Broj: Gž-2351/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Filki Pejković, u pravnoj stvari tužitelja V. I. O. d.o.o. za javnu vodoopskrbu i odvodnju sa sjedištem u Z., OIB: , zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz Z., protiv tužene G. D. M. iz Z., OIB: , radi isplate, rješavajući žalbu tužene podnesenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-3661/2013 od 13. lipnja 2014. godine, dana 6. veljače 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-3661/2013 od 13. lipnja 2014. godine u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke djelomično je održan na snazi platni nalog koji je sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika I. L. pod poslovnim brojem Ovrv-07594/2013 od 27. svibnja 2013. godine kojim je naloženo tuženoj da isplati tužitelju iznos od 963,56 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 75,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. svibnja 2013. godine pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

              Točkom II. izreke djelomično je ukinut platni nalog koji je sadržan u navedenom rješenju o ovrsi u dijelu kojim je naloženo tuženoj da tužitelju isplati ovršni trošak u iznosu od 145,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je u točki III. izreke naloženo tuženoj da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 725,00 kn, u roku od 8 dana.

              Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se pobijana presuda preinači i citirani platni nalog u cijelosti ukine.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba nije osnovana.

              Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet tužbenog zahtjeva potraživanje za neplaćene račune vode u razdoblju od travnja 2012. do prosinca 2012. godine sa datumom dospijeća prvog neplaćenog računa 15. svibnja 2012. godine, da je prijedlog za ovrhu podnesen 14. svibnja 2013. godine, te da je isti podnesen unutar jednogodišnjeg zastarnog roka slijedom čega da je neosnovan prigovor tužene koji se odnosi na zastaru.

              Utvrđeno je nadalje da je sporno da li je tužena u obvezi podmiriti utuženo potraživanje bez obzira na njezin boravak u stanu pa se stoga sud prvog stupnja poziva na odredbu čl. 11. st. 3. Općih i tehničkih uvjeta za opskrbu vodom i uslugama odvodnje otpadnih voda u kojoj je propisano da u slučaju promjene korisnika usluge (zbog promjene vlasništva ili drugog razloga) dotadašnji korisnik ostaje u statusu korisnika i obveznika plaćanja vodnih usluga sve dok kopijom ugovora ili drugim vjerodostojnim dokumentom ne obavijesti isporučitelja o promjeni korisnika. Stoga da tužena nije dokazala sudu niti je predložila dokaze na okolnosti da je tužitelja obavijestila o promjeni korisnika predmetnog stan u utuženom razdoblju pa stoga smatra da je sukladno čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) dužna podmiriti utuženo potraživanje jer da je u navedenoj odredbi zakona propisana dužnost i odgovornost sudionika obveznih odnosa za ispunjenje svoje obveze. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je uvidom u izvadak iz ovjerovljenih poslovnih knjiga te je dosuđena i kamata sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a.

              Tužitelju je priznat trošak ovršnog postupka u iznosu od 75,00 kn a koji se iznos odnosi na ime javnobilježničke nagrade uvećan za troškove PDV-a, dok su troškovi parničnog postupka odmjereni sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Primjenom čl. 451. st. 3. ZPP-a djelomično je održan na snazi navedeni platni nalog u iznosu od 963,56 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

              Tužena u žalbi navodi da je već tijekom postupka istakla da nije bila u stanu u spornom razdoblju, da tada nitko nije koristio stan jer da je stan opljačkan i uništen te da je ostala na ulici bez svojih stvari i da se borila za svoja vlasnička prava sudskim putem. Pod takvim okolnostima zaboravila je da treba javiti tužitelju da nikog nema u stanu te je predložila da potraživanje uđe u zastaru ili da se stornira pošto vodu nitko u stanu nije koristio. Navodi da je slabog imovnog stanja jer da joj je blokirana plaća te je predložila da ju se oslobodi od plaćanja parničnih troškova.

              Svi opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je sud prvog stupnja pravilno u okviru odredbe čl. 232. st. 1. ZOO-a utvrdio da se ne radi o zastari jer je prijedlog za ovrhu podnesen 14. svibnja 2013. godine a datum dospijeća prvog neplaćenog računa je 15. svibnja 2012. godine.

              Tužena je i tijekom postupka isticala da nije koristila predmetni stan u spornom razdoblju, međutim ta okolnost nije odlučna za donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari, jer je pravilno primijenjena odredba čl. 11. st. 3. Općih i tehničkih uvjeta za opskrbu vodom i uslugama odvodnje otpadnih voda te je utvrđeno da tužena nije obavijestila tužitelja o promjeni korisnika predmetnog stana, odnosno da nije mogla koristiti stan u predmetnom razdoblju jer je došlo do promjene vlasništva te da je u tijeku postupak radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnom stanu.

              Stoga proizlazi da tužena tijekom postupka nije dokazala da je obavijestila tužitelja o navedenim okolnostima pa je stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 9. ZOO-a djelomično održan na snazi citirani platni nalog te je utvrđeno da je tužena dužna platiti za sporno razdoblje račune koji se odnose na potrošnju vode.

              Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke. Tužena u žalbi ne navodi razloge osporavanja odluke o troškovima parničnog postupka a koja odluka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP-a.

              Slijedom obrazloženog žalbu tužene kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točki I. i III. izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

              Presuda suda prvog stupnja u nepobijanom dijelu u točki II. izreke ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 6. veljače 2017. godine