Broj: Gžst- 301/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca   ovog suda Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, Nataše Jerković kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Lucije Lasić kao člana vijeća,  u pravnoj stvari tužitelja: pod 1.) D. S., iz Splita, pod 2.) O. B. rođ. S., iz S., i pod 3.) V. K. rođ. S., iz K., R. S., koje zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., protiv tuženika A. S., iz P., kojega zastupa punomoćnica I. G., odvjetnica u S., radi iseljenja i predaje, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Makarskoj broj P - 600/09 od 12. srpnja 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. siječnja 2013. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1.) Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P - 600/09 od 12. srpnja 2010. godine.

 

2.) Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška podnesenih žalba.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

- naloženo je tuženiku da preda tužiteljima u suposjed poslovni prostor, u naravi ugostiteljski objekt S. anagrafske oznake P., označen kao čest. zgr. 298 ZU 2891 k.o. P. (toč. I izreke),

- dok je za više traženo odbijen tužbeni zahtjev i to za iseljenje tuženika iz istog poslovnog prostora i predaju istog u isključivi posjed tužiteljima (toč. II izreke),

- odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (toč. III izreke).

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli:

- tužitelji, pobijajući presudu u odbijajućem dijelu te odluku o parničnom trošku zbog, kako to proizlazi iz navoda žalbe, svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07 , 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11– dalje: ZPP) s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sve uz naknadu im troška žalbe, 

- tuženik, pobijajući istu u dosuđujućem dijelu te odluku o parničnom trošku zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sve uz naknadu mu troška žalbe.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Pobijana presuda se može ispitati jer, suprotno stavu svih žalitelja, o onim činjenicama  koje su odlučne za razrješenje ovog spora u presudi su navedeni jasni razlozi te ne postoji bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. 

 

Neosnovano tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 213. st. 1. toč. 1. i čl. 12. ZPP. Naime, tuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao prekinuti ovaj postupak do okončanja parničnog postupka koji se pred Općinskim sudom u Splitu vodi pod brojem II P – 2448/08 radi utvrđenja ništavosti oporuke i sastava ostavine pok. majke stranaka a što bi predstavljalo prethodno pitanje. U pogledu ovog prigovora valja istaći da sud u smislu čl. 12. i 213. ZPP-a nije dužan prekinuti postupak i da sporno pitanje može sam riješiti kao prethodno pitanje, što je u danom slučaju i učinjeno. 

 

Na druge procesne povrede žalitelji određeno ne ukazuju a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje onih na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za iseljenje tuženika iz poslovnog prostora, pobliže naprijed označenog, i predaju u posjed istog tužiteljima. Zahtjev se temelji na tvrdnjama:

- da je tuženik taj prostor držao u posjedu kao zakupnik temeljem ugovora o zakupu sklopljenog 24. siječnja 1984. g. sa O. S., kao zakupodavcem,

- da je zakupodavac O. S., inače majka tužitelja i tuženika, umrla 16. listopada 2006. g., a iza njene smrti vodi se ostavinski postupak koji još nije okončan,

- da su tužitelji, nakon smrti majke stranaka, i to baš 22. travnja 2009. otkazali tuženiku citirani ugovor o zakupu zbog neplaćanja zakupnine,

- da tuženik i nadalje drži u posjedu spornu nekretninu te je odbija predati tužiteljima, kao nasljednicima pok. O. S., u posjed.

 

Prednje činjenice među strankama nisu bile sporne a iste su, kao utvrđene u postupku, navedene u pobijanoj presudi. Ta utvrđenja, koja žalitelji ne osporavaju, kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

 

Protivljenje tužbi i tužbenom zahtjevu tuženik je temeljio na tvrdnjama:

- da je i sam suvlasnik predmetnog poslovnog prostora za 1/2 dijela,

- radi čega ta nekretnina ne može predstavljati ostavinu ostaviteljice za cijelo (već samo za određeni suvlasnički dio), niti je za cijelo mogla biti predmet oporučivanja,

- o kojim spornim pitanjima se među strankama vodi parnica pred Općinskim sudom u Splitu vodi pod brojem II P – 2448/08 radi utvrđenja ništavosti oporuke i sastava ostavine pok. majke stranaka.

 

U navedenim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da spornu nekretninu preda tužiteljima u suposjed, a odbio zahtjev za iseljenje tuženika i predaju nekretnine isključivo tužiteljima u posjed.

 

Naime, ovdje nije sporno da su sve stranke pozvane na nasljedstvo, kao zakonski nasljednici  prvog nasljednog reda, u ostavinskom postupku iza smrti njihove majke O. S., umrle …, a iza njene smrti vodi se ostavinski postupak koji još nije okončan, time da ostavinu čini barem 1/2 dijela predmetnog poslovnog prostora.

 

Kod tih činjenica pravilno prvostupanjski sud smatra da se sporni odnos stranaka ima razriješiti primjenom odredaba iz čl. 141. st. 1. Zakona o nasljeđivanju  ("Narodne novine" br. 48/03, 163/03 i 35/05, dalje: ZN) koje uređuju institut nasljedničke zajednice.

 

Naime, prema odredbi čl. 129. ZN ostavina u trenutku smrti ostavitelja prelazi na njegove nasljednike, a prema odredbi iz čl. 141. st. 1. ZN do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima, sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, uz izuzetke o kakvima ovdje nije riječ.

 

Nasljednička zajednica, a ista je ovdje ostvarena barem u pogledu 1/2 dijela predmetnog poslovnog prostora, pravna je zajednica sunasljednika u kojoj nasljedna prava ne pripadaju nijednom sunasljedniku samom, nego i njemu i svima ostalim potencijalnim, presumptivnim nasljednicima. Dakle, svim nasljednicima pripada i pravo na suposjed ostavinske imovine što znači, u konkretnom slučaju, niti su tužitelji ovlašteni isključiti tuženika iz suposjeda ove nekretnine, niti je to ovlašten tuženik učiniti tužiteljima.

 

Pri tome, a jer se radi o parničnom postupku gdje sud odlučuje u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP), za ovaj spor u kojem je tužbeni zahtjev upravljen na predaju posjeda nije pravno odlučno to što među strankama ne postoji sporazum o konkretnom načinu vršenja suposjeda.     

 

Budući da nisu ostvareni oni žalbeni razlozi koje ističu žalitelji, niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP je odlučeno kao pod točkom 1.) izreke ove presude.

 

Odluka o troškovima postupka povodom podnesenih žalba iz točke 2.) izreke ove presude temelji se na čl. 166. st. 1. ZPP pri čemu nema zakonske osnove priznati žaliteljima  trošak neosnovanih žalba (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

U Splitu, 17. siječnja 2013. godine