Broj: Gž-1028/10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
U ime Republike Hrvatske, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, te Emira Čustovića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća, i Marije Vetme, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. V. M.-P., 2. Z. M., i 3. I. M., sve iz D., koje zastupa punomoćnik D. H., odvjetnik u D., 4. I. K. iz D., 5. V. M.. iz D., 6. D. M. iz D., i 7. Mladena M. iz D., I., koje sve zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u D., protiv tuženika Grada D., radi predaje nekretnine u posjed, odlučujući žalbi tužiteljica V. M.-P., Z. M. i I. M., te o žalbi tužitelja I. K., V. M., D. M. i M. M., izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-359/09 od 01. ožujka 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 06. veljače 2013. godine
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-359/09 od 01. ožujka 2010. godine.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:
„Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
'Dužan je tuženik Grad Dubrovnik predati u isključivi, samostalni i neposredni posjed tužitelja nekretnine označene kao čest.zem. 1143/5, k.o.Dubrovnik, u naravi ulica u D. površine 237 m2 , odnosno istočni dio čest.zem.1076 k.o. Dubrovnik, površine 798 m2 u naravi početni dio ulice u D. od ulice V.N. do početka ogradnog zida dvorca S., a koje nekretnine odnosno njihovi dijelovi su precizno utvrđeni prijavnim listom i njemu priloženom skicom mjerenja izrađenim od tvrtke G.-C. d.o.o., dana 12.svibnja 2003.godine, te nadoknaditi tužiteljima trošak ove parnice, a sve to u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
II. Nalaže se tuženicima platiti u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude 2.886,76 kuna na ime naknade parničnog troška.“
Protiv navedene presude žalbu su izjavile tužiteljice V. M.-P., Z. M. i I. M. zbog svih razloga predviđenih čl. 353. st . 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i prihvati njihov tužbeni zahtjev, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
I tužitelji I. K., V. M., D. M. i M. M. su pobijali presudu zbog svih zakonskih razloga.
Žalbe su pravovremene i dopuštene.
Na žalbe nije odgovoreno.
Žalbe nisu osnovane.
Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, suvlasnika nekretnine oznake čest. zem. 1143/5 i čest. zem. 1076 k.o. Dubrovnik za predaju u posjed istočnog dijela čest. zem. 1076 k.o. Dubrovnik, u naravi ulica i nekretninu oznake čest. zem. 1143/5 k.o. Dubrovnik, u naravi P. ulica.
Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:
- da su tužitelji suvlasnici nekretnina oznake čest. zem. 1076 i 1143/5 k.o. Dubrovnik;
- da ove nekretnine u naravi predstavljaju ulicu i ulicu, u D.;
- da su P. ulica i ulica izgrađene prije izrade „novog katastarskog premjera“, a to znači da su postojale prije 1985. godine;
- da nekretnina oznake čest. zem. 1076 k.o. Dubrovnik (u naravi ulica I. M.) je bila predmet parcelacije iz 1988. godine koja je poništena, a ulica koja zahvaća dio čest. zem. 1043/5 (u naravi P. ulica) formirana je od čest. zem. 1143/3 k.o. Dubrovnik još 1932. godine;
- da su tijekom 2003. godine parnične stranke pred odjelom Grada D. rješavale imovinsko-pravne odnose za P. ulicu i ulicu u D. sa ciljem i svrhom potpisivanja ugovora o prodaji, ali poglavarstvo nije predložilo donošenje odgovarajućeg zaključka koje bi prethodilo potpisivanju ugovora, kojim bi tužitelj prodali, a tuženik kao kupac kupio nekretnine za cijenu koja je određena u postupku uz sudjelovanje odgovarajućeg vještaka;
- da se u ulicu pristupa iz ulice, koja po staroj izmjeri predstavlja nekretninu oznake čest. zem. 2317/2 k.o. Dubrovnik, a u naravi je cesta, a ulica se proteže do ljetnog kina S., koja u naravi predstavlja asfaltiranu cestu kojom se prometuje u oba smjera;
- na lijevom prometnom traku gledano iz pravca ulice parkirani su automobili, a parkiralište je označeno prometnim znakovima;
- da dio čest. zem. 1043/5 k.o. Dubrovnik u naravi predstavlja ulicu koja povezuje ulicu i ulicu V. N. koja služi za prolaz pješaka, a koja je izgrađena od skalina i podesta.
Na temelju ovakvih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je pravilno odbio postavljeni tužbeni zahtjev, jer predmetne nekretnine predstavljaju javna dobra u općoj uporabi (cesta i gradska ulica), a tužitelji nemaju pravo na isključivi, samostalni i neposredni posjed tih nekretnina, jer po prirodi stvari pravo na korištenje tih nekretnina imaju svi ljudi.
Žalitelji s pravom ukazuju da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na odredbu čl. 3. st . 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – u daljnjem tekstu: ZV) ukazujući pri tome da je odredbom čl. 2. Zakona o javnim cestama propisano da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi, a ne opće dobro kako to navodi prvostupanjski sud u dijelu obrazloženja.
Odredbom čl. 3. st . 2. ZV-a je propisano da nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti ni jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego su na uporabi svih, kao što su atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i morima, te morska obala (opća dobra). Odredbom čl. 2. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“, 153/09) javne ceste definirane su kao javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske. Dakle, javne ceste nisu opće dobro u smislu odredbe čl. 3. st . 2. ZV-a već predstavljaju javno dobro u općoj uporabi. Tužitelji, bez obzira što su još uvijek uknjiženi kao suvlasnici nekretnine oznake čest. zem. 1076 k.o. Dubrovnik, nemaju pravo na isključivi, samostalni i neposredni posjed te nekretnine, jer se radi o javnoj cesti kja je javno dobro u općoj uporabi i po prirodi stvari mogu je koristiti svi ljudi u skladu s njenom namjenom. No, isto tako ovdje valja navesti da se pravni status javnih cesta od osamostaljenja Republike Hrvatske nekoliko puta mijenjao, pa su tako javne ceste po Zakonu o javnim cestama iz 1990. godine bile u vlasništvu Republike Hrvatske, dok je Zakonom o javnim cestama iz 2004. godine („Narodne novine“, broj 180/04) bilo određeno da su javne ceste opće dobro, na njima se nije moglo stjecati pravo vlasništva niti druga stvarna prava (čl. 2. Zakona o javnim cestama). A kao što je već navedeno po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o javnim cestama iz 2009. godine javne ceste su definirane kao javno dobro u općoj uporabi. No, cijelo vrijeme je konstanta pravnog uređenja uvijek bila i ostala – namjena javnih cesta za opću uporabu, dakle, cijelo vrijeme su javne ceste služile općoj uporabi. Nekretnina će dobiti pravni status javne ceste u pravilu pravomoćnošću uporabne dozvole. No, u sudskoj praksi je zauzeto pravno shvaćanje po kojemu određena nekretnina može postati javno dobro u općoj uporabi ako se dugi niz iskorištava na takav način, tj. ako je faktički to postala, a u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je cesta u ulici postala javno dobro u općoj uporabi uslijed dugogodišnjeg takvog korištenja. Isto tako, i gradska ulica koja povezuje dvije vrlo prometne ceste kao što su cesta i cesta koja se koristi za prolaz pješke između tih dviju ulica, a koristi se očito dugi niz godina, jer je formirana kao parcela još 1993. godine, također je stekla svojstvo javnog dobra koje je u općoj uporabi, dakle, dobro koje uporabljuju svi ljudi sukladno njenoj namjeni.
Prema tome, iz iznesenog proizlazi da žalbe tužitelja nemaju svoga opravdanja.
S obzirom da su tužitelji izgubili spor pravilno im je naloženo i da plate parnične troškove.
Radi iznesenog na temelju odredbe čl. 368. st . 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.
U Dubrovniku, 06. veljače 2013. godine
