Broj: Rev 1149/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. J. iz O., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici J. B., odvjetnici u O., protiv I-tuženika M. Z., OIB: ... i II-tužene A. Z., OIB: ..., oboje iz O., oboje zastupanih po punomoćniku P. S., odvjetniku u O., radi činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-133/2015-2 od 22. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-142/2014-17 od 28. listopada 2014., u sjednici održanoj 1. prosinca 2015.,

r i j e š i o   j e

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-133/2015-2 od 22. siječnja 2015. potvrđena je presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-142/2014-17 od 28. listopada 2014. kojom je dozvoljeno tužitelju da privremeno koristi zemljište tuženika za vrijeme izvođenja građevinskih radova na kući u O., ..., radi zaštite sjevernog zabatnog zida koji se proteže uz među koja dijeli čestice stranaka 3202/10 i 3202/11 k.o. O. u ... i 54a, te je prvo i drugotuženicima naloženo trpjeti upotrebu zemljišta kčbr. 3202/11 za vrijeme vršenja građevinskih radova postavljanjem uobičajene građevinske skele širine najmanje 80 cm uz duž kuće, montaže i demontaže skele, postavljanje zaštitne zavjese i čišćenja radnih površina gradilišta i omogućit pristup građevinskoj skeli preko betonske pristupne staze u trajanju 10 radnih dana po pravomoćnosti presude koji rok počinje teći istekom osmog dana od predane preporučene pošiljke kojom tužitelj izvješćuje tuženika o početku radova, s tim da se za vrijeme korištenja zemljišta tuženika može produljiti za onoliko radnih dana za koliko se radovi nisu mogli izvoditi radi loših vremenskih prilika, te je ujedno tuženicima naloženo isplatiti tužitelju iznos 6.081,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime parničnih troškova.

Protiv drugostupanjske presude tuženici su izjavili reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporna pravna pitanja:

„Da li pobijane presude mogu biti legalne presude protivno načelu saslušanja stranaka, posebno i kontradiktornosti, te načelu traženja istine?

Da li sud ima pravo lomljenjem pravomoćnosti odluka upravnog tijela suditi drugačije u odnosu na takvu odluku (ne bis in idem)?

Kojim pravom se neopozive pravomoćne odluke upravnog tijela koje je izdalo građevinske dozvole preispituju i preinačavaju na nezakoniti, protuustavni i protukonvencijski način čime se stvara pravni kaos u stečenim pravima, gdje nema nikakve pravne sigurnosti u pogledu stečenih prava?

Da li tužba koja nije utemeljena na zakonu i koja je nepodesna za raspravljanje, treba da u slučaju takvih nedostataka biti ispravljena po čl. 109. st. 4. ZPP-a kako su to oni predlagali ili da se u takvom slučaju tužitelju omogući da na trošak tuženih dobije podatke za pravilnu arhitekturu tužbe koju je nakon toga preinačio čemu su se tuženi protivili, a sud je to ipak usvojio i njih opteretio troškovima za popravljanje nepodesne tužbe?

Da li je pravno ispravno i zakonito da protivno navedenim stečenim pravima tuženi u pogledu prostorne granice između susjednih nekretnina stranaka na temelju „prekrajanja“ od strane Katastra u O. izgube oko polovine svojeg dvorišta i da im se nametne drugačija fizionomija njihove građevinske parcele koja odudara od građevinske dozvole koju su oni dobili za izgradnju svoje kuće 1972. godine i od navedene građevinske dozvole koja je izdana za gradnju kuće J. N.?

Zašto je sud ignorirao materijalne dokaze koji nepobitno govore u korist tuženih i to mjesto na kojem se godinama nalazila ulična kapija, te betonirano dvorište i pušnica, štos e nalazi na istom mjestu i danas, a čija je izgradnja izvršena u suglasnosti sa prednicima tužitelja, K. J. i L. T. i da je kuća tuženih bila uvijek udaljena 3,80 m od međe s tužiteljem J., a po ilegalno postavljenoj ogradi i po pobijanim odlukama je svedena na 1,80 m?

Zašto nije poštovano načelo zaštite stečenih prava stranaka, kao temeljno načelo upravnog postupka, po kojem proklamiranjem pravomoćnosti upravnog akta, određuje njegovu neopozivost od strane javnopravnog tijela, odnosno dopustivost opoziva samo u slučajevima propisanih zakonom?

Zašto je suđeno protivno institutu pravomoćnosti i pravilu „ne bis in idem“, te na osnovu čega je povrijeđen i čl. 4. Protokola 7. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?

Zašto je i na osnovu kojih pravnih razloga u pobijanim odlukama prekršena odredba iz čl. 230. ZPP-a u kojoj je određena presumpcija istinitosti navedenih građevinskih dozvola kao javnih isprava, a koje nije ničim osporio tužitelj Jurčević, a kamoli da bi za to pružio neke protudokaze?

Da li građevinska dozvola koja je izdana tužitelju J. N. od strane Komiteta za urbanizam i komunalne poslove Općine Osijek broj: UP/10-04-6464/1-1984 od 19. ožujka 1985. godine i kojoj je prethodio sporazum stranaka o međi između susjednih nekretnina, predstavlja pravomoćni upravni akt, a koji je u pobijanim odlukama ignoriran, što je u direktnoj suprotnosti s institutom pravomoćnosti, čime je ostvarena i apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. u vezi s čl. 12. st. 1. ZPP-a?

Kojim pravom i po kojem zakonu Katastar može bez suda i bez ikakvog priziva povlačenjem crta preko tuđeg dvorišta, u ovom slučaju preko dvorišta tuženih oduzimati njima dio dvorišta, dio ulaznih vratiju i pušnice što im pripada od 1972. godine bez prekida?

Da li je pravilno situirana kuća N. J. u prostoru i da li je izgrađena prema njegovoj građevinskoj dozvoli sukladno međnoj liniji koja je godinama bila nesporna između tuženih i susjeda K. J. koji je prednik tužitelja i L. T. koji je te nekretnine uživao u ime i za račun K. J., te kolika je vrijednost sporazumno utvrđene međe na osnovu kojeg je donesena građevinska dozvola kao upravni akt?

Da li se pored posizanja u tuđi teritorij smiju susjedska prava vršiti protivno postulatu civiliter, gdje će tuženima biti oduzet dio teritorija i onemogućen prolaz do njihovog podruma i ulaza u kuću, a o čemu im sud nije dozvolio raspravljanje u kontradiktornom postupku?

Po odredbi čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja ima nadnacionalnu važnost, da li je dopustivo zadirati na takav način u dom tuženih?“

smatrajući da o rješenju istih ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koja i da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pri čemu razlog važnosti istih nalazi u pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci U-IIIb-1373/2009. Predloženo je stoga ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Obzirom na naznačenu vrijednost predmeta ovog spora (50.000,00 kn) protiv pobijane presude nema pretpostavki za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13 – dalje: ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U podnesenoj reviziji tuženici su označili niz pitanja od kojih se neka mogu smatrati pravnim pitanjima u smislu prethodno citirane odredbe, a rješenje kojih moguće i je važno za odluku u toj pravnoj stvari.

Pokušavajući obrazložiti dopuštenost izjavljivane revizije u smislu postojanja razloga važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revidenti se pozivaju na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIb-1373/09 sugerirajući da je pravno shvaćanje izraženo u istoj o pitanjima zbog kojih je izjavljena ova revizija, suprotno onome iz pobijane presude.

Predmet spora iz pobijane presude je prihvaćeni zahtjev tužitelja za privremeno korištenje zemljišta tuženika, a za potrebe izvođenja građevinskih radova, a radi zaštite zida, kuće tužitelja, u trajanju 10 dana, u smislu odredbe čl. 107. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 137/99, 137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 53/09 i 143/12 – dalje: ZV), a koja uređuje pitanje uporabe tuđe nekretnine radi izvođenja radova, kao jednog od susjedskih prava, vremenski ograničenog. Dakle, ne radi se o stjecanju stvarnopravnih ovlaštenja na nekretnini tužitelja, već vremenski ograničenim privremenim posezanjem u nekretninu tuženika u svrhu uređenja susjedskih odnosa primjenom instituta susjedskih prava.

Upravo zato pozivanje tuženika na razloge iz citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske nema značaj važnosti za postavljena pitanja u reviziji u smislu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a kod činjenice da se isti odnose na potpuno različitu pravnu problematiku: pitanje ovlaštenja države da po pravu nadzora nad zakonitošću upravnog akta kojim je priznato pravo gradnje privatnim osobama, zahvaćati u isto ukidanjem upravnog akta nakon što su postala pravomoćna, ako takvo ukidanje nije u interesu Republike Hrvatske i ako za takvo ukidanje po pravu nadzora pogođene osobe nisu dobile naknadu tržišne vrijednosti.

Proizlazi dakle da ovako podnesena revizija ne ispunjava minimum zakonom propisanih pretpostavki za njezinu dopuštenost, zbog čega je istu trebalo odbaciti te odlučiti kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 1. prosinca 2015.