Broj: Rev 2683/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K., A. K. i D. K., svi iz K., koje zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik u R., protiv tuženika A. K. iz K., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u R., zbog smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-104/2011-2 od 18. travnja 2012., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-2688/09-21 od 9. lipnja 2010., u sjednici održanoj 27. siječnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se revizija tuženika A. K.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda prvog stupnja pod točkom I izreke utvrđeno je da je tuženik smetao tužitelje u posljednjem mirnom posjedu kolnog prolaza osobnim automobilom do gospodarske zgrade, u naravi garaže na adresi ... na k.č.br. 7043 k.o. K., na način da je 12. kolovoza 2009. postavio drvenu ogradu preko prilaznog puta na k.č.br. 7042 k.o. K., kojim su tužitelji osobnim automobilom dolazili do navedene gospodarske zgrade i odlazili iz iste, pa je tuženiku naložena uspostava ranijeg posjedovnog stanja uklanjanjem drvene ograde preko prilaznog puta na k.č.br. 7042 k.o. K., u roku od 8 dana, uz zabranu takvog ili sličnog smetanja. Točkom II izreke odbijen je prijedlog tužitelja za određivanjem privremene mjere sadržaja kao u izreci rješenja dok je točkom III izreke naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.730,62 kn, u roku od 8 dana.

 

Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje suda prvog stupnja pod točkom I i III izreke.

 

Protiv rješenja suda drugog stupnja reviziju je podnio tuženik pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a o kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, ali je pobijana drugostupanjska odluka utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije dopuštena.

 

U skladu s odredbom čl. 443. st. 4. ZPP-a protiv rješenja donesenih u parnici zbog smetanja posjeda dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, ako su ispunjeni uvjeti iz čl. 400. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravog ili postupovnopravog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U konkretnom slučaju tuženik navodi da izjavljuje izvanrednu reviziju zbog pravnog pitanja sljedećeg sadržaja:

 

„Radi li se o prekoračenju tužbenog zahtjeva kad sud svoju odluku utemelji na činjeničnoj osnovi drukčijoj od činjenične osnove na koju se pozvao tužitelj?“

 

U odnosu na razloge važnosti postavljenog pitanja tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2790/91.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je tuženik 13. i 14. kolovoza 2009. smetao tužitelje u posljednjem mirnom posjedu nekretnine koja u naravi predstavlja prilaz do garaže prvotužitelja, na dijelu kojeg je postavljena drvena ograda zbog koje nije moguć prolazak vozilom do garaže prvotužitelja.

 

Sud prvog stupnja nakon provedenog postupka utvrdivši da je tuženik drvene stupove na sporni prilaz postavio 10. kolovoza 2009. te da je radove na postavljanju drvene ograde započeo i dovršio najranije 12. kolovoza 2009. zaključuje da je tužba od 11. rujna 2011. podnijeta unutar roka od trideset dana iz čl. 21. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09) zbog čega odbija tuženikov prigovor prekluzije i utvrđuje da je tuženik postavio predmetnu drvenu ogradu zbog koje nije moguć prolazak vozilom do garaže prvotužitelja, a da je prvotužitelj prije toga bio u posjedu garaže na k.č.br. 7043 k.o. K. do koje je vozilom dolazio isključivo prijeporom dok u odnosu na drugotužiteljicu i trećetužitelja utvrđuje da su spornim prilazom prolazili koristeći se vozilom prvotužitelja za vlastite potrebe te su posjedovne čine izvršavali kao vlastite odnosno kao neposredni posjednici, zbog čega i oni kao i prvotužitelj imaju pravo na posjedovnu zaštitu.

Sud drugog stupnja potvrđujući rješenje prvostupanjskog suda smatra da time što je sud prvog stupnja izvršio dopune u opisu čina smetanja i nekretnine navođenjem paricijskog roka nije utjecalo na objektivni identitet tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva uspostavu prijašnjeg posjedovnog stanja i zabranu daljnjeg smetanja zbog čega sud prvog stupnja nije prekoračio tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.b ZPP-a ovaj sud je ocijenio da pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga što su tužitelji u zahtjevu kojim su zatražili pružanje posjedovne zaštite kao dan saznanja za čin smetanja posjeda i počinitelja naveli 13. i 14. kolovoza 2009., dok su nižestupanjski sudovi čin smetanja posjeda tužitelja utvrdili s danom 12. kolovoza 2009., dakle, ranijeg datuma nego što su tužitelji naveli u tužbenom zahtjevu i prema tom utvrđenju ocijenili pravovremenost podnesene tužbe zbog čega postavljeno pitanje nije od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, niti su nižestupanjski sudovi temeljili svoju odluku na tom pravnom pitanju.

 

Obzirom na navedeno revizija tuženika nije dopuštena, zbog čega je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a valjalo odbaciti.

 

Zagreb, 27. siječnja 2016.