Broj: Kž 106/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. S. R.₁, zbog kaznenih djela iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12 i 56/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli - Pola od 5. prosinca 2016. broj K-21/14, u prisutnosti branitelja optuženika, Lj. P. V., odvjetnika iz Z., u sjednici održanoj 14. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. S. R.₁ kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom opt. S. R.₁ proglašen je krivim zbog tri kaznena djela iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11, te mu je zbog kaznenog djela opisanog pod toč. 1/ izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju tri godine, zbog kaznenog djela opisanog pod toč. 2/ izreke utvrđena je kazna zatvora u trajanju dvije godine, a zbog kaznenog djela opisanog pod toč. 3/ izreke utvrđena je kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, pa je na temelju čl. 153. st. 1. u svezi čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina. Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženiku je u jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. svibnja 2014. do 21. kolovoza 2015. Nakon izricanja presude, optuženik se nalazi u istražnom zatvoru od 6. prosinca 2016., primjenom odredbe čl. 123. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08). Primjenom odredbe čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 oštećenica je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženiku je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 30.603,80 kuna i paušalnu svotu u iznosu 15.000,00 kuna.

 

Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom preinačiti pobijanu presudu na način da se optuženiku utvrde strože kazne za svako pojedino kazneno djelo i da ga se osudi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Optuženik, putem branitelja Lj. P. V., odvjetnika iz Odvjetničkog društva R. & V. iz Z., podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke suda o kazni, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Na sjednici vijeća pozvani su optuženik i njegov branitelj, jer su to zahtijevali (čl. 475. st. 2. ZKP/08), nakon čega je optuženik izvijestio sud kako ne želi prisustvovati sjednici. Sjednici je prisustvovao branitelj optuženika, odvjetnik Lj. P. V., dok uredno izvješteni državni odvjetnik, sjednici nije pristupio.

 

Žalbe su neosnovane.

 

Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja, glede odlučnih činjenica, označio je jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer je ostalo nejasno kako je sud mogao utvrditi dosljednost u iskazivanju oštećenice, kada na raspravi nije pregledao snimku njenog iskaza sa dokaznog ročišta. Oštećenica je iskazivala u tri navrata, jednom na dokaznom ročištu tijekom istrage, te dva puta na raspravi. Sud, doista, na raspravi nije reproducirao video snimku iskaza oštećenice sa dokaznog ročišta, niti su stranke to predlagale. Međutim, na raspravi je pročitan zapisnik sa dokaznog ročišta o njenom ispitivanju, čemu se stranke nisu protivile. Oštećenica je izjavila da je čula sve što je pročitano kao njezin iskaz, te naglasila „ ... sve što sam tada izjavila je točno ... “ (list 379 spisa), nakon čega je na kraju zapisnički konstatirano kako „ ... za svjedoka nema daljih upita, niti ista ima što za nadodati ... “ (list 380 spisa). Kao što je već navedeno, oštećenica je na raspravi, u dva navrata, vrlo iscrpno iskazivala i odgovarala na brojna pitanja. Prema tome, nasuprot tvrdnji žalitelja, sud ne temelji svoja utvrđenja na video snimci, koja nije reproducirana, niti svoju odluku temelji na odlučnim činjenicama koje nije utvrdio tijekom postupka, Zaključak o iskazivanju oštećenice, sud prvog stupnja temelji na dokazima koji su provedeni na raspravi, a iz kojih, jasno, proizlazi zaključak o dosljednom iskazivanju oštećenice.

 

Nije u pravu optuženik da je nepravilno primijenjen zakon, a što je moglo utjecati na presudu, jer je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane kada je odbio prijedlog da se, kao svjedoci, ispitaju S. B., P. K., M. P., E. i V. M., te M. Đ. Tijekom dokaznog postupka, obrana je predložila da se kao svjedoci ispitaju S. M., A. D., A. Š., S. R.₂, S.-F. J., S.-S. Š., D. R. i S. A., čemu je udovoljeno, pa su ove osobe bile ispitane kao svjedoci. Prvostupanjski sud je prihvatio dokazni prijedlog obrane da se pribavi odjeća oštećenice, koja je potom bila vještačena. Nadalje, obrana je predložila da se kao svjedok ispita S. Č., pa je sud i taj dokazni prijedlog prihvatio, ali obrana nije dostavila potrebne podatke, niti ih je sud uspio pribaviti, uslijed čega navedena osoba nije mogla biti ispitana. Sud je, doista, odbio izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka P. K., M. P., E. i V. M., te M. Đ., o čemu je izložio vrlo detaljne razloge, koji bi se mogli sublimirati u zaključak kako se ispitivanjem ovih svjedoka ne bi mogle utvrditi nove činjenice, već bi se utvrdilo ili ono što jer već utvrđeno izvedenim dokazima, ili bi se utvrdile činjenice koje nisu važne za odlučivanje. Odbijanjem tih i takvih dokaznih prijedloga nije bilo povrijeđeno pravo obrane optuženika. Naime, prvostupanjski sud je, u pretežitom dijelu, prihvatio dokazne prijedloge obrane i ispitao određeni broj svjedoka na iste one okolnosti o kojima su trebale svjedočiti i ove osobe.

 

Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

 

Žalitelj nalazi povredu kaznenog zakona u tome što je sud propustio obrazložiti postojanje pravnog kontinuiteta, u svezi kaznenog djela silovanja, jer je ovo kazneno, koje je opisano pod toč. 2/ izreke, ostvareno, prema optužnom aktu, prije stupanja na snagu novog Kaznenog zakona, dakle prije 1. siječnja 2013. Žalitelj zanemaruje da je državni odvjetnik, prije završetka dokaznog postupka, intervenirao u optužni akt, pa je kazneno djelo pod toč. 2/ izreke, pravno označio kao kazneno djelo „ ... protiv spolne slobode silovanjem iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11 ... “ (list 826 spisa), kako je to i navedeno u izreci pobijane presude. U raspravnom zapisniku je konstatirano da optuženik u cijelosti razumije sadržaj činjenične i pravne izmijenjene optužnice, te je u nazočnosti branitelja izrazio stav kako se prema ovako izmijenjenoj optužnici ne smatra krivim. Kako je državni odvjetnik na postupke optuženika primijenio zakon koji je za počinitelja najblaži, a koju pravnu kvalifikaciju je prvostupanjski sud prihvatio jer pravni kontinuitet za kazneno djelo silovanja nedvojbeno postoji, to takvim postupkom suda nije ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i koju bi, u slučaju da je bila ostvarena, mogao sanirati (čl. 486. ZKP/08).

 

Suprotno navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se zaključak suda o kaznenoj odgovornosti optuženika temelji „ ... isključivo na iskazu oštećene L. D. ... “. Sud je iskaz oštećenice, doista, u cijelosti, prihvatio, jer je ocijenio da je iskazivala dosljedno, detaljno, uvjerljivo i iskreno, dopunjujući svoj iskaz logičkim odgovorima na postavljena pitanja tijekom kontradiktornog i neposrednog ispitivanja. Međutim, žalitelj zanemaruje da se zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika ne temelji „ ... isključivo ... “ na iskazu oštećenice. Naime, iskaz oštećenice, vezan uz bitna obilježja kaznenih djela koja su optuženiku stavljena na teret, potvrđen je iskazima svjedoka u dijelu koji je njima znan, i to iskazima R. R., K. D., I. G., dijelom i I. L., kojima se oštećenica povjerila, pa čak i dijelom iskaza T. J. Žalitelj, nadalje, zanemaruje da je iskaz oštećenice potvrđen rezultatom pretrage mobilnog uređaja oštećenice i R. R., a dijelom i sudsko medicinskim vještačenjem.

 

Prvostupanjski sud je, vrlo detaljno i vrlo opširno, obrazložio zašto je iskaz oštećenice u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan, te na njemu i iskazima svjedoka potkrijepljenim materijalnim dokazima, utemeljio osuđujuću presudu. Istovremeno je, vrlo detaljno i vrlo opširno, obrazložio zašto je otklonio obranu optuženika kao nevjerodostojnu, jednako kao i dijelove iskaza svjedoka, koji su u pogledu spornih pitanja potvrđivali optuženikovu obranu.

 

Nasuprot tvrdnji optuženika, na vjerodostojnost iskaza oštećenice, dodatno, ukazuju ozljede koje je zadobila, a koje su prema mišljenju vještaka, svojom starošću i lokacijom na tijelu, u skladu sa dinamikom koju je opisala oštećenica. Nadalje, ozljeda vagine te nastalo krvarenje iz rodnice, prema sudsko medicinskom vještačenju, mogle su nastati tako da je optuženik gurao prste u njezinu rodnicu, kako to uporno tvrdi oštećenica.

 

Žalitelj, generalno, osporava iskaz oštećenice u cijelosti, a svoju tvrdnju o konstrukciji i nevjerodostojnosti njenog iskaza i „ ... lažnom terećenju optuženika ... “, potkrjepljuje ponašanjem oštećenice, kako prije tako i nakon podnošenja kaznene prijave. Oštećenica se doista, nakon događaja o kojima je iskazivala iz prosinca 2012. a potom veljače 2013. i 29. svibnja 2014., uredno vratila na posao kod optuženika. O događajima iz prosinca 2012. i veljače 2013. dugo nije nikome govorila, a podnoseći kaznenu prijavu, prvo je prijavila samo zadnji događaj.

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, kombinirano psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje je provedeno suglasno pravilima struke i dalo je, u svezi ponašanje oštećenice, relevantne odgovore koji upućuju na obrasce ponašanja koji su povezani sa problematikom seksualno istraumatiziranih žrtava, kod kojih osjećaj srama, poniženja i strah od socijalne osude, predstavlja razlog zbog kojih se, takve osobe, rijetko odlučuju prijaviti događaj.

 

Prvostupanjski sud je postupke oštećenice, prije podnošenja kaznene prijave, vrlo detaljno i vrlo opširno analizirao, te pravilno zaključio kako njeno ponašanje, tijekom inkriminiranog razdoblja, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza. Prvostupanjski sud je, vrlo detaljno i vrlo opširno, analizirao i ponašanje oštećenice nakon podnošenja kaznene prijave, te pravilno zaključio kao verbaliziranje volje za povlačenjem kaznene prijave, nije dokaz da optuženik nije počinio djela koja su mu stavljena na teret.

 

Premda je obrazloženje prvostupanjskog suda preopširno, i premda se sasvim nepotrebno ponavlja sadržaj izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica, ipak se iz takvog obrazloženja može iščitati utvrđenje prvostupanjskog suda, kako ponašanje oštećenice treba staviti u kontekst njene mladosti i društvene neafirmiranosti, te činjenice da je bila zabrinuta za vlastitu egzistenciju, bez potpore roditelja i prijatelja, izložena psihičkom pritisku male sredine. Pravilno je, stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda kako ponašanje oštećenice, prije i nakon podnošenja kaznene prijave, ne umanjuje vjerodostojnost njenog, hrabrog, dosljednog i logičnog iskaza.

 

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da je optuženik počinio odnosna kaznena djela.

 

Za svoja utvrđenja dao je valjano obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

Optuženik i državni odvjetnik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

 

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Zadatak suda se ne ograničava samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina, kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će, optimalno, odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se ne svodi na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih uopće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

Odlučujući o vrsti i mjeri kazne, prvostupanjski sud je, otegotnim, cijenio raniju osuđivanost optuženika, te izveo zaključak o njegovom kontinuiranom nepoštivanju zakona. Otegotnim je cijenio i činjenicu da je optuženik zlorabio okolnost što je bio poslodavac oštećenici i prijatelj njezina oca, te izveo zaključak o nedostatku empatije kao temelju njegovog destruktivnog i nasilnog ponašanja. Prvostupanjski sud je, olakotnim, cijenio optuženikovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, da je oženjen i otac dvoje djece, te što je kaznena djela počinio u stanju smanjene ubrojivosti.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima nalazi da je prvostupanjski sud, pravilno, utvrdio i ispravno ocijenio okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne zatvora, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11), svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11) i pravilima o stjecaju kaznenih djela (čl. 51. KZ/11), jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju šest godina, izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora, optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 14. rujna 2017.