Broj: Revt 308/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Puli, protiv I-tuženika C. P. Lj. d.d., Lj., R. S., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku u U. i  M. Ž., odvjetniku u Z., te II-tuženika S. S. iz S., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku u Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 34. Pž-3025/11-3 od 26. svibnja 2011., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu, broj 2 P-1266/2011-10 od 20. siječnja 2011., u sjednici održanoj 5. ožujka 2013.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 34. Pž-3025/11-3, od 26. svibnja 2011 i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije tužitelja ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. i II. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i proglašena nedopuštenom ovrha radi ispražnjenja nekretnine i predaje u posjed k.č.br. 74 zgr. i 35/1 iz zk.ul.br. 149 k.o. S. u ovršnom predmetu Općinskog suda u Bujama broj Ovr-898/08, te je utvrđeno da je na temelju zakona Republika Hrvatska vlasnica prije naznačenih nekretnina te je I-tuženik dužan trpjeti da se tužiteljica na temelju ove presude uknjiži kao vlasnik navedenih nekretnina. Točkom III. i IV. izreke  odlučeno je o parničnim troškovima i naloženo tuženicima da tužitelju.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba I-tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja odbijanjem tužbenog zahtjeva s tim da je tužitelju naloženo da I-tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 40.590,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, u nastavku: ZPP), pozivajući se pritom na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane odluke prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

U odgovoru na reviziju I-tuženik u cijelosti osporava sve revizijske razloge predlažući da se revizija obije kao neosnovana i potvrdi presuda drugostupanjskog suda.

 

Revizija je osnovana.

 

Na temelju članka 392.a ZPP-a, koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi prijelazne odredbe iz članka 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), revizijski sud je ispitao pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

 

U reviziji se izrijekom upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a uz tvrdnju da sud drugog stupnja u pobijanoj presudi nije dao razloge o odlučnim činjenicama, ali i da postoji razlika između provedenih dokaza, odnosno sadržaja dokaza koji prileže spisu i zaključka drugostupanjskog suda.

 

U tom smislu revident ističe da je iz postojećih isprava vidljivo kako je slovenskoj pravnoj osobi dano samo pravo koristiti se navedenim nekretninama (obvezno pravo), odnosno da se iz navedenih isprava ne može zaključiti da bi se u konkretnom slučaju radilo o prijenosu prava korištenja (kao stvarnog prava), s tim da je u teretnom listu spornih nekretnina upisano pravo besplatnog korištenja u korist prednika I-tuženika.

 

Revident posebno navodi da se isplaćena naknada u iznosu od 2.500.000,00 dinara na račun naknade za nacionalizirane 2/4 zgrade s parcelom može smatrati pravnim poslom samo u odnosu na 2/4 dijela predmetne nekretnine, dok su druge 2/4 dijela od ranije društveno vlasništvo.

 

Izneseni razlozi su osnovani jer je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a zbog koje se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Donoseći osporenu presudu drugostupanjski sud utvrđuje da je netočan navod prvostupanjskog suda prema kojem prednik I-tuženika nije stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina naplatnim putem jer da iz Ugovora na listu 30. spisa proizlazi upravo suprotno, tj. da je prednik I-tuženika platio Narodnom odboru O. U. iznos od 2.500.000,00 dinara, što je predstavljalo iznos isplaćen ranijem suvlasniku - fizičkoj osobi na ime naknade za nacionaliziranu nekretninu, što da svakako predstavlja naplatno stjecanje.

 

Zbog toga je prihvaćena žalba I-tuženika i preinačena presuda suda prvog stupnja te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

Međutim, ovakvo utvrđenje je suprotno činjeničnom utvrđenju suda prvog stupnja te dijelom ne proizlazi iz stanja spisa i provedenih dokaza.

 

Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da iz Ugovora sklopljenog između N. O. U. i U. c. O. Lj. od ... broj ... proizlazi da je U. c. O. Lj. dana na trajno korištenje zgrada s parcelom koja je nacionalizirana u 2/4 dijela, a druga 2/4 dijela su od ranije društveno vlasništvo, i to k.č.br. 74 zgr. i k.č.br. 35//1 k.o. S., u svrhu adaptacije za odmaralište. U. c. O. Lj. je uplatila kod N. O. U. iznos od 2.500.000,00 dinara na računa naknade za nacionalizirane 2/4 dijela zgrade s parcelom, koliki iznos se plaća ranijem suvlasniku na ime naknade.

 

Na temelju toga sud prvog stupnja zaključuje da je spomenuta isplata izvršena samo za 2/4 nekretnine, a ne za cijelu nekretninu pa da plaćanje naknade za dio nacionalizirane nekretnine, u krajnjem slučaju, ne može voditi zaključku prema kojem je cijela nekretnina stečena naplatnim putem u smislu članka 2. stavak 2. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine“, MU broj 15/99, u nastavku teksta: Ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa).

 

Prema tome, u pobijanoj presudi postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava jer iz Ugovora od ... proizlazi da bi se isplata od 2.500.000,00 dinara odnosila samo na 2/4 dijela spornih nekretnina, a ne na cijele nekretnine.

 

Radi se o odlučnoj okolnosti o kojoj ovisi pravilnost primjene materijalnog prava iz članka 2. stavak 2. Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, a u slučaju ako se ne ostvare propisani uvjeti za stjecanje i prijenos prava vlasništva strane (slovenske) pravne osobe prema Ugovoru o uređenju imovinskopravnih odnosa, i možebitna primjena zakonskih propisa stvarnopravne naravi, tj. članka 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09), odnosno drugih zakonskih odredbi na temelju kojih Republika Hrvatska na nekretninama u društvenom vlasništvu stječe pravo vlasništva na osnovi zakona.

 

U razrješenju imovinskopravnih odnosa glede nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske, u kojima je jedna od stranaka pravna osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji, mjerodavne su odredbe Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, koji kao međunarodni ugovor ima jaču pravnu snagu od domaćeg zakona.

 

              Prema članku 2. Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa, fizičke i pravne osobe jedne ugovorne stranke, koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne stranke, imaju na teritoriju te ugovorne stranke jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima, kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama (stavak 1.). Pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima u smislu ovog Ugovora smatraju se i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu, naplatnim putem (stavak 2.). Ako su sredstva u društvenom vlasništvu iz prethodnog stavka ovog članka stečena sredstvima pravnih, odnosno fizičkih osoba obiju ugovornih stranaka, primijenit će se propisi o suvlasništvu, koji su na snazi na teritoriju one ugovorne stranke na kojem se sredstva u društvenom vlasništvu nalaze, u omjeru koji se utvrđuje ovisno o doprinosu u zajedničkim ulaganjima (stavak 3.).

 

Pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava, valja istaknuti da je pravni značaj ugovora od ..., drugostupanjski sud (pa i primjenom odredbe iz članka 373.a ZPP-a), trebao ocijeniti kroz cjelokupan sadržaj navedenog ugovora (list 30. spisa), na što je tijekom postupka i u odgovoru na žalbu ukazivao tužitelj. Naime, prema odredbama članka III. i IV tog ugovora, zgrada koja je bila predmetom raspolaganja i dalje ostaje društveno vlasništvo organa upravljanja N. O. U., s tim da u slučaju odlaska U. c. O. Lj. sa ovog područja dozvoljava se istoj Upravi da može staviti prijedlog za davanje na trajno korištenje navedene zgrade sa parcelom drugoj privrednoj organizaciji, ustanovi ili državnom organu radi donošenja novog rješenja od strane N. O. U..

 

Međutim, u svijetlu navedenog nedostaje i prosudba pravnog značaja rješenja o davanju na trajno korištenje predmetnih nekretnina (list 31. spisa) donesenog na temelju članka 43. Zakona o prometu zemljišta i zgrada (Službeni list FNRJ, broj 26/54, 19/55, 48/58), na osnovi kojeg je u listu C zemljišnih knjiga za k.o. S. izvršen upis besplatnog i trajnog korištenja spornih nekretnina (Z-640/60) u korist prednika I-tuženika.

 

U tom su smislu u drugostupanjskoj presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Valja istaknuti da je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem I-prvotuženik nije trebao predočiti dokaze iz kojih bi proizlazilo provođenje postupka pretvorbe u Republici Hrvatskoj glede istih nekretnina jer je dovoljno da je proveden postupak pretvorbe u Republici Sloveniji (potvrda na listu 82-83. spisa), kako to proizlazi iz članka 5. stavak 1. Ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa.

 

Slijedom toga, postupajući sukladno odredbama članka 365. ZPP-a, u ponovnom postupku drugostupanjski će sud otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka dajući za svoju odluku jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

 

              Iz tih je razloga, na temelju članka 394. stavak 1. ZPP-a, valjalo prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti  drugostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

U Zagrebu, 5. ožujka 2013.