Broj: Gž-175/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća,  u pravnoj stvari tužiteljica 1. A. J. iz M. i 2. K. R. iz P., zastupane po punomoćniku R. R., odvjetniku iz K.,  protiv tuženice N. S. K. iz M., zastupanoj po punomoćniku N. K., odvjetniku iz K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljica, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-2264/2015-5 od 22. rujna 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 17. veljače 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljica i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku, poslovni broj P-2264/2015-5 od 22. rujna 2015. godine.

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica radi utvrđenja da su stekle pravo suvlasništva svaka u ½ dijela nekretnine gr.č.14/2, upisane u zk.ul.1268 k.o. S. A., te je naloženo tužiteljicama nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 20.530,00 kn u roku od 15 dana.

 

              Protiv presude žalbu podnose tužiteljice te se pozivaju na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

 

              U žalbi ističu da je sud prvog stupnja već jednom donio odluku u ovom predmetu na način da je prihvatio tužbeni zahtjev, da je ta odluka ukinuta te da je sud u ocjeni provedenih dokaza sada sasvim suprotno ocijenio iskaze svjedoka, u odnosu na raniju presudu, iako takvu promjenu ničim ne objašnjava. Smatraju da sud promovira institut tabularne dosjelosti, pri čemu se poziva na upis u katastru, iako je iz nalaza mjerničkog vještaka razvidno da je izrazito teško izvršiti uklapanje prilikom identifikacije prijepora. Navode da je posjedovna parnica, čiji ishod je sudu prvog stupnja argument u korist tuženice, pokrenuta nakon ovog postupka pa da stoga ne može imati utjecaj na stvarna prava stranaka koja su postojala u trenutku podnošenja tužbe u ovom postupku. Ističu da je tuženica kupila kuću u S. i da nije uvedena u posjed prijepora, da su iskazi svjedoka K. L. i Č. K. suspektni, budući da ovaj potonji svjedok živi u G. kotaru te je na prijeporu bio samo jednom, dok je K. L. svjedočila pristrano i iskazivala protivno iskazima svih drugih svjedoka. Naglašavaju da su vlasnice kuće i cisterne u S. broj 7 na gr.č.16/1 i gr.č.16/3, da je njihova kuća starina koja kao pertinenciju ima utuženu nekretninu, na kojoj je bio izgrađen kokošinjac, da se koristio kao vrt, a sada je ugrađena septička jama koja služi njihovoj kući, da je njihov otac I. K. posjedovao prijepor još od vremena prije Drugog svjetskog rata, a tužiteljice da su pravo vlasništva stekle nasljeđivanjem, da su u posjed prijepora ušle 2002. godine, nakon smrti svog oca te da su bile u nesmetanom posjedu sve do 2010. godine kada je preinačeno rješenje o smetanju posjeda. Ističu da je sud prvog stupnja propustio cijeniti iskaze svjedoka, redom mještana koji su potvrdili kontinuirani posjed roditelja tužiteljica i tužiteljica duži od 50 godina. Te činjenice da upućuju na zaključak da je još otac tužiteljica sukladno pravnim pravilima paragrafa 1460. Općeg građanskog zakonika (OGZ) stekao vlasništvo dosjelošću u obimu koji odgovara obimu posjeda, te je stekao prijepor dosjelošću i primjenom odredbe čl.28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 92/94, 74/95, 57/96; dalje ZOVO). Iako nisu dužne navesti pravnu osnovu tužbe, da su se pozvale na dvije osnove stjecanja vlasništva, nasljeđivanje i dosjelost, budući da su u posjedu prijepora duže od 20 godina.

 

              Navode da je presuda nerazumljiva, da je obrazloženje u suprotnosti sa ispravama u spisu i utvrđenim činjeničnim stanjem, da su razlozi nejasni i proturječni.

 

              Predlažu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu troška parničnog postupka, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženica u odgovoru na žalbu navodi da se vlasništvo ne može steći po dvije osnove, da tužiteljice ne mogu tražiti utvrđenje suvlasništva u određenim suvlasničkim dijelovima, budući da se dioba provodi u izvanparničnom postupku, te da tužiteljice nisu mogle steći vlasništvo nasljeđivanjem, jer se vlasništvo stječe uknjižbom rješenja o nasljeđivanju.

 

              Predlaže žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

 

              Žalba tužiteljica nije osnovana.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je u zemljišnim knjigama kao vlasnica prijepora upisana tuženica, s tim što je u njezinu korist upis izvršen na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog između M. K. kao prodavateljice i tuženice kao kupca 14. veljače 1997. godine. Iz povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga utvrđuje da je kao vlasnica iste nekretnine do 1. veljače 1980. godine bila upisana L. Š., da je potom vlasništvo preneseno na M. K. na temelju pravomoćne presude od 18. prosinca 1979. godine, a potom je na temelju rješenja o nasljeđivanju uknjiženo pravo vlasništva u korist R. K. te nakon toga u korist M. K., prodavateljice iz ugovora od 14. veljače 1997. godine. Nadalje utvrđuje da se u katastru narečena nekretnina vodi kao štala, da je navedena površina nekretnine od 65 m2 te je od osnutka katastarskog operata (1954./55. godina) kao posjednik bio upisan I. Š., zatim je 1980. godine kao posjednik upisan M. K., a potom je kao posjednica upisana tuženica na temelju kupoprodajnog ugovora iz 1997. godine. Nadalje utvrđuje da je iza R. K. vođen ostavinski postupak, da je predmetom tog postupka bila i prijeporna nekretnina te njegovom nasljednicom proglašena M. K. Iz nalaza vještaka mjernika utvrđuje da prijepor u naravi predstavlja dvorište ograđeno suhozidom te da se na prijeporu nalazi septička jama, koje činjenice utvrđuje i provođenjem očevida na licu mjesta. Iz rješenja o nasljeđivanju iza pok. I. K., poslovni broj O-138/02 od 2. rujna 2002. godine utvrđuje da su tužiteljice nasljednice ostavitelja, u jednakim dijelovima. Sud prvog stupnja analizira iskaze saslušanih svjedoka i utvrđuje da su svjedoci A. M., A. T., M. G. i M. H. u iskazima navele da je prijepor koristio otac tužiteljica za života, da je na toj nekretnini sagradio septičku jamu za potrebe svoje kuće, dok je svjedokinja K. L. iskazala da je prijeporna nekretnina oduvijek bila vlasništvo obitelji R. K. te je osobno dolazila na prijepor sa svojim djedom koji je bio u rodbinskim odnosima s R. K., te je u štali ostavljao alat i magarca. Iz iskaza svjedokinje M. V. K. utvrđuje da je M. K. prijepor prodala tuženici zajedno sa ruševnom kućom, da je prijepor bio vlasništvo njezinog brata R. K. te da kuća nije imala drugog vrta, s tim što je ona tuženici pokazala predmet prodaje, između ostalog i prijepor. Iz iskaza svjedoka Č. K. utvrđuje da je on bio na prijeporu 1998. godine kada su se izvodili radovi na kući koju je tuženica kupila, da je građevinski materijal odlagan na prijeporu te da je prvi susjed koji je živio u kući koja se drži kuće tuženice (u kući tužiteljica) bio često nazočan kada su se izvodili radovi te nikad nije pravio probleme oko odlaganja materijala ili tvrdio da bi on bio vlasnik prijepora.

 

              Na temelju ocjene svih provedeni dokaza, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužiteljice nisu dokazale da su stekle pravo vlasništva prijepora dosjelošću, niti da bi njihov prednik bio vlasnik prijepora pa da bi nasljeđivanjem prednika vlasništvo bilo preneseno na tužiteljice

 

              Sud prvog stupnja zauzima stajalište da ni tužiteljice niti njihov prednik nisu bili u posjedu prijeporne nekretnine, što da potvrđuju podaci iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka koji su potpuno podudarni podacima iz katastra o posjedu. Osim toga, ocjenjuje da na takav zaključak upućuje i sadržaj parnice radi smetanja posjeda koja je pravomoćno okončana odbijanjem tužbenog zahtjeva A. J. i K. R., tužiteljica u ovom postupku. Prema stajalištu suda prvog stupnja tuženica je stekla vlasništvo na temelju ugovora o kupoprodaji od 14. veljače 1997. godine, pa kako je prednik tužiteljice umro 2002. godine (u presudi se pogrešno navodi 2012. godine), ocjenjuje da otac tužiteljica nije bio posjednik prijepora, jer je nekretnina prije njegove smrti prodana tuženici.

 

              Stoga odbija tužbeni zahtjev te obvezuje tužiteljice nadoknaditi tuženici parnični trošak pozivom na odredbu čl.154. ZPP-a, i to trošak zastupanja odvjetnika.

 

              Ovaj sud prihvaća kao pravilan zaključak suda prvog stupnja da tužiteljice nisu dokazale da su stekle pravo vlasništva na prijepornoj nekretnini, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev osnovano odbijen.

 

              Tužiteljice su tijekom postupka isticale dvije pravne osnove stjecanja prava vlasništva na prijeporu i to dosjelost i nasljeđivanje. Kako je otac tužiteljica umro 2002. godine, glede nasljeđivanja bi se primjenjivale odredbe Zakona o nasljeđivanju iz 1971. godine ("NN" 52/71, 47/78 i 56/00-dalje ZN/71) jer je odredbom čl.253. Zakona o nasljeđivanju iz 2003. godine ("NN" 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje ZN/03) propisano da će se prava stranaka u vezi s nasljeđivanjem prosuđivati po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva. Prema odredbi čl.135. ZN/71 ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u času njezine smrti. Kako je utvrđeno da su tužiteljice isključive nasljednice svog oca, u postupku su bile dužne dokazati, ukoliko bi pravna osnova stjecanja vlasništva bila nasljeđivanje, da je njihov prednik bio vlasnik prijepora. Prema odredbi čl.128. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12; dalje ZV) nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drukčije određeno. U odnosu na drugu osnovu stjecanja, dosjelost, tužiteljice su trebale dokazati kontinuirani posjed njihovog oca na prijeporu do očeve smrti, koji posjed su tužiteljice nastavile te je za vrijeme trajanja njihovog posjeda isteklo vrijeme potrebno za dosjelost, a radi se o vremenu od 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja, kako je to propisano odredbom čl.159. st.3. ZV-a.

 

              Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, podaci iz zemljišnih knjiga te podaci o posjedu iz katastra koji obuhvaćaju razdoblje dulje od 50 godina, ne potkrjepljuju tvrdnju tužiteljica, jer se otac tužiteljica ni u jednom razdoblju ne pojavljuje kao posjednik prijeporne nekretnine,  a iskazi saslušanih svjedoka su glede tog pitanja različiti, s tim što neki svjedoci potvrđuju navode tužiteljica o dugogodišnjem posjedu njihovog oca na prijeporu, dok dio svjedoka iskazuje suprotno, tvrdeći da podaci iz zemljišnih knjiga i katastra odražavaju stvarno stanje na nekretnini.

 

              Kako je već istaknuto u ranijoj ukidnoj odluci ovog suda poslovni broj Gž-165/2010 od 6. veljače 2013. godine tuženica se ne može s uspjehom pozvati na načelo povjerenja u zemljišne knjige, jer je odredbom čl.224. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13; dalje ZZK) bila propisana odgoda povjerenja u zemljišne knjige do 2002. godine, međutim, ovlaštena je dokazivati da je kupila nekretninu od vlasnika te da je na temelju pravnog posla stekla osnovu za stjecanje vlasništva te je upisom u zemljišne knjige i stekla vlasništvo na način propisan odredbom čl.120. ZV-a.

              I prema stajalištu ovog suda tužiteljice nisu uspjele dokazati da je njihov otac posjedovao prijepor kao svoju nekretninu kroz razdoblje dulje od 20 godina, pri čemu sud prvog stupnja pravilno ocjenjuje iskaze saslušanih svjedoka i stranaka, kao i isprave priložene u spisu, sukladno odredbi čl.8. ZPP-a.

              Tužiteljice u žalbi ponavljaju navode koje su isticale i tijekom postupka, ukazuju na iskaze svjedoka koji su potvrdili da je otac tužiteljica posjedovao prijepor te da je tuženica kupila samo kuću u S., ali ne i prijepor koji se nalazi u neposrednoj blizini njezine kuće. Suprotno takvim tvrdnjama proizlazi iz sadržaja kupoprodajnog ugovora od 14. veljače 1997. godine u kojemu je prijepor izričito naveden prema zemljišnoknjižnim oznakama, jednako kao i kuća (gr.č.14/2 i gr.č.15), a na takav zaključak upućuju i iskazi nekolicine svjedoka, između ostalih sestre pok. R. K. koja je navela da je pokazala tuženici predmet prodaje. Još treba dodati da su tužiteljice prilikom održavanja očevida 11. srpnja 2006. godine izričito izjavile da prijepor koriste utoliko što koriste septičku jamu koja je na prijeporu sagrađena te u koju se izlijevaju otpadne vode iz njihove kuće koja se nalazi preko puta prijeporne nekretnine, pri čemu okolnost postojanja septičke jame sama po sebi ne ukazuje na posjedovanje cijele nekretnine, već bi mogla ukazivati na postojanje stvarne služnosti u smislu odredbe čl.186. ZV-a.

              U pravu su tužiteljice kada ukazuju na domašaj parnice radi smetanja posjeda, jer se u takvoj  vrsti parnica ne raspravlja o pravu na posjed već o posljednjem stanju posjeda, međutim, ostali provedeni dokazi ne daju podloge za zaključak o stjecanju prava vlasništva tužiteljica na prijeporu, pa je utoliko tužbeni zahtjev pravilno odbijen.

Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Kako je tuženica uspjela u parnici, pripada joj pravo na nadoknadu parničnog troška primjenom odredbe čl.154. st.1. ZPP-a, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12 – Tbr.48. st.3. Tarife).

             

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužiteljica odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl.368. st.1. ZPP-a.

              Tuženici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer je sukladno odredbi čl.155. ZPP-a ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice.

 

U Rijeci, 17. veljače 2016. godine