Broj: Rev 249/14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Viktorije Lovrić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. T. iz V., kojeg zastupaju punomoćnici M. M. i Lj. B., odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. M. i Lj. B., V., protiv tuženika M. V. iz R., kojeg zastupa punomoćnica V. M., odvjetnica u R., radi smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2655/13-2 od 25. listopada 2013., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-212/11-33 od 21. lipnja 2013., u sjednici održanoj 5. svibnja 2015.,
r i j e š i o j e
I. Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2655/13-2 od 25. listopada 2013. i sudi:
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pagu poslovni broj P-212/11-33 od 21. lipnja 2013.
II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime daljnjih troškova postupka iznos 1.000,00 kuna u roku od 8 dana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem je utvrđeno da je tuženik smetao tužitelja u posljednjem mirnom posjedu k.č. br. 2174/128 kuće i dvorišta K. od 324 m2 k.o. D., na način da je neutvrđenog dana prije 11. lipnja 2011., a za što je tužitelj saznao 11. lipnja 2011., podigao potporni zid od kamena i betona armiranog betonskim željezom, na nekretnini tužitelja, koji zid se proteže od sjevera prema jugoistoku u duljini od 5,00 metara, širini od 0,30 metara i visini od 1,70 metara i leži paralelno s međom nekretnine između nekretnine tužitelja k.č.br. 2174/128 i nekretnine u suposjedu tuženika k.č.br. 2174/127 k.o. D., koju među čini stari suhozid, a udaljen je od te međe u unutrašnjost tužiteljevog zemljišta za 0,87 m, pa mu se nalaže uspostava prijašnjeg posjedovnog stanja kakvo je bilo prije počinjenog smetanja, na način da ukloni podignuti potporni zid sa zemljišta u posjedu tužitelja, u roku od 8 dana od pravomoćnosti tog rješenja, te mu je zabranjeno takvo i slično smetanje (točka I. izreke). Ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 8.098,92 kune u roku od 8 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 11.116,48 kuna uz pripadajući PDV odbijen kao neosnovan.
Drugostupanjskim rješenjem je uvažena žalba tuženika te je prvostupanjsko rješenje preinačeno na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu 2.500,00 kuna.
Protiv navedenog drugostupanjskog rješenja tužitelj je podnio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), smatrajući da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Pitanje postavljeno u reviziji se u suštini svodi na primjenu čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZVDSP), a tužitelj ga je u reviziji formulirao na sljedeći način:
„Da li sud u parnicama o smetanju posjeda pruža posjedovnu zaštitu isključivo prema posljednjem faktičnom stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda i poštenje posjednika?“
Obrazlažući važnost postavljenog pitanja tužitelj ističe da o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pritom se, među ostalim, pozivajući na odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-830/09-2 od 7. srpnja 2010., te dalje navodeći da je pobijana drugostupanjska odluka protivna shvaćanju izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-674/1994 od 10. siječnja 1998. - koje odluke izražavaju shvaćanje da u parnicama zbog smetanja posjeda raspravljanje i odlučivanje o pravu na posjed nije dopušteno.
Na reviziju nije odgovoreno.
Ovaj sud prihvaća da je riječ o pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Revizija je osnovana.
Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 441. ZPP-a vezano uz primjenu odredbe čl. 22. st. 1. i 2. ZVDSP-a, zaključivši na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka da je tužitelj posljednji mirni posjednik predmetne nekretnine, a da ga je tuženik u tom posjedu samovlasno smetao na način da je podigao potporni zid od kamena i betona.
Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsko rješenje i odbio zahtjev tužitelja za pružanje posjedovne zaštite, navodeći da prvostupanjski sud nije vodio računa o nalazu i mišljenju vještaka iz kojeg proizlazi da je vještak rekonstruirao među te da je opisani potporni zid izgrađen na zemljišnoj čestici koja je u vlasništvu tuženika, a što da također proizlazi iz iskaza jednog od saslušanih svjedoka.
Odredbom čl. 22. st. 2. ZVDSP-a propisano je da sud pruža zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.
Prema odredbi čl. 441. ZPP-a, raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničit će se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, pri čemu je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.
Dakle, kad je riječ o posjedovnoj parnici, predmet raspravljanja je ograničen samo na dvije pravno relevantne činjenice i to činjenicu posljednjeg stanja posjeda i činjenicu nastalog smetanja, a sve u smislu čl. 22. st. 2. ZVDSP-a, odnosno čl. 441. ZPP-a.
Ako su ispunjene pretpostavke iz čl. 22. st. 2. ZVDSP-a, a to su posljednji miran posjed i nastalo smetanje (koje su u konkretnom slučaju nesporno ostvarene), posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu zatraženu sukladno odredbi čl. 22. st. 1. ZVDSP-a.
Drugostupanjski sud je, protivno navedenim zakonskim odredbama, utemeljio svoju odluku na zaključku o postojanju prava na posjed, odnosno pravnom temelju posjeda, što je u posjedovnim parnicama izričito isključeno.
S obzirom na pogrešan pravni pristup suda drugog stupnja valjalo je slijedom navedenog prihvatiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci pod točkom I. izreke u smislu odredbe čl. 400. u svezi s čl. 399. i čl. 395. st. 1. ZPP-a.
Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 166. st. 2. ZPP-a, a odnosi se na trošak sastava revizije.
Zagreb, 5. svibnja 2015.
