Broj: Rev 257/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. S. iz V., koju zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u V., protiv tuženika T. d.o.o. V., kojeg zastupa punomoćnik S. K., odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1678/10 od 30. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-568/09 od 22. travnja 2010., u sjednici održanoj 16. srpnja 2013.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačava presuda Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-1678/10 od 30. studenoga 2010. i presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-568/09 od 22. travnja 2010. u dijelu pod toč. I. izreke te u dijelu odluke o parničnom trošku u (toč. III. izreke) i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

"I. Nalaže se tuženiku T. d.o.o. V., isplatiti tužiteljici M. S. iz V., iznos od 1.381,60 kuna (slovima: jednatisućatristotineosamdesetjednakunašezdesetlipa) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče na iznos od:

 

- 86,35 kuna od dana 08. siječnja 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 16. veljače 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 17. ožujka 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 13 travnja 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 14. lipnja 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 13. srpnja 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 17. kolovoza 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 13. rujna 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 19. listopada 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 19. studenog 2007. godine

- 86,35 kuna od dana 19. prosinca 2007. godine do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi

od 15% godišnje, a od dana 1. siječnja 2008. godine po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi nastaloj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena pa do isplate, te na iznose od

 

- 86,35 kuna od dana 17. siječnja 2008. godine

- 86,35 kuna od dana 21. veljače 2008. godine

- 86,35 kuna od dana 19. ožujka 2008. godine

- 86,35 kuna od dana 21. travnja 2008. godine do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene po stopi nastaloj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena pa do isplate, te naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.216,25 kuna (slovima: jednatisuća dvijestotinešesnaestkunadvadesetpetlčipa), sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe“.

 

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.075,00 kn, u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika glede istaknutih pravnih pitanja pod 1., 2. i 3. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 1.381,60 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose kako je to pobliže opisano u izreci presude, te joj naknaditi troškove parničnog postupka od 1.216,25 kn (toč. I. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju sukladno odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – ispr. - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju procesnopravnih i materijalnopravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana i to:

 

1. Je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena sukladno članku 382. i 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za zgrade u kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje imenovati prinudnog upravitelja zgrade?

 

2. Pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stanka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

3. Može li se tuženik u ovom postupku neosnovano obogatiti ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?

 

4. Može li se na strani tuženika kao pravnoj osobi koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužitelj plaća naknadu kao osoba kojoj je stan dodijeljen u najam raditi o stjecanju bez osnove u smislu čl. 1111. i čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 38/05 i 41/08 - dalje: ZOO).

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije, a imajući na umu prirodu ovoga spora (odlučivanje o obvezama osoba koje stanove u zgradama koriste na temelju Suglasnosti za privremeno stambeno zbrinjavanje), ovaj sud nalazi da su glede pitanja pod 4. ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, jer se radi o pitanju o kojem ovisi odluka u ovom sporu i koje je istovremeno važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana. Dakle, glede tog pitanja revizija je dopuštena.

 

U povodu revizije iz čl. 382 st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

U stadiju revizijskog postupka nisu sporne odlučne činjenice:

 

- da je tužiteljica korisnica stana na adresi V., u kojem se nalazi na temelju Suglasnosti za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrb od 27. listopada 2007.

 

- da je u razdoblju od siječnja 2007. do travnja 2008. tužiteljica uplaćivala naknadu za održavanje zajedničkih dijelova zgrade (prema priloženim uplatnicama i karticama zaduženja pričuvom) u mjesečnom iznosu od 86,35 kn, odnosno ukupno je uplatila 1.381,60 kn i to na račun tuženika „T.“ d.o.o. koji glasi: „Sredstva zajedničke pričuve stambenih zgrada u suvlasništvu – upravitelj T.“.

             

- da su G. V. i pravni prednik tuženika J.P. „T.“ V. 17. srpnja 1998. sklopili Ugovor o upravljanju stambenim zgradama u G. V., iz kojeg proizlazi da se J.P. „T.-u“ predaju na upravljanje obnovljene zgrade navedene u popisu zgrada koji je priložen tom ugovoru i njegov je sastavni dio, a naknadno obnovljene zgrade biti će mu predane na upravljanje danom dostavljanja dopunskog popisa zgrada od strane G. V. (čl. 2.), time da upravitelju za njegovo poslovanje pripada naknada u iznosu od 15% od sredstava kojima su zaduženi korisnici stanova na ime troškova održavanja (čl. 8.),

 

- da je sklapanju tog Ugovora prethodio Zaključak o određivanju svih upravitelja na području G. V. kojeg je Gradsko poglavarstvo G. V. donijelo 25. lipnja, kojim je J.P. „T.“ određen za upravitelja svih obnovljenih zgrada na području G. V., time je dužan održavati zajedničke dijelove i uređaje u graditeljskom i funkcionalnom stanju, kao i vršiti hitne i nužne popravke zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, te utvrditi za svaku zgradu posebno troškove upravljanja i rasporediti ih na stanare prema korisnoj površini stana i utvrditi mjesečnu naknadu stanarima, te osigurati naplatu tih troškova redovitim odnosno ovršnim putem.

 

- da je Zaključkom o izmjeni i dopuni Zaključka o određivanju upravitelja svih zgrada na području G. V. od 13. svibnja 1999. izmijenjen članak 1. Zaključka od 25. lipnja 1998., tako da je umjesto riječi "obnovljenih" stavljena riječ "višestambenih" a u članku 3. je dodan novi stavak 2. koji glasi: "Troškove iz stavka 1. ovog članka u zgradama koje nisu obnovljene upravitelj će rasporediti na stanare koji stanuju u stanovima nulte i prve kategorije oštećenja".

 

- da iz Suglasnosti za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi izdane 27. listopada 2007. od strane Ministarstva mora, prometa i razvitka, Uprave za prognanike, povratnike i izbjeglice proizlazi da tužiteljica M. S. zadovoljava uvjete propisane u čl. 7. Zakona o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 26/03 – pročišćeni tekst) i Uredbom o uvjetima i mjerilima za stambeno zbrinjavanje na područjima od posebne državne skrbi („Narodne novine“, broj 10/01) tako da ostvaruje pravo na stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi na adresi V., kat 2., stan 21 9, površine 56,44 m2 do utvrđivanja titulara vlasništva na navedenom stanu, uz obvezu korisnice stana plaćanja svih režijskih troškova i pričuve za navedeni stan, temeljem uplatnica dostavljenih od nadležnih javnih poduzeća, kao i da trenutno podnositeljica zamolbe boravi na istoj adresi.

 

Na temelju tih nespornih činjenica, a polazeći od toga da su naknadu troškova za održavanje zajedničkih dijelova zgrade (tzv. zajedničku pričuvu), sukladno odredbama čl. 82. st. 2. , čl. 89. st. 1. i čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96 i dr.), dužni plaćati isključivo suvlasnici nekretnine (razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima), nižestupanjski sudovi smatraju da ne postoji zakonsko utemeljenje za naplatu tih troškova od tužiteljice koja nije vlasnica stana pa, ocijenivši da je tužiteljica izvršila plaćanje tih troškova kako bi izbjegla prisilu (naplatu ovršnim putem), nalaze da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove i stoga pobijanom presudom obvezuju tuženika na povrat neosnovano naplaćenog iznosa tih troškova od tužiteljice.

 

Takvo stajalište nižestupanjskih sudova ovaj revizijski sud ne može prihvatiti.

 

U ovoj fazi postupka nije sporno, a niti je tužiteljica suprotno tvrdila tijekom postupka, da tuženik obavlja poslove održavanja zgrade i zajedničkih dijelova zgrade, da se ti poslovi financiraju iz mjesečnih uplata stanara zgrade i da su to upravo iznosi koje tužiteljica potražuje od tuženika, a koji su uplaćivani kao sredstva pričuve.

 

S obzirom na činjenicu da je tužiteljica podnijela zamolbu za dodjelu stana u najam (stan u državnom vlasništvu na području posebne državne skrbi), da je njezinu zahtjevu udovoljeno i da je uselila u dodijeljeni stan, prema ocjeni ovog suda tužiteljica je s davateljem stana na korištenje zaključila Ugovor o najmu stana, a koji se svemu izvršava (stan je predan u posjed tužiteljici, a tužiteljica stan koristi za stanovanje, tj za svrhu zbog koje joj je stan i dodijeljen).

 

Iz Suglasnosti o dodjeli stana u najam od 27. listopada 2007. (list 5 spisa) slijedi da je korisnik stana (tužiteljica) dužna plaćati sve režijske troškove i pričuvu za navedeni stan.

 

Prava i obveze u svezi s najmom i korištenjem stana uređuje Zakon o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96 – dalje: ZNS). Iz čl. 3. istog Zakona slijedi da se najmodavac obvezuje predati stan najmoprimcu i da se ugovorom uređuju međusobni odnosi ugovornih strana, a iz čl. 5. ZNS slijedi da se ugovorom utvrđuju i troškovi koji se plaćaju u svezi sa stanovanjem i način na koji će se plaćati.

 

Iz čl. 1. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj 91/96 - dalje: ZNS) slijedi da se tim zakonom uređuju prava i obveze u svezi s najmom i korištenjem stana i dijela stana. Iz čl. 3. istog Zakona slijedi da se najmodavac obvezuje stan predati najmoprimcu i da se ugovorom uređuju međusobni odnosi ugovornih strana, a iz čl. 5. ZNS slijedi da se ugovorom utvrđuju i troškovi koji se plaćaju u svezi s stanovanjem i način na koji će se ti troškovi plaćati.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je ishodila zatraženu Suglasnost za privremeno korištenje stana i pristala na obveze definirane u toj Suglasnosti već samim tim što je u stan uselila. Stoga je, prema ocjeni ovoga suda, u obvezi snositi i sve troškove koje se suglasila snositi – dakle i troškove održavanja nekretnine (pričuva), i to unatoč tomu što nije vlasnica stana.

 

Obzirom na činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova iz kojih slijedi da je tužiteljica (kao najmoprimac) preuzela obvezu plaćanja troškova koje stranke nazivaju „pričuvom“, da su uplate tužiteljice (i drugih osoba koje imaju status najmoprimca) korištene za održavanje nekretnine i da je te poslove nesmetano obavljao tuženik, tužiteljica je po ocjeni ovog suda preuzela obvezu i podmirenja tih troškova koje se ne može osloboditi.

 

Pri tome valja naglasiti da nije odlučno tko je vlasnik nekretnine i je li tuženik ovlašten od vlasnika nekretnine obavljati poslove održavanja nekretnine ili ne, jer to pitanje ne utječe na pitanje postojanja ili nepostojanja tužiteljičine obveze plaćati na temelju zaključenog ugovora o najmu stana i troškove održavanja nekretnine („pričuva“) jer se to pitanje može rješavati jedino u međusobnom odnosu tuženika i vlasnika nekretnine.

 

Slijedom navedenog, proizlazi da tuženik nije stjecatelj bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO, jer osobe koje su najmoprimci stanova koji su im dodijeljeni u svrhu stambenog zbrinjavanja na području od državne skrbi dužni su plaćati sve troškove koje su se obvezali plaćati onoj osobi koja je pružala uslugu - ovdje tuženik „T.“ d.o.o. (pri čemu nije odlučno što tuženik nema položaj upravitelja zgrade u smislu odredaba čl. 374.-378. ZV) za koju je obveza plaćanja preuzeta, među kojima su i troškovi održavanja nekretnine nazvani „pričuva“ – a upravo te troškove tužiteljica je u konkretnom slučaju preuzela.

 

Pritom valja naglasiti da, po ocjeni ovoga suda, mogućnost pokretanja sudskog postupka nije prisila u smislu čl. 1112. ZOO, kako to (pogrešno) tumače nižestupanjski sudovi. Naime, u sporovima pred sudom svatko ima pravo na pošteno i pravično suđenje, postupak pred sudom (neovisno o vrsti postupka) vodi se po strogim postupovnim pravilima pri čemu svaka stranka u postupku ima ista prava i jednak položaj, ima pravo iznijeti svoje zahtjeve i tvrdnje kojima osporava navode protivne stranke, pa se utoliko eventualni postupak pred sudom kojeg uplatitelj (ovdje tužiteljica) želi izbjeći izvršavajući uplatu za koju zna (odnosno smatra) da nije dužan uplatiti ne može smatrati prisilom u smislu čl. 1112. st. 1. ZOO.

 

U kontekstu svega rečenog, dakle, zahtjev tužiteljice za povrat uplaćenog iznosa na ime troškova ukazuje se neosnovanim.

 

Stoga je, na temelju čl. 395. st. 1. ZPP, valjalo preinačiti obje nižestupanjske presude i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi s č 166. st. 2. ZPP, a tuženiku su odmjereni troškovi zastupanja po odvjetniku u prvostupanjskom postupku i to razmjerno vrijednosti predmeta spora i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04 i 148/09). Trošak žalbe i revizije tuženiku nije dosuđen, jer zahtjev za naknadu tih troškova nije određeno stavljen (čl. 164. st. 2. ZPP).

 

Obzirom da je odluka u ovom sporu donesena povodom materijalnopravnog pitanja pod. 4., valjalo je reviziju glede pitanja pod 1., 2. i 3., budući da nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, odbaciti i riješiti kao u izreci ovog rješenja (čl. 392. st. 2. ZPP).

 

U Zagrebu, 16. srpnja 2013.