Broj: Rev 1607/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja R. Č. iz S. na K., …, kojeg zastupa punomoćnica K. R., odvjetnica u Z., …, protiv tuženice R. H. iz Z., …, koju zastupa punomoćnica V. P. odvjetnica u Z., … radi iseljenja i u pravnoj stvari protutužiteljice R. H. iz Z., … koju zastupa punomoćnica V. P. odvjetnica u Z., …, protiv protutuženika R. Č. iz S. na K., …, kojeg zastupa punomoćnica K. R., odvjetnica u Z., …radi utvrđenja vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja – protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2042/07-2 od 19. listopada 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-895/03-41 od 30. studenoga 2006., u sjednici vijeća održanoj 17. rujna 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja R. Č. iz S. na K. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2042/07-2 od 19. listopada 2010., u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-895/03-41 od 30. studenoga 2006., u točkama I. i III. njene izreke, kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija protutuženika R. Č. iz S. na K. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2042/07-2 od 19. listopada 2010., u dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-895/03-41 od 30. studenoga 2006., u točki II. njene izreke, kao nedopuštena.             

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-895/03-41 od 30. studenoga 2006., odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja - protutuženika (dalje: tužitelj) da se naloži tuženici da iseli iz kuće sagrađene na kč.br. 2254/28 upisane u z.k.ul. br. 3599 k.o. S., te da kuću slobodnu od osoba i stvari preda u posjed tužitelju, te da mu naknadi parnični trošak u ovoj pravnoj stvari (točka I. izreke). Istom je presudom usvojen protutužbeni zahtjev tuženice – protutužiteljice (dalje: tuženica) pa je utvrđeno da je tuženica stekla vlasništvo nekretnina upisano u z.k.ul. 7983 k.o. S., koji se sastoji od kč.br. 2554 /28, kuće broj 26 i zgrade u … površine 93 m2 i dvorišta u … površine od 182 m2, pa je nalaženo tužitelju joj izda tabularnu ispravu sposobnu za prijenos navedene nekretnine u zemljišne knjige na ime i vlasništvo tuženice R. H., jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda (točka II. izreke). Odlukom o troškovima naloženo je tužitelju da tuženici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 32.173,40 kn (točka III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2042/07-2 od 19. listopada 2010., odbijena je žalba tužitelja i protutuženika R. Č. kao neosnovana i potvrđuje je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Rješenjem o troškovima postupka sadržanom u točki II. izreke drugostupanjske presude odbijeni su zahtjevi obiju stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Protiv drugostupanjske presude izreke reviziju iz čl. 382. st. 1. i 2. ZPP je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji se ne poziva na zakonske revizijske razloge, već navodi kako je podnosi zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, ukinuti drugostupanjsku kao i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica je odgovorila na reviziju.

 

Revizija tužitelja dijelom nije dopuštena, a dijelom nije osnovana.

 

Odredbom članka 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08), propisana je dopuštenost revizije ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn. Kako su tužitelji vrijednost predmeta spora radi iseljenja i predaje u posjed nekretnina označio iznosom od 101.000,00 kn, to je dopuštena revizija iz članka 382. st. 1. točka 1. ZPP (tzv. redovna revizija) protiv pravomoćne drugostupanjske presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

 

Suprotno tome, nije dopuštena tzv. redovna revizija protiv dijela presude kojom je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice. Tuženica, naime, nije označila vrijednost predmeta spora u odnosu na istaknuti protutužbeni zahtjev. Njen propust nije otklonio sud prvog stupnja sukladno odredbi čl. 40. st. 4. ZPP, pa se stoga smatra da je vrijednost predmeta spora po protuužbenom zahtjevu iznos od 50.000,00 kn (čl. 40. st. 5. ZPP).

 

Odredbom članka 382. st. 2. ZPP, propisano je da stranke koje ne mogu protiv pravomoćne drugostupanjske presude podnijeti redovnu reviziju (čl. 382. st. 1. ZPP), mogu podnijeti tzv. izvanrednu reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Tužitelj - protutuženik u reviziji samo općenito navodi kako „ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i protutužitelja ovisi o ocjeni materijalnopravnog pitanja je li tužitelj tuženoj prije dostavljanja otkaza ugovora dao primjereni naknadni rok za ispunjenje, koje pitanje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“ pa ovaj sud ocjenjuje kako nije riječ o pravnom, već činjeničnom pitanju. Takvo pitanje ne opravdava podnošenje tzv. izvanredne revizije, pa prema ocjeni ovoga suda predmetna revizija ne sadrži osnovne elemente izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

S obzirom na to da revizija tužitelja ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije, valjalo je njegovu reviziju protiv dijela presude drugostupanjskog suda kojom je odlučeno o osnovanosti tužiteljeve žalbe protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženice odbaciti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. b. st. 1. i 2. ZPP).

 

U odnosu na preostali dio revizije (protiv dijela nižestupanjskih odluka kojima je odlučeno o tužbenom zahtjevu na iseljenje i predaju u posjed) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392. a. ZPP - samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Postojanje koje druge bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj nije određeno istaknuo, niti na njihovo postojanje ukazuje navodima revizije.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetni spor vođen je povodom tužiteljevog zahtjev za iseljenjem i predaje u posjed tužitelju nekretnine (kuće sagrađene na kč. br. 2254/28 upisane u z.k.ul. br. 3599 k.o. S.) koju je tužitelj prodao tuženici ugovorom sklopljenim 20. svibnja 1999. Ovaj vlasnički zahtjev tužitelj je temeljio na tvrdnjama kako mu tuženica nije u potpunosti u ugovorenom roku isplatila prvi dio na ime kupoprodajne cijene nekretnine, pa je 1. svibnja 2003. pismeno otkazao ugovor o prodaji te opozvao dopuštenje za daljnje korištenje predmetnog stana, nakon čega tuženica nema više pravne osnove za stanovanje u predmetnom stanu.

 

U ovoj revizijskoj fazi postupka i dalje je među strankama sporno pitanje je li tužitelju pripadalo pravo jednostranom izjavom raskinuti ugovor sklopljen s tuženicom radi prodaje predmetne nekretnine, a odgovor na ovo pitanje ovisan je o sporu o tome predstavlja li ugovor sklopljen među strankama fiksni ugovor.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je među strankama nesporno da su 20. svibnja 1999. sklopile ugovor o prodaji predmetne nekretnine, te da su u čl. 2 odredile dinamiku isplate kupoprodajne cijene na način da je kupac (ovdje tuženica) dužan kupoprodajnu cijenu isplatiti prodavatelju (ovdje tužitelju) na način da iznos od 68.000 DEM u protuvrijednosti u kunama isplati u roku od 60 dana od dana potpisa predmetnog ugovora odnosno najkasnije do 20. srpnja 1999., a ostatak od 82.000 DEM u protuvrijednosti u kunama u roku od 5 godina, na koji iznos se obračunava i kamata po stopi od 15% godišnje na neisplaćeni dio;

 

- da je tužitelj potvrdio tuženici primitak (kao dio isplate po kupoprodajnom ugovoru) iznos a od 12.000 DEM na dan 3. kolovoza 1999., te dana 5. kolovoza 1999. iznos od 38.000 DEM;

- da je tužitelj 10. kolovoza 2002. dostavio tuženici „osnovno zaduženje“ (list 20 spisa) kojim joj je potvrdio plaćanje daljnjih iznosa od 7.500 DEM (15. rujna 1999. 1.923 DEM (5.listopada 1999.), 1.000 DEM (6.lipnja 2000.), 1,000 DEM (20. rujna 2000.), 1.000 DEM (4.prosinca 2000.), te 4.680 DEM (12. siječnja 2002.), dakle ukupno plaćenih 67.103 DEM;

- da je tužitelj tuženicu obavijestio o otkazu predmetnog ugovor o prodaji dopisom od 1. svibnja 2003;

 

- da je u zemljišnim knjigama upisano tužiteljevo vlasništvo na predmetnoj nekretnini;

 

- da je tuženica u posjedu predmetne nekretnine;

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova kako ugovor između stranaka ostao na pravnoj snazi, pa je neosnovan zahtjev tužitelja - za iseljenje tuženice, jer tuženica ima pravnu osnovu na temelju koje je u posjedu predmetne nekretnine, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen zahtjev tužitelja za iseljenje i predaju u posjed nekretnine koja je bila predmet kupoprodajnog ugovora.

Naime, u konkretnom slučaju tužitelj (vlasnik) je ustao vlasničkom ili reivindikacijskom tužbom kojom tuženice (posjednice), zahtijeva predaju u posjed nekretninu na kojoj ima pravo vlasništva. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/96,137/99, 22/00, 73/00,114/01 i 79/06, dalje: ZV) utvrđeno je pravo vlasnika zahtijevati od posjednika da mu preda u posjed stvar na kojoj ima pravo vlasništva, a odredbom čl. 163. st. 1. ZV propisano je pravo posjednika odbiti predaju stvari njezinom vlasniku, ako ima pravo koje ga ovlašćuje na posjedovanje te stvari.

 

Pravo tuženice na posjedovanje nekretnine ovisno je o tome je li predmetni ugovor o kupoprodaji te nekretnine na snazi ili nije.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili kako se pravila o ispunjenju ugovora s fiksnim rokom primjenjuju samo kad su stranke izričito ugovorile da će ugovor smatrati raskinutim ne bude li ispunjen u određenom roku ili kad je ispunjenje u roku bitan sastojak ugovora po prirodi samog posla (čl. 125. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO). U konkretnom slučaju ugovor o prodaji sklopljen između stranaka 20. svibnja 1999. ne sadrži izričitu odredbu o raskidu ugovora u slučaju neispunjenja obveze u roku, a kod ugovora o prodaji nekretnina ispunjenje u roku nije po prirodi posla bitan sastojak ugovora.

 

Ovaj sud prihvaća kao pravilan i način na koji su nižestupanjski sudovi protumačili izostanak volje stranka da se ugovornoj odredbi o dinamici plaćanja da značenje fiksnog roka u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZOO, jer je iz odredbi čl. 2 i čl. 3 predmetnog ugovora vidljivo je da su stranke ugovorile obvezu isplate kamate ako kupac padne u zakašnjenje s isplatom, a ne raskid ugovora.

Konačno i samo ponašanje tužitelja koji je primio i zadržao zakašnjelo uplaćene iznose kupoprodajne cijene i koji je nakon toga (10. kolovoza 2002.) dostavio tuženici „osnovno zaduženje“ (list 20 spisa) kojim joj je potvrdio plaćanje 67.103 DEM i na pojedinačno uplaćene iznose obračunao zatezne kamate, potvrđuje da stranke nisu zaključile ugovor s fiksnim rokom ispunjenja ni u odnosu na iznos od 68.000 DEM u protuvrijednosti u kunama koji je tuženica bila dužna isplatiti u roku od 60 dana od dana potpisa predmetnog ugovora odnosno najkasnije do 20. srpnja 1999., te da je tužitelj svojim postupanjem iskazao jasnu namjeru da ugovor održi na snazi, a ne da ga raskine.

Kada ispunjenje u određenom roku nije bitan sastojak ugovora, dužnik (u ovom slučaju tuženica) zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu (čl. 126. st. 1. ZOO), pa tužitelj – nakon što je tuženica isplatila ugovoreni iznos kupoprodajne cijene a tužitelj takve uplate primio i zadržao – više nije imao pravo na jednostrani raskid ugovora.

Obzirom na izloženo, a suprotno navodima revizije, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužiteljevu žalbu i potvrdio prvostupanjsku odluku u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu na iseljenje i predaju u posjed nekretnine.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je tužiteljevu reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 17. rujna 2014.