Broj: Revt 276/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. d.d. u stečaju, Č., zastupanog po punomoćniku Ž. C., odvjetniku iz Z. odvjetničkog ureda Ž. C. i I. M. iz V., protiv tuženika T. d.o.o. iz H., zastupanog po punomoćniku G. M., odvjetniku iz R., radi utvrđenja prava vlasništva i predaje stvari, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6988/06 od 26. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-751/05 od 15. rujna 2006., u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se kao nepravodobna dopuna tuženikove revizije od 7. listopada 2011.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točki I. i II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tužitelj vlasnik stroja za izradu ravnog filma „E.“ Tip … te je naloženo tuženiku da tužitelju preda taj stroj, koji je evidentiran kao osnovno sredstvo tužitelja pod inventurnim brojem … i u Elaboratu procjene vrijednosti opreme tužitelja od 03. lipnja 2005. naznačen pod rednim brojem … Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 59.446,60 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pozivajući se na revizijske razloge iz članka 385. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 - u nastavku teksta: ZPP). Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude na način da se tužbeni zahtjev odbije, odnosno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je 07. listopada 2011. dostavio dopunu revizije s prilozima, međutim, s obzirom da je revident drugostupanjsku presudu primio još 17. siječnja 2011., to je dopuna revizije nepravodobna jer je podnesena nakon isteka roka iz članka 382. stavak 4. ZPP-a.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP.

 

Revident tvrdi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 375. stavak 1. ZPP-a te da je posljedično tome počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 1. i 2. u svezi s člankom 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Protivno navodima revidenta, revizijski razlog iz članka 375. stavak 1. ZPP-a, nije ostvaren, jer je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja te je označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

 

Neosnovano je i pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje.

 

Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka u svezi s dokazivanjem u ovom su slučaju neupitno činjenični prigovori jer tuženik iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza iznoseći drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Stoga tvrdnje kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema članku 385. stavak 1. ZPP-a revizija ne može osnovano podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle, nema bitne povrede odredaba parničnog postupka ako sud ocjenjuje provedene dokaze na način koji revident ne prihvaća ili ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego što to čini revident.

 

Revident navodi i druge bitne povrede odredaba parničnog postupka i to one koje se tiču preotvaranja glavne rasprave i vremena u kojem je trebalo izraditi presudu, odnosno postupanja prvostupanjskog suda, međutim, ne radi se o postupovnim povredama koje su utjecale ili mogle biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

Predmet spora je utvrđenje prava vlasništva pokretne stvari - stroja za izradu ravnog filma uz zahtjev za predaju tog stroja (pobliže naznačenog u izreci prvostupanjske presude) tužitelju.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj u posjed predmetnog stroja došao 1999. nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora s dotadašnjim vlasnikom društvom K. G. i to nakon potpune isplate kupovne cijene za sporni stroj od strane C. iz Nj., koja je po garancijama isplatila tužiteljev preostali dug za taj stroj. Na temelju tog pravnog posla utvrđeno je da je tužitelj postao punopravni vlasnik odnosne stvari i to još 2002. prije pokretanja stečajnog postupka nad tužiteljem te da je predmetni stroj evidentiran kao osnovno sredstvo tužitelja pod inventurnim brojem … i u Elaboratu procjene vrijednosti opreme tužitelja od 03. lipnja 2005. naznačen pod rednim brojem … Također je utvrđeno da je tuženik bio u posjedu predmetnog stroja na osnovi ugovora o zakupu poslovnog prostora i opreme sklopljenog s tužiteljem 15. studenog 2003., koji je u međuvremenu po svemu utvrđenom, što među strankama nije ni sporno, prestao egzistirati najkasnije u svibnju 2005., te da se, osporavajući tužbeni zahtjev, tuženik poziva na vlasništvo stečeno na osnovi ugovora o kupoprodaji odnosnog stroja zaključenog … 2004. s tvrtkom K. G. iz Nj..

 

Na temelju takvog utvrđenja, primjenom odredaba iz članka 116. stavak 1. i članka 117. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - u nastavku teksta: ZV), nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev utvrđujući da je tužitelj, kao osoba kojoj je sporna pokretna stvar prije predana u posjed, vlasnik odnosnog stroja i da mu ga tuženik mora predati.

 

Prema odredbi iz članka 117. stavak 1. ZV-a, kada je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva iste pokretnine, vlasništvo će steći ona od njih kojoj je stvar prije predana, ako su ispunjene i sve druge pretpostavke za stjecanje vlasništva.

 

Zbog toga su neosnovane tvrdnje revidenta o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla od 13. rujna 2004. jer je tužitelj prije toga, isplatom cjelokupne kupoprodajne cijene i zato jer mu je pokretna stvar prije predana u samostalan posjed, već 2002. postao vlasnikom predmetne pokretnine.

 

Nije osnovano niti pozivanje tuženika na stjecanje prava vlasništva kupoprodajom od nevlasnika jer mu predmetni stroj nije predan u posjed kao kupcu i novom stjecatelju, odnosno kao samostalnom posjedniku već samo kao zakupniku, a na takav se način ne može steći pravo vlasništva iz članka 118. ZV-a.

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, treća osoba T. G. d.o.o. se u obrazloženju pobijanih presuda spominje isključivo kao kupac, ali ne i kao (punopravni) vlasnik stroja jer se samo utvrđenjem o prihvaćanju ponude za kupnju odnosnog stroja (list 150 spisa) još ne stječe i pravo vlasništva prodane stvari, pa makar se radilo o stečajnom postupku. Stoga je pri takvom činjeničnom utvrđenju tužitelj i nadalje aktivno legitimiran na vlasničku tužbu zbog čega navedena okolnost sama po sebi ne utječe na odnos između stranaka u ovom postupku, to tim više jer je tužitelj i nadalje u obvezi predaje prodane stvari kupcu.

 

S druge strane, kako je utvrđeno da je tuženik bio u (neposrednom) posjedu spornog stroja na osnovi ugovora o zakupu poslovnog prostora i opreme sklopljenog s tužiteljem (kao samostalnim posrednim posjednikom), to je prestankom te pravne osnove zakupnik bio dužan vratiti tužitelju poslovni prostor i opremu već na osnovi činjenice da je prestankom ugovora o zakupu na tuženikovoj strani preostala obveza vraćanja zakupljene stvari upravo tužitelju kao zakupodavcu.

 

Tuženik po prvi put u reviziji spominje izviješće stečajne upraviteljice (od 17. ožujka 2010. koje u preslici dostavlja uz reviziju), međutim, ta okolnost predstavlja novu činjenicu jer se radi o izvješću koje je doneseno nakon donošenja prvostupanjske presude, a ne radi se niti o novoj činjenici koja bi se odnosila na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Zbog toga se sukladno članku 387. ZPP-a ta okolnost ne može iznositi u reviziji jer se radi se o činjenici o kojoj ovisi meritorno odlučivanje, a takve činjenice se ne mogu isticati niti preispitivati u revizijskom postupku.

 

Prema tome i materijalno je pravo pravilno primijenjeno.

 

Slijedom navedenog utvrđenja, na temelju članka 393. i članka 392. stavak 1. ZPP-a, valjalo je presuditi i riješiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 27. ožujka 2012.