Baza je ažurirana 02.06.2025. 

zaključno sa NN 76/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Kž 172/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika A. D., zbog kaznenoga djela iz članka 229. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 10. ožujka 2017. broj Ik I-29/17., u sjednici održanoj 11. travnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba zatvorenika A. D. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijski sud u Velikoj Gorici je na temelju članka 157. stavka 1. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01, 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13. - dalje u tekstu: ZIKZ) odbio kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika A. D. Zatvorenik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, a koju je počeo izdržavati 26. siječnja 2015. s očekivanim istekom kazne 6. lipnja 2017.

 

Pobijanim rješenjem odbijen je uvjetni otpust jer „radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, treba nastaviti s izvršavanjem kazne zatvora jer postoji vjerojatnost povrata“. Taj zaključak temelji se na zatvorenikovu „pukom verbaliziranju kajanja“, nekritičnost prema vlastitom kriminalnom ponašanju „uz činjenicu da se protiv zatvorenika vode i drugi kazneni postupci za kaznena djela, zbog kojih kaznenih djela je ranije višestruko osuđivan na zatvorske kazne“.

 

Protiv navedenog rješenja, žalbu je podnio zatvorenik A. D. osobno i po odvjetniku R. K., s prijedlogom da se „pobijano rješenje preinači, na način da se osuđeniku A. D. odobri uvjetni otpust“.

 

Sukladno članku 44. stavku 2. ZIKZ-a u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

U žalbi zatvorenik, zastupan po odvjetniku R. K., navodi da se zatvoreniku „ne može osporiti pravo da događaje gleda drukčije“, a s obzirom na to da se nije smatrao krivim nije za „očekivati kritičnost spram ponašanja za koja on ustrajno tvrdi da ga nije počinio“. Također smatra da „činjenica da se protiv osuđenika vode i drugi postupci nije zakonom predviđen razlog za otklon“ prijedloga za uvjetni otpust „niti svojom kvalitetom opravdava takvu odluku“.

 

U osobno podnesenoj žalbi osuđenik ističe da „se tijekom izdržavanja kazne oženio i [želi] živjeti mirnim obiteljskim životom, da je došao „dan kada čovjek sam sebi mora reći dosta“, da će po izlasku iz zatvora naći posao, smatra i da se tijekom izdržavanja kazne ne pridaje potrebna pažnja radu s njim te je izrazio „iskreno kajanje“ prema svom kriminalnom ponašanju.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost pobijanog rješenja i zaključka koji se temelji na razložnoj raščlambi svih odlučnih okolnosti. Ranija višestruka osuđivanost očito upućuje na zaključak da ranije kazne nisu dovoljno utjecale na zatvorenika da prihvati društveno prihvatljive norme ponašanja. Takav zaključak potkrijepljen je i činjenicom da su protiv zatvorenika u tijeku tri kaznena postupka (dva zbog kaznenog djela krađe i jedan zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave). Uspješnost programa izvršenja kazne zatvora utemeljena je na radnom angažmanu zatvorenika i kao poticaj održavanju prilagođenog ponašanja. Unatoč toj pozitivnoj okolnosti, a imajući na umu višestruku osuđivanost i tri kaznena postupka u tijeku, očito je da izvršavanje kazne još uvijek nije dalo željene rezultate zbog postojanja nekritičnosti. Stoga izražena spremnost za „mirnim obiteljskim životom“ bez „činjenja novih kaznenih djela“ nema potrebnu vjerodostojnost koja bi mogla dovesti do razložnog isključenja vjerojatnosti kriminalnog povrata.

 

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 11. travnja 2017.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu