja 2016., a predviđeni istek kazne je 02. prosinca 2017. (uz uračunavanje istražnog zatvora od 02. prosinca 2014. pa nadalje).
Protivno žalbenim navodima u pravu je sud prvog stupnja da kod zatvorenika J. B., unatoč pozitivnog mišljenja Zatvora u S., još nije ostvarena svrha izvršavanja kazne zatvora s obzirom na nespornu činjenicu da je u vremenu od 1995. do 2012., osuđivan petnaest puta pa i radi istovrsnih kaznenih djela, pri čemu je predmetno kazneno djelo počinio 23. studenog 2014., samo tri mjeseca nakon redovnog isteka zadnje kazne (28. kolovoza 2014.), što ukazuje na posebnu upornost u činjenju kaznenih djela, te je opravdan zaključak da je za postizanje svrhe kažnjavanja nužno nastaviti sa izvršavanjem izrečene kazne, a što su u ovom slučaju, u smislu čl. 159. a toč. 7. ZIKS-a, u vezi čl. 59. st. 2. KZ/11, oni drugi razlozi koji predstavljaju obligatorni razlog za odbijanje prijedloga za uvjetni otpust podnesen po službenoj dužnosti.
Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, valjalo je odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 28.ožujka 2017.
