Broj: Gž-3929/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Heleni Vlahov Kozomara, u pravnoj stvari tužitelja I. Ž. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici D. H., odvjetnici iz R., protiv tuženice N. C. iz R., OIB: …, zastupane po punomoćnici M. R. G., odvjetnici iz O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice, izjavljenoj protiv presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1584/14 od 30. listopada 2015. godine, dana 29. ožujka 2016. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvaženjem žalbe tuženice  u k i d a  s e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1584/14 od 30. listopada 2015. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 71.460,96 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

U točki 2. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.650,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

 

Protiv te presude žali se tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Bitnu povredu iz odredbe čl.354. st.2. t.11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, ti razlozi su nejasni i proturječni, a u presudi uopće nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Nadalje, bitnu povredu iz odredbe čl.354. st.1. u vezi s čl.8. ZPP-a nalazi u tome što sud uopće nije cijenio sve činjenice, niti zasebno, niti u ukupnosti svih drugih navedenih dokaza, pa je ostalo nejasno koje činjenice je utvrdio kao odlučne. Smatra da je počinjena i bitna povreda iz odredbe čl.354. st.1. u vezi s čl.221.a ZPP-a jer je povrijeđeno pravilo o teretu dokazivanja. Tuženica u žalbi ponavlja, a što je isticala i tijekom prvostupanjskog postupka da nakon razvoda braka je tužitelj u postupku poslovni broj P-1607/2012 izjavio da prepušta ½ dijela stana na korištenje svojoj djeci, a koja činjenica je uzeta u obzir prilikom utvrđivanja visine uzdržavanja djece tako da je naknada za uzdržavanje bitno umanjena zbog činjenice da tužitelj pridonosi kvalitetnijem životu djece time što im je omogućio korištenje stana u njegovom suvlasništvu. Navodi da tužitelju nije onemogućeno korištenje njegovog suvlasničkog dijela predmetnog stana. Tvrdi da je tužitelj sve do 2014. godine koristio stan kako je htio i kada je htio, a u tom periodu radio u Z., pa nije mogao koristiti stan, ali mu nitko nije to sprječavao, što proizlazi iz iskaza stranaka u predmetu tog suda posl.br.P-1122/10. Nasuprot navedenom, da tužitelj nije dokazao činjenicu kojom bi osporio te činjenice ni dokaze od strane tuženice. U razdoblju od 1. kolovoza 2010. godine do 31. siječnja 2011. godine tužitelj je koristio stan, a nakon tog perioda stan je  predao na korištenje djeci, što jasno i nedvojbeno potvrđuje izjava tužitelja u postupku P-1607/12 da prepušta stan na korištenje djeci. Tuženica posebno naglašava potrebu zaštite dobrobiti djece i prava na stanovanje u obiteljskom domu u ovom konkretnom slučaju, regulirano novim Obiteljskim zakonom ("NN" 103/15), koji odredbom čl.46. st.2. predviđa pravo stanovanja u obiteljskom domu koji predstavlja bračnu stečevinu samog jednog roditelja sa zajedničkom mlt. djecom s kojim roditelji ostvaruju roditeljsku skrb, koje činjenice prvostupanjski sud nije uopće utvrđivao, a ni arbitrarno odlučio o pravno relevantnim činjenicama. Isto tako, pored izjave tuženice, dane na zapisnik, da je u razdoblju od podnošenja zahtjeva za razvod braka do promjene brave na vratima predmetnog stana u srpnju 2014. godine tužitelj imao ključeve stana i mogao je isti koristiti, što je sam potvrdio u izjavi na zapisnik, da je povremeno koristio stan, da prvostupanjski sud odbija utvrditi činjenice. Tuženica smatra da je trebao primijeniti odredbu čl.229. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO), sukladno kojoj tražbina najamnine bilo da je određena da se plaća povremeno, bilo da u jednom ukupnom iznosu, zastarijeva za tri godine. Budući da je od 10. veljače 2010. godine do podnošenja tužbe 24. lipnja 2014. godine proteklo više od četiri godine za navedeno potraživanje nastupila zastara.

 

              Predlaže pobijanu presudu ukinuti, podredno preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Tužbenim zahtjevom u ovoj parnici tužitelj traži od tuženice isplatu novčane naknade za korištenje njegovog suvlasničkog dijela od ½ dijela trosobnog stana koji se sastoji od hodnika, kuhinje, izbe, WC-a, kupaonice s WC-om, roditeljske sobe, dječje sobe, dnevnog boravka, male lođe, velike lođe, te odgovarajuće drvarnice u suterenu, ukupne površine 84,27 m2, a koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na kč.br.358/4, upisane u k.o. P. u razdoblju od siječnja 2009. godine do lipnja 2014. godine, tvrdeći da je tuženica u navedenom razdoblju koristila predmetni stan u cijelosti, dakle, i njegov suvlasnički dio.

 

              U provedenom postupku je utvrđeno:

 

-          da je prema stanju zemljišne knjige predmetni stan upisan u zemljišnoknjižnom ulošku broj 3820 k.o. P. kao suvlasništvo tužitelja i tuženice u ½ dijela svakog,

 

-          da je prema podacima Porezne uprave, Ispostava R. od 13. veljače 2015. godine visina najamnine za stan koji se nalazi u R., iznosila za 2010. i 2011. godinu 32,00 kn po m2, a u razdoblju od 2012. do 2014. godine 33,00 kn po m2,

 

-          da je presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1607/12 od 17. svibnja 2011. godine naloženo tuženiku I. Ž. da doprinosi za uzdržavanje mlt. N. Ž. i M. Ž. umjesto iznosa od 700,00 kn, mjesečno za svako dijete koji je određen pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1122/10 počevši od 15. lipnja 2012. godine za mlt. N. Ž. iznos od 2.300,00 kn mjesečno, a za mlt. M. Ž. iznos od 2.100,00 kn mjesečno, odnosno ukupno 4.400,00 kn mjesečno za oboje djece,

 

-          da je tuženica kao predlagateljica podnijela prijedlog za razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina protiv predloženika I. Ž., ovdje tužitelja, a koji postupak se vodi pod poslovnim brojem R1-61/14.

 

Na temelju tako utvrđeno činjenično stanja, sud prvog stupnja utvrđuje da tuženica neovlašteno koristi suvlasnički dio tužitelja, pa je temeljem odredbe čl.1120. ZOO-a obvezuje na isplatu naknade za korištenje u visini najamnine koju je realno mogao ostvariti da mu je bilo omogućeno posjedovanje njegove nekretnine.

 

              Što se pak tiče prigovora zastare kojeg je tuženica istakla tijekom postupka, sud prvog stupnja je isti ocijenio neosnovanim. To obrazlaže time da potraživanje naknade koristi koju ima tuženica upotrebljavajući predmetni stan zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl.225. ZOO-a), pa kako je dospijeće najstarijeg tužiteljevog potraživanja 10. veljače 2010. godine, tužba zaprimljena kod suda 24. lipnja 2014. godine, podnesena je unutar petogodišnjeg roka zastare.

 

U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, sud prvog stupnja također smatra da nije osnovan iz razloga što tuženica koja je zajedno s tužiteljem suvlasnik predmetnog stana, te ga nesmetano koristi, a osim toga tužitelj nije izjavio da svoj dio stana ostavlja tuženici na korištenje.

 

              Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja za sada se ne mogu prihvatiti.

 

              Naime, tužbenim zahtjevom tužitelja radi isplate naknade koristi koju je prema tvrdnjama tužitelja ostvarila tuženica time što je u vremenskom razdoblju od siječnja 2010. godine do lipnja 2014. godine koristila predmetnu nekretninu bez tužiteljeve suglasnosti predstavlja zahtjev za naknadu koristi zbog uporabe tuđe stvari u smislu odredbe čl.1118. ZOO-a.

 

              Prema odredbi čl.42. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09,

 

90/10 i 143/12; dalje ZV), svim suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, a oni mogu odlučiti da će međusobno podijeliti posjed stvari, izvršavanje svih ili nekih vlasničkih ovlasti glede nje.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke suvlasnice predmetnog stana svaki u ½ dijela i da stan u cijelosti posjeduje tuženica bez suglasnosti tužitelja.

 

              Ovaj sud prihvaća pravilnim utvrđenje suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan. Ovo stoga jer potraživanje naknade koristi koju netko ima upotrebljavajući tuđu stvar u svoju korist (čl.1118. ZOO) zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl.225. ZOO-a), a početak tijeka zastarnog roka za navedeno potraživanje u smislu odredbe čl.215. ZOO-a vezuje se uz dan od kada je tužitelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze tj. plaćanje sporne naknade. Kako se navedeno potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje od siječnja 2010. godine do lipnja 2014. godine, a tužba je podnesena 24. lipnja 2014. godine, sasvim je izvjesno da do tada zastarni rok od pet godina nije istekao.

 

              Međutim, ne može se prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da je tuženica u posjedu cijele nekretnine ( stana ) bez suglasnosti tužitelja, pa slijedom toga za sada nije moguće ni ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

Ovo stoga što je  tužitelj  u parničnom predmetu istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1607/2012 saslušan kao stranka na ročištu za glavnu raspravu 2. svibnja 2013. godine između ostalog rekao da  je vlasnik ½ dijela stana, a koju polovicu je ostavio na korištenje djeci. Kako je tužitelj saslušan 2. svibnja 2013. godine, a tužbeni zahtjev u ovoj parnici se odnosi na razdoblje od siječnja 2009. godine do lipnja 2014. godine , što bi za sada dovodilo u dvojbu utvrđenje suda prvog stupnja o  nepostojanju navedenog usmenog dogovora o načinu upravljanja suvlasničkom nekretninom.

Upravo iz ti razloga valja ponovno saslušati stranke na okolnosti postizanja dogovora o načinu korištenja nekretnine, a posebno valja ispitati mjesto i vrijeme  postizanja takvog dogovora, te detaljno  sam sadržaj takvog eventualnog sporazuma. Ovo tim prije jer iskaz tužitelja na tu okolnost nije suglasan  iskazu u predmetu poslovni broj P-1607/2012, jer iz njegovog iskaza u ovom predmetu  nije jasno da li bi se radilo o sporazumu da zajednička djeca stranaka  koriste suvlasnički dio tužitelja na predmetnom stanu za stanovanje.

              Suvlasnici se mogu sporazumjeti (izričito ili prešutno) da suvlasničku stvar koriste (posjeduju) na način da svatko od njih koristi određene posebne dijelove zgrade kao posjednik, ili pak da sukoriste zajedno suvlasničku stvar pa čak i da pojedine stanove korite kao suposjednici ili da pojedini posebni dio zgradi koriste tako da realno određene dijelove koriste pojedini od više suvlasnika.

 

              Ukoliko takvog sporazuma nema, svi suvlasnici imaju pravo na nepodijeljeni suposjed zajedničke stvari, ako postoji spor oko načina korištenja suvlasničke stvari, suvlasnici mogu zahtijevati da sud uredi odnose među suvlasnicima glede korištenja suvlasničke stvari.

 

U vezi s time  valja istači da je tužitelj saslušan kao stranka u predmetu istog suda poslovni broj P- 1122/2010 iskazao da nakon 1. kolovoza 2010. godine on, djeca i predlagateljica žive u istom stanu, tako da dijele troškove stanovanja, ali on sam za sebe kuha

 

i brine o odjeći i obući. Stoga ukoliko sud u nastavku postupka utvrdi da dogovor nije postojao, pa da bi sukladno tome tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate bio u svom osnovu pravno utemeljen, trebalo  bi ispitati osnovanost prigovora tuženice da je tužitelj i nakon prestanka bračne zajednice određeno razdoblje imao ključ od stana i dolazio u isti po svojoj volji i htijenju, a imajući u vidu naprijed spomenuti navod samog tužitelja.

Pri tome činjenica da tužitelj ne koristi stan svojom voljom ne bi bila od značaja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, već je odlučna činjenica da tuženica koristi stan bez suglasnosti tužitelja.

 

              Takva činjenica mogla bi biti značajna kad bi tužitelj zahtijevao naknadu štete. Naime, vlasnik stvari od neovlaštenog korisnika ima pravo zahtijevati naknadu štete tj. može temeljiti svoj zahtjev s naslova naknade štete i zahtjev za naknadu koristi koju neovlašteni korisnik ima od stvari. Naime, ako tuženica koristi cijeli stan bez suglasnosti tužitelja, tada drugi suvlasnik stječe pravo na naknadu koristi u visini najamnine koju bi mogla ostvariti tuženica za njegov suvlasnički dio nekretnine jer taj zahtjev predstavlja uštedu na strani tuženice, jer je uštedjela izdatak koji bi morala plaćati.

 

              U ponovnom postupku sud prvog stupnja će utvrditi činjenice na koje je upozoren ovim rješenjem provođenjem odgovarajućih dokaza isključivo po prijedlogu stranaka (čl.7. st.1. i čl.219. st.1. ZPP-a), te ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

              Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja presudu suda prvog stupnja ukinuti, a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl.370. ZPP-a.

 

U Rijeci, 29. ožujka 2016. godine