Broj: Rev 1946/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja D. K. i drugotužiteljice N. K., oboje iz G. P., koje zastupaju punomoćnici J. D. i drugi odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu J. D., M. B., P. M. i H. Č. u G., protiv tuženika Z. d.o.o. Z., kojeg zastupaju punomoćnici T. V. i N. R., odvjetnici u  Zajedničkom odvjetničkom uredu T. V. & N. R. u V., radi trpljenja uređenja poslužne stvari, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici broj Gž-2674/11-2 od 31. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalne službe u Grubišnom Polju broj P-532/10-44 od 17. lipnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 1. lipnja 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

„I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Tuženik Z. d.o.o. Z., ..., Z., dužan je trpjeti da tužitelji D. K. iz G. P., ... i N. K. iz G. P., ..., urede stazu i kolnik (prolaz pješice i provoz sa motornim vozilom), koji prolazi jugoistočnom međom nekretnina tuženika i to kčbr. 1964/63 – hotel B. i parkiralište u ulici ... sa 2741 m2 odnosno 762 čhv u širini od 3 metra, a u dužini od 35 metara, te uklone žardinjere u vlasništvu tuženika, te na taj način nesmetano izvršavaju služnost staze i kolnika sa glavne ceste do svojih nekretnina i to posebnog dijela zgrade označene etažom broj 3 poslovni prostor u visokom prizemlju, površine 105,75 m2 s kojim je neodvojivo povezano suvlasništvo u 106/416 dijela nekretnina, označenih kao kčbr. 846/2 – stambeno poslovna zgrada i dvorište u ulici .... sa 493 m2, odnosno 137 čhv, upisanoj u zk. ul. br. 2902 k.o. G. P., u roku od 15 dana.

 

Tuženik je dužan tužiteljima nadoknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 16.844,54 kn, u roku od 15 dana.“

 

II. Tužitelji su dužni nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.010,00 kn u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan preko dosuđenog iznosa od 8.010,00 kn, do zatraženog iznosa od 11.070,00 kn, zahtjev tuženika na ime naknade parničnog troška, odnosno za iznos od 3.060,00 kuna.“.

 

Tužitelji su protiv drugostupanjske presude podnijeli izvanrednu reviziju jer smatraju da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, o kojem pitanju Vrhovni sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložili su reviziju prihvatiti, ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije dopuštena.

 

Tužbenim zahtjevom u ovom postupku tužitelji su zahtijevali da sud naloži tuženiku trpjeti da tužitelji urede stazu i kolnik (prolaz pješice i provoz motornim vozilom) te da uklone žardinjere u vlasništvu tuženika pobliže opisanoj u izreci prvostupanjske presude na kojoj tužitelji imaju pravo služnosti staze i kolnika radi nesmetanog izvršavanja navedene služnosti.

 

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja pozivom na čl. 186. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) te čl. 190. st. 1. ZVDSP ocijenivši da nema opravdanog razloga za uklanjanje žardinjera tuženika jer se one nalaze na nekretnini tuženika i ne ometaju izvršavanje prava služnosti tužitelja te da je šljunčani prilazni put uvaljan, čvrst i ravan pa je adekvatan za prolaz pješice i provoz motornim vozilom.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih zakonskih pretpostavki za dopuštenost revizije, koje moraju biti kumulativno ispunjene, izvanredna revizija nije dopuštena u smislu čl. 382. st. 3. ZPP pa se posljedično tome, revizijski sud ne može upustiti u razmatranje osnovanosti izvanredne revizije.

 

U predmetnoj reviziji tužitelji su postavili sljedeća pravna pitanja:

 

1. „Da li su tužitelji kao vlasnici povlasne nekretnine ovlašteni izvoditi radnje na održavanju služnosti provoza i prolaza, s time da su dužni snositi i troškove održavanja i popravka poslužne stvari, a vlasnik poslužne nekretnine dužan je to trpjeti u slučaju kada ih u tome sprečava vlasnik poslužne nekretnine - tuženik, a sve to temeljem čl. 181. st. 1. ZV?

 

2. Da li vlasnik poslužne nekretnine, u konkretnom slučaju tuženik, može svojim radnjama dovesti u lošiji izgled pravac služnosti u odnosu na izgled pravca služnosti preko poslužne nekretnine, a u korist povlasne nekretnine u odnosu na izgled pravca služnosti u vrijeme kada su tužitelji stekli pravo služnosti u korist svojih nekretnina, a preko nekretnina tuženika?“.

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenih materijalnopravnih pitanja revidenti su se pozvali na presudu Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-58/06-2 od 9. svibnja 2006.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije tužitelja u ovoj pravnoj stvari ovaj sud je ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

 

U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje u reviziji treba reći da su tužitelji, kao vlasnici povlasne nekretnine, ovlašteni izvoditi radnje na održavanju služnosti provoza i prolaza te u vezi s time snositi troškove održavanja i popravka poslužne stvari na temelju odredbe čl. 181. st. 1. ZVDSP. Međutim, takvo pravo tužitelja treba povezati s odredbom čl. 177. st. 3. ZVDSP kojom je propisano da vlasnik poslužne stvari ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti; ali da nije dužan išta sam činiti, ako nije drukčije određeno. Dakle, tužitelji kao vlasnici povlasne nekretnine imaju pravo održavati poslužnu nekretninu u takvom stanju da je moguće izvršavati pravo služnosti. Je li poslužna nekretnina u takvom stanju da je potrebno poduzimati određenje radnje na njezinom održavanju kako bi se nesmetano izvršavalo pravo služnosti, ovisi o činjeničnim utvrđenjima u svakom konkretnom slučaju.

 

U parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluke Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-58/06-2 od 9. svibnja 2006., na koju odluku se tužitelji pozivaju u reviziji, bilo je utvrđeno da je poslužna nekretnina u takvom stanju da je bilo onemogućeno ili znatno otežano korištenje te nekretnine. S druge strane, u ovom parničnom postupku  je utvrđeno da poslužna nekretnina nije u takvom stanju da se tužitelji ne bi njome mogli služiti u okviru svojeg prava služnosti puta prolaskom pješice i provozom vozilom budući da  žardinjere ne onemogućuju prolazak te da je šljunčani prilazni put uvaljan, čvrst i ravan te je kao takav adekvatan za prolaz pješice i provoz motornim vozilom.

 

Prema pravnom shvaćanju ovoga suda prvo postavljeno pravno pitanje u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Odlučujući o dopuštenosti drugog pravnog pitanja postavljenog u reviziji treba reći da sudovi tijekom postupka nisu utvrdili da bi vlasnik poslužne nekretnine svojim radnjama tu nekretninu doveo u lošiji izgled u odnosu na vrijeme u koje su tužitelji stekli pravo služnosti. Naime, sudovi su tijekom postupka utvrdili da je na poslužnoj nekretnini u vlasništvu tuženika u korist tužitelja kao vlasnika povlasne nekretnine uređen šljunčani prilazni put koji je uvaljan, čvrst i ravan koji je adekvatan za prolazak pješice i provoz vozilom, dok iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da se u trenutku zaprimanja tužbe na spornoj poslužnoj nekretnini nalazila uređena zelena površina s drvenim skulpturama tuženika te da je u roku od 7 dana od primitka tužbe prilazni put uređen kako je već opisano. Stoga niti drugo postavljeno pravno pitanje u reviziji nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 1. lipnja 2016.