Broj: Rev-x 738/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice,  Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice - protutuženice L. R. iz Z., zastupane po punomoćniku P. S., odvjetniku iz O., protiv tuženika – protutužitelja Lj. E. i I. E. iz O., zastupanih po punomoćnici J. B., odvjetnici u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice – protutuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-3231/08-2 od 2. rujna 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1962/90-152 od 14. ožujka 2008., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice – protutuženice L. R. u dijelu u kojem se pobija presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-3231/08-2 od 2. rujna 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1962/90-152 od 14. ožujka 2008., kojom je odbijen tužbeni zahtjev  tužiteljice  – protutuženice na utvrđenje postojanja njenog potraživanja prema tuženicima – protutužiteljima preko iznosa od 103.376,38 kn pa do zatraženih 755.937,00 kn odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužiteljice – protutuženice u dijelu u kojem se pobija naprijed navedena drugostupanjska i prvostupanjska presuda u kojem je utvrđeno postojanje potraživanja tuženika  – protutužitelja u iznosu od 20.614,10 kn odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja  utvrđeno je postojanje potraživanja tužiteljice – protutuženice u iznosu od 103.376,38 kn te postojanje potraživanja tuženika – protutužitelja u iznosu od 37.314,05 kn, te je nakon prijeboja utvrđenih potraživanja naloženo tuženicima – protutužiteljima da tužiteljici – protutuženici isplate iznos od 66.062,33 kn sa zakonskim zateznim kamatama.

 

              Odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje postojanja potraživanja tužiteljice – protutuženice u iznosu preko 103.376,38 kn do 755.937,00 kn, a odbijen je i zahtjev tuženika – protutužitelja na utvrđenje postojanja potraživanja preko iznosa od 37.314,05 kn do zatraženih 41.228,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

              »Žalbe se odbijaju kao djelomično neosnovane i uvažavaju kao djelomično osnovane, te se presuda suda prvog stupnja:

 

              a)              - potvrđuje u pobijanom dijelu u kojem se utvrđuje postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženima u iznosu od 103.376,38 kn,

                            - potvrđuje i u dijelu kojim se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika – protutužitelja do iznosa od 20.614,10 kn,

                            - potvrđuje u dijelu kojim se odbija zahtjev tužiteljice preko utvrđenog iznosa pa do zatraženih 755.937,00 kn, te u dijelu kojim se odbija zahtjev tuženika – protutužitelja do zatraženih 41.228,00 kn.

 

              b)              - preinačava u pobijanom dijelu u kojem se utvrđuje postojanje potraživanja tuženika – protutužitelja prema tužiteljici – protutuženoj preko iznosa od 20.614,10 kn pa do utvrđenog iznosa od 37.314,05 kn, i u tom dijelu se protutužbeni zahtjev odbija kao neosnovan,

                            - preinačava u dijelu kojim se nalaže tuženicima da tužiteljici nakon prijeboja međusobnih potraživanja isplate iznos od 66.062,33 kn sa zateznom kamatom od 1. rujna 2007. g. pa do isplate, kao i u odluci o parničnom trošku, tako da se sudi:

 

              Nalaže se tuženicima – protutužiteljima da solidarno tužiteljici isplate iznos od 82.762,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od 14. ožujka 2008. pa do isplate u visini eskontne stope utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci uvećanoj za pet postotnih poena  te se nalaže tužiteljici da tuženima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 13.051,00 kn u roku od 15 dana.«

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je prihvaćen protutužbeni zahtjev i u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev reviziju je podnijela tužiteljica – protutuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijane presude na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a u cijelosti odbije protutužbeni zahtjev, podredno da iste ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

 

              U reviziji je tužiteljica izjavila da istu podnosi na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 - dalje: ZPP).

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

              U dijelu u kojem se pobija presuda suda drugog stupnja kojim je utvrđeno potraživanje tuženika – protutužitelja prema tužiteljici – protutuženici u iznosu od 20.614,10 kn revizija je nedopuštena, dok je u odnosu na dio kojim je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje postojanja potraživanja preko iznosa od 103.376,38 kn do zatraženih 755.937,00 kn revizija neosnovana.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U predmetnoj reviziji u dijelu u kojem se pobija presuda kojom je utvrđeno postojanje potraživanja tuženika – protutužitelja prema  tužiteljici – protutuženici u iznosu od 20.614,10 kn revidentica nije naznačila pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju, te stoga ista ne sadrži sve potrebne elemente da bi se postupilo po navedenoj reviziji, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP reviziju tužiteljice u tom dijelu odbaciti kao nedopuštenu.

 

              U dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice – protutuženice za utvrđenje postojanja njenog potraživanja na ime naknade za korištenje nekretnine u O., po osnovi suvlasničkog dijela od 1/2 preko iznosa od 103.376,38 kn do zatraženih 755.937,00 kn je revizija neosnovana.

 

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu navedene revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti  na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka s obzirom da pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječje između istaknutih razloga i sadržaja iskaza danih u tijeku postupka.

 

              Također je strankama bilo omogućeno raspravljanje te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

 

              Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženici na ime naknade za korištenje 1/2 njezine nekretnine koja je bila u vlasništvu tužiteljice, za period od 1. travnja do 29. listopada 1999., isplate iznos od 755.937,00 kn.

 

U tijeku postupka sudovi su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:

 

              - da su tuženici od 1. travnja 1988. do 29. listopada 1999. koristili i posjedovali cijelu nekretninu kao kuću za stanovanje, a dio kao poslovni prostor, te da je tužiteljici onemogućen suposjed od strane tuženih;

 

              - da je prvotuženik od 1.  travnja 1988. poduzeo radove na uređenju predmetne kuće radi useljenja te je u tijeku predmetnog razdoblja do 1. rujna 1994. adaptirao i poslovni prostor, a nakon što je izgrađen dvorišni objekt da je isti koristio kao kuću za stanovanje njega i njegove obitelji;

 

- da je suvlasnička zajednica razvrgnuta civilnom diobom te su tuženici nakon 29. listopada 1999. nastavili koristiti predmetnu nekretninu kao vlasnici nekretnine;

 

- na temelju nalaza i mišljenja i vještaka utvrđeno je da je opseg naknade najamnine za navedeno razdoblje iznosio 103.376,38 kn.

 

Stoga su sudovi valjano prihvatili dio tužbenog zahtjeva za iznos od 103.376,38 kn, te utvrdili da tužiteljica ima prema tuženiku navedeno potraživanje, a preostali iznos do 755.937,00 kn odbili.

 

U konkretnom slučaju trebalo je primijeniti odredbu čl. 39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) i odredbu čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

Prema odredbi čl. 39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima nesavjesni posjednik dužan je predati vlasniku stvari i svoje plodove. Nesavjesni posjednik dužan je nadoknaditi vrijednost plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio i vrijednost plodova što je propustio ubrati. Nesavjesni posjednik dužan je nadoknaditi štetu nastalu pogoršanjem ili propašću stvari, osim ako bi ta šteta nastala i kada bi se stvar nalazila kod vlasnika.

 

              Prema odredbi čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nepošteni posjednik tuđe stvari mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koju je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

U konkretnom slučaju visinu naknade sudovi su odredili na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka, a koji je visinu tužbenog zahtjeva odredio prema iznosima najamnine na tržištu.

 

Ostali navodi revizije odnose se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (čl. 385. ZPP).

 

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede zakona na koje se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice – protutuženice i riješiti kao u izreci.             

 

Zagreb, 15. listopada 2014.