Broj: Gž 670/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, po sucu tog suda Emiru Čustoviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. V., iz D., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik Ž. K., odvjetnik u D., protiv tuženika M. V. iz  D. H., N., kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu J., M. i L. j.t.d., D., radi smetanja posjeda, odlučujući o tužiteljevoj žalbi, izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, posl.broj P. 94/11 od 15. srpnja 2011. godine, ispravljenog rješenjem pod istim posl.brojem od 5. ožujka 2012. godine dana 8. travnja 2015 godine

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se tužiteljeva žalba  kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, posl.broj P. 94/11 od 15. srpnja 2011. godine, ispravljeno rješenjem pod istim posl.brojem od 5. ožujka 2012. godine

 

Obrazloženje

 

U izreci označenim prvostupanjskim rješenjem  doslovno je suđeno:

 

„I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

' Time što je dana 29. prosinca 2010. g. nasilno obio ulazna vrata te provalio u stan u prizemlju i na I. katu čest. zgr. … k. o. D., koji se nalazi u starom gradu u D., u ulici , tuženik je zasmetao i oduzeo zadnji miran i neposredan samoposjed tužitelja nad ovim stanom, pa mu se nalaže da pod prijetnjom ovrhe u roku od 8 dana uspostavi posjedovno stanje kakvo je bilo prije smetanja i oduzimanja posjeda i da preda ovaj stan i sve stvari u njemu u neposredan samoposjed tužitelja.

 

Zabranjuje se tuženiku ubuduće svako isto ili slično smetanje i oduzimanje posjeda tužitelju, kako predmetnog stana, tako i sve druge imovine koja čini ostavinsku masu pok. I. V..

 

Žalba izjavljena protiv ovog rješenja ne zadržava ovrhu.

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnične troškove.'

 

II.Odbija se zahtjev tužitelja za izdavanje privremene mjere.

 

III.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.560,00 kn.“

 

Točka III. izreke  rješenja ispravljena je rješenjem pod istim poslovnim brojem od 5. ožujka 2012. godine tako da toč. III. glasi: “ Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.560,00 kn.“

 

Ovo rješenje pravodobnom žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353 st. 1.Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 , 123/08 , 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i tužbeni zahtjev prihvati.

 

Tuženik je odgovorio na  žalbu i predložio istu odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Iz stanja cjelokupne raspravne građe proizlazi da je predmet spora zaštita nasljedničkog suposjeda  stana, opisanog u točki I.izreke pobijanog rješenja.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st.2. toč. 2., 4., 8., 9.,  11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                  Prvostupanjski sud pobijano rješenje, temelji na odredbi čl. 25.st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ( „ Narodne novine „ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje ZV) kojom je regulirana posjedovna zaštita između sunasljednika.

 

Među strankama nije sporno:

 

- da sporni stan predstavlja ostavinu roditelja stranaka, čiji ostavinski postupci nisu pravomoćno okončani, te da se vode kod prvostupanjskog suda pod posl.br. O. 215/09;

- da su stranke zakonski nasljednici ostavitelja;

- da je do smrti roditelja tužitelj bio u suposjedu spornog stana, tj. da je imao ključ od stana dok je tuženik boravio u inozemstvu ;

- da je tuženik dana 29. prosinca 2010. godine promijenio bravu na ulaznim vratima spornog stana;

- da je tuženikov punomoćnik ključeve od ulaznih vrata objekta predao tužiteljevom  punomoćniku.

             

Temeljem prednjih utvrđenja prvostupanjski sud odbio je pružiti posjedovnu zaštitu tužitelju smatrajući da tužitelju kao sunasljedniku ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu u odnosu na tuženika kao sunasljenika, nego da su sunasljednici ovlašteni štititi posjed samo od samovlasnog smetanja posjeda treće osobe, dakle da tužitelj ne može postaviti ovakav tužbeni zahtjev prema tuženiku kao sunasljedniku i suposjedniku već samo prema trećoj osobi koja je počinila čin smetanja njihovog suposjeda.

 

Ovakvo stajalište i tumačenje odredbe čl. 25. st. 1. ZV-a prvostupanjskog suda nije pravilno.

 

Temeljem odredbe čl. 17. ZV-a ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegove nasljednike u trenutku smrti ostavitelja. Sunasljednici su time postali suposjednici svakog pojedinog od tih posjeda, pa će ga tako i izvršavati. Dakle tužitelj i tuženik su u trenutku smrti svojih roditelja postali suposjednici predmetnog stana, bez obzira na to jesu li osobno stekli faktičnu vlast na stvari, odnosno bez obzira na to da li je samo jedan od njih imao faktičnu vlast nad stvari.

 

Prema odredbi čl. 24. ZV-a svaki od suposjednika ovlašten je štititi suposjed putem suda od samovlasnog smetanja treće osobe, ali i od drugih suposjednika i to jedino ako su ga potpuno isključili od dotadašnjeg suposjeda ili su mu bitno ograničili dotadašnji način izvršavanja faktične vlasti.

 

Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br.Gzz.86/01-2 od 10. listopada 2001. godine.

 

Obzirom na među strankama nespornu činjenicu da je tuženikov punomoćnik ključeve od ulaznih vrata stana predao tužiteljevom punomoćniku, to tuženik nije isključio tužitelja iz suposjeda spornoga stana, niti ga je bitno ograničio u dotadašnjem suposjedu, pa je zbog toga razloga, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev, a ne kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud iz razloga da tužitelj, kao sunasljednik, nije ovlašten ovakav tužbeni zahtjev postaviti prema drugom sunasljedniku nego samo prema trećoj osobi.

Suposjed stana zasniva se na nasljedstvu.Tuženikov suposjed je mogao prestati jedino da mu ga je tužitelj oduzeo ili barem konkludentno dao na znanje da mu ga oduzima, a tuženik nije zatražio sudsku zaštitu, u kojem slučaju bi tužitelj mogao umiriti svoj posjed (čl. 21. st. 2 ZV-a), ali iz raspravne građe ne proizlazi da se to dogodilo.

 

Pravilno je prvostupanjski sud odbio izdati predloženu privremenu mjeru jer se nisu ostvarile pretpostavke za njezino izdavanje iz razloga navedenih u prvostupanjskom rješenju.

 

Kako je odluka o parničnim troškovima pravilna i zakonita, žalba nema opravdanja, pa je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 368. st.1. ZPP-a, a u vezi s odredbom čl. 380. i 381. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 8. travnja 2015. godine