Baza je ažurirana 10.10.2024. 

zaključno sa NN 90/24

EU 2024/2656

Pristupanje sadržaju

Rev 1334/09 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev 1334/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., zastupanog po punomoćnici N. M., odvjetnici iz Z., protiv I. tuženice V. (V.) B. iz O., zastupane po punomoćniku N. Đ., odvjetniku iz Z., i II. tuženice R. Š. iz O., zastupane po punomoćniku V. M., odvjetniku iz S., radi utvrđenja da je stečeno pravo vlasništva i brisanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji II. tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-2342/08-2 od 21. svibnja 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Samoboru posl. br. P-400/07-14 od 19. prosinca 2007., u sjednici od 28. veljače 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija II. tuženice odbija se kao neosnovana.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

 

- u stavu I. izreke, utvrđeno je da je tužitelj Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 9. listopada 2006. zaključenim s I. tuženicom stekao pravo vlasništva „na 4866/6618 dijela čkbr. 3330/1, oranica V., površine 2992 m², upisane u z.k.ul. 3687 k.o. S. s., te 1238/1516 dijela čkbr. 3331/1 livada V. od 1516m², upisane u z.k.ul. 2518 k.o. S. s.,

 

              - u stavu II. izreke, zemljišnoknjižnom odjelu naloženo je brisanje prava vlasništva II. tuženice upisanog u z.k.ul. 2518 k.o. S. s. „u odnosu na čkbr. 3331/1 livada V. od 1516 m² u 1238/1516 dijela“ i prava vlasništva II. tuženice upisanog u z.k.ul. 3687 k.o. S. s. „u odnosu na čkbr. 3330/1 oranica V. od 2992 m² u 4866/6618 dijela“, a koja su prava na II. tuženicu u zemljišnim knjigama upisana temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. listopada 2006. zaključenog s I. tuženicom, sve uz ponovni upis vlasništva istih nekretnina na ime I. tuženice „kako bi se potom, a temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 9. listopada 2006., zaključenog između M. B. iz Z., …. i tužene V. (V.) B. kao vlasnice tih nekretnina, mogao upisati tužitelj“,

 

              - u stavu III. izreke, II. tuženici naloženo je nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 53.525,00 kn, s zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a tekućim od 19. prosinca 2007. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena i djelomično usvojena žalba II. tuženice, pa je prvostupanjska presuda potvrđena u stavovima II. i III. izreke, a preinačena u stavu I. izreke i samo u odnosu na II. tuženicu tako što je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 9. listopada 2006., a zaključenim s I. tuženicom, „stekao pravo vlasništva na 4866/6618 dijela čkbr. 3330/1, oranica V., površine 2992 m², upisane u z.k.ul. 3687 k.o. S. s., te 1238/1516 dijela čkbr. 3331/1 livada V. od 1516 m², upisane u z.k.ul. 2518 k.o. S. s..“

 

Protiv drugostupanjske presude II. tuženica je izjavila reviziju zbog „svih razloga označenih u čl. 385. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a“, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog je II. tuženice da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio njezino odbijanje.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbama čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11 ), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Revidentica je u reviziji samo uopćeno iznijela revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa kako nije navela o kojoj se povredi radi ili čime je počinjena - o tom se razlogu u ovoj revizijskoj fazi ne može razmatrati.

 

Navodi revidentice da sud nije imao osnovu prihvatiti činjenicu njezina braka s punomoćnikom (koji je u ime I. tuženice s njom zaključio ugovor) nisu od utjecaja za konačnu odluku - dok iskazi sina i snahe I. tuženice saslušanih kao svjedoka i njihova istinitost uopće nisu dovedeni u pitanje, odnosno navodi da nisu postojali razlozi za zaključak da je znala za prvi ugovor zaključen između tužitelja i I. tuženice, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoja shvaćanja o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te shvaćanja o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - a primjenu kojih shvaćanja sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), tim navodima revidentica ne može sada ostvariti povoljniju poziciju.

 

Valja pritom prihvatiti i da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti, i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju II. tuženice, taj sud nije ostvario neku od postupovnih povreda.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Sporna je u revizijskom stadiju osnova naloga zemljišnoknjižnom odjelu za „brisanje prava vlasništva II. tuženice upisanog u z.k.ul. 2518 k.o. S. s. u odnosu na čkbr. 3331/1 livada V. od 1516 m² u 1238/1516 dijela i prava vlasništva II. tuženice upisanog u z.k.ul. 3687 k.o. S. s. u odnosu na čkbr. 3330/1 oranica V. od 2992 m² u 4866/6618 dijela, a koje je na II. tuženicu u zemljišnim knjigama upisano temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 11. listopada 2006. zaključenog sa I. tuženicom", sve uz ponovni upis vlasništva istih nekretnina na ime I. tuženice „kako bi se potom, a temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 9. listopada 2006. zaključenog između M. B. iz Z., … i tužene V. (V.) B. kao vlasnice tih nekretnina, mogao upisati tužitelj“. Tužitelj drži da je kupio prijeporne nekretnine od istog prodavatelja (I. tuženice) kao i II. tuženica - ali prije nje, te da je za njih platio svu ugovorenu kupoprodajnu cijenu te preuzeo ih u posjed - i time u ovome slučaju „višestrukog otuđenja“ nekretnina stekao osnovu za njihov upis u njegovo vlasništvo.

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su prijeporne nekretnine ranije bile u vlasništvu I. tuženice, koja je i u zemljišnim knjigama bila upisana njihovom vlasnicom,

 

- da je suprug II. tuženice S. Š. dogovorio s I. tuženicom da će te nekretnine kupiti, pa je u „izjavi“ od 24. kolovoza 2006., potpisanoj po I. tuženici i S. Š., a prema sadržaju koje se S. Š. (a ne II. tuženica, s kojom I. tuženica nikada nije vodila razgovor o kupnji) legitimirao kao budući kupac nekretnina, I. tuženica potvrdila da je 24. kolovoza 2006. od S. Š. primila 3.000 EUR-a na ime kapare za tu dogovorenu buduću kupnju, s time da ukoliko S. Š. „u međuvremenu odustane od kupnje gubi kaparu, a ako odustane prodavatelj istu vraća kupcu u dvostrukom iznosu“,

 

- da je 31. kolovoza 2006. I. tuženica dala i punomoć S. Š. kojim ga je (prema sadržaju punomoći) opunomoćila da može prijeporne nekretnine „prodati, naplatiti, uknjižiti i obaviti sve ostale radnje vezane uz dotične parcele“,

 

- da je 9. listopada 2006. I. tuženica zaključila s tužiteljem kupoprodajni ugovor prema sadržaju kojeg je tužitelju prodala prijeporne nekretnine te od ovog primila za njih ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 40.365 EUR-a i predala mu te nekretnine u posjed,

 

- da su 9. listopada 2006., istoga dana kada je zaključen prethodno navedeni ugovor i I. tuženica od tužitelja primila kupoprodajnu cijenu, sin i snaha I. tuženice, ispunjavajući obvezu iz „izjave“ od 24. kolovoza 2006., „išli vratiti duplu kaparu“ S. Š., suprugu II. tuženice, te obavijestili ga o prodaji nekretnina tužitelju,

 

- da je 11. listopada 2006., dakle samo dva dana kasnije, suprug II. tuženice S. Š., nastupajući kao punomoćnik I. tuženice - s punomoći koju je od ove dobio 31. kolovoza 2006., zaključio drugi kupoprodajni ugovor - prema kojemu proizlazi da je I. tuženica iste nekretnine prodala R. Š., II. tuženici i ujedno supruzi S. Š., punomoćnika kod zaključenja ugovora, za ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 220.000,00 kn,

 

- da je II. tuženica 11. listopada 2006. (prije nego je to učinio tužitelj na temelju ugovora od 9. listopada 2006.) zatražila i provedbu toga dana zaključenog ugovora u zemljišnim knjigama, te u roku od pet dana (uključeno u to i dva dana vikenda) od podnošenja zahtjeva za upis ishodila zemljišnoknjižni izvadak s upisanim pravom prijepornih nekretnina na svoje ime i vlasništvo, ali „nikada nije stupila u posjed kupljenih nekretnina“,

 

- da je II. tuženica, a imajući na umu ono što je 9. listopada 2006. njezin suprug saznao od sina i snahe I. tuženice - ali i da je s S. Š. (koji se bavio preprodajom nekretnina „na crno“) bila u braku s „dobrim bračnim odnosima“ 20 godina, već u trenutku sklapanja ugovora od 11. listopada 2006. (čiji je sadržaj i „popunjavala“, kao što je ispunjavala i sadržaj punomoći od 31. kolovoza 2006.) znala (obzirom i da je „pristupila hitnom zaključenju kupoprodajnog ugovora s vlastitim suprugom kao opunomoćenikom I. tuženice“, kao i obzirom na brzinu kojom je postupala nakon zaključenja ugovora: odmah po zaključenju ugovor je „išao na provedbu u gruntovnicu“, a II. tuženica je već uz zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole od 16. listopada 2006. priložila izvadak iz zemljišne knjige za predmetne nekretnine) da su nekretnine iz toga ugovora prodane i predane u posjed drugome i da punomoć koju je njezin suprug posjedovao i koristio, a potpisana od I. tuženice, više nije „odraz prave volje I. tuženice“ - po kojoj bi S. Š. u njezino ime i kao njezin punomoćnik mogao raspolagati njezinim nekretninama.

 

Drugostupanjski sud je na temelju takvih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenio djelomično osnovanim i (djelomičnim potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovni i odlučan zaključak da II. tuženica nije kod kupnje nekretnina postupala u dobroj vjeri - obzirom je kod zaključenja kupoprodajnog ugovora od 11. listopada 2006. znala za ugovor kojeg je tužitelj za iste nekretnine zaključio dva dana ranije i na temelju kojeg je kupljene nekretnine preuzeo u samostalni posjed, te da (slijedom toga) tužitelju pripada zahtjev na upis prava iz kupoprodajnog ugovora kojeg je zaključio 9. listopada 2006. - sve uz prethodno brisanje prava vlasništva kojeg je na istim nekretninama upisala II. tuženica prema ugovoru od 11. listopada 2006.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Naime, zaštita prava u slučaju višestrukog otuđenja istih nekretnina - o kojem slučaju je riječ u ovome postupku, uređena je odredbama čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZV-a) kojima je propisano: (stav 1.) „Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva“, (stav 2.) „Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva“, (stav 3.) „Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila“.

 

Sukladno tome, tužitelj je, a da bi s postavljenim zahtjevom uspio, trebao dokazati da II. tuženica nije postupila u dobroj vjeri, dakle kao savjestan ili pošteni stjecatelj, prema pravnom standardu te savjesnosti: jer da „je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed“, odnosno da je znala da kupuje ono što je prethodno već prodano drugome.

 

Polazeći od prethodno navedenog, a obzirom su nižestupanjski sudovi utvrdili da je tužitelj dokazao izloženu i odlučnu činjenicu - da II. tuženica nije bila savjesna (poštena) stjecateljica u istaknutom sadržaju toga pravnog standarda, a sve jer je prilikom zaključenja ugovora od 11. listopada 2006. i (ovdje odlučno, a imajući na umu da je za razrješenje pitanja stjecanja vlasništva odlučno vrijeme predaje zahtjeva za upis u zemljišnu knjigu - u smislu odredbe čl. 120. st. 3. ZV-a) podnošenja zahtjeva za njegovu provedbu u zemljišnim knjigama znala za ugovor od 9. listopada 2006. i da je I. tuženica, s kojom je i ona zaključila ugovor, prethodno nekretnine „iz njezina“ ugovora već prodala tužitelju i predala mu ih u samostalni posjed, nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu čl. 125. st. 2. ZV-a, kada su tužitelju pružili upravo i samo onu zaštitu koja mu na temelju te odredbe pripada: pravo na brisanje upisa vlasništva II. tuženice s prijepornih nekretnina i pravo na uknjižbu istih nekretnina „u svoju korist“.

 

Pritom revidentica neosnovano drži da je tužitelj propustio zahtijevati i utvrđenje nevaljanosti ugovora od 11. listopada 2006., odnosno da drugostupanjski sud nije imao osnove prihvatiti zahtjev tužitelja bez da prethodno odluči i o ugovoru kojeg je ona zaključila s I. tuženicom: tužitelj je zahtjev (u usvojenom dijelu) postavio u smislu odredbe čl. 125. st. 2. ZV-a, i sudovi su pravilno odlučili o takvome.

 

Konačno, budući je tužitelj uspio u sporu s bitnim (suštinskim) dijelom zahtjeva za zaštitu svoga prava - a u svezi zahtjeva kojeg je postavio na utvrđenje da je stekao pravo vlasništva prijepornih nekretnina, koji zahtjev u okolnostima konkretnog slučaja predstavlja samo „razmjerno neznatni dio“ njegovog zahtjeva - i koji je osporenom presudom odbijen kao neosnovan, nisu nastali posebni troškovi, opravdano je II. tuženica obvezana naknaditi tužitelju sav parnični trošak potreban za vođenje postupka (prema odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a).

 

Stoga, a jer ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, reviziju II. tuženice valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a .

 

U Zagrebu, 28. veljače 2012.