Broj: Gž-612/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu Robertu Fabrisu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnika stambene zgrade u P.,  koje zastupa zakonski zastupnik-upravitelj zgrade C. P. d.o.o. P., OIB (upravitelja):…, a ovoga punomoćnik Đ. Č., odvjetnik u P., protiv tuženice B. Š. iz P., OIB:…, koju zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Povrv-430/11-33 od 11. prosinca 2014. godine, dana 10. siječnja 2017. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. Povrv-430/11-33 od 11. prosinca 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvog stupnja djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. C. iz P. posl.br. Ovrv-121/11 od 18. svibnja 2011. godine, u dijelu u kojem se nalaže tuženici da tužiteljima isplati iznos od 3.967,04 kuna sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do namirenja tužitelja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to za iznose  koji su pobliže navedeni u točki I. izreke presude, do isplate, te da im naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 156,92 kune sa zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2011. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

Također u točki II. izreke presude djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. C. iz P. posl.br. Ovrv-86/12 od 16. ožujka 2012. godine, u dijelu u kojem se nalaže tuženici da tužiteljima isplati iznos od 1.716,96 kuna sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do namirenja tužitelja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to za iznose do isplate, a koji su pobliže navedeni u točki II. izreke presude, te da im naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 87,50 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2012. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana,dok je u točki III. izreke presude djelomično ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. C. iz P. posl.br. Ovrv-121/11 od 18. svibnja 2011. godine te se odbija tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se nalaže tuženici da tužiteljima isplati iznos od 13.501,78 kuna sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do namirenja tužitelja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to za iznose do isplate, a koji su pobliže navedeni u točki III. izreke presude, te da im naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 562,25 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 18. svibnja 2011. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

Nadalje u točki IV. izreke presude djelomično je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. C. iz P. posl.br. Ovrv-86/12 od 16. ožujka 2012. godine, te se odbija tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se tuženici da tužiteljima isplati iznos od 5.265,30 kuna sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do namirenja tužitelja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, i to za iznose do isplate, a koji su pobliže navedeni u točki IV. izreke presude, te da im naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 300,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 16. ožujka 2012. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana.

Ujedno je naloženo tužiteljima da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 3.889,27 kuna, u roku od 15 dana, dok su u preostalom dijelu odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu parničnog troška.

 

              Protiv navedene presude žalbu pravovremeno podnose tužitelji iz svih žalbenih razloga. U žalbi, u bitnome, ističu da se sud neosnovano uputio u ocjenjivanje da li je predstavnik suvlasnika za zgradu bio ovlašten potpisati Međuvlasnički ugovor i to iz razloga što parnične stranke nisu nikada niti jednom izjavom dovele u pitanje pravnu valjanost Međuvlasničkog ugovora niti je tužena osporila da bi predmetni ugovor potpisan u strane predstavnika u ime svih suvlasnika zgrade obvezivao, nadalje ističe da predstavnik suvlasnika ima nadpolovičnu većinu za potpis Međuvlasničkog ugovora pa je valjanost takvog ugovora neupitna,a odredbe takvog ugovora obvezuju sve suvlasnike zgrade. Takva odluka prvostupanjskog suda u suprotnosti je i s presudom Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-2840/12 u kojoj presudi jasno stoji da odredbe predmetnog ugovora potpisane po predstavnicima obvezuju sve suvlasnike, dok obveza tužene da unatoč samovoljnom isključenju iz sistema grijanja plaća punu cijenu grijanja, proizlazi iz odredbe čl. 17. Međuvlasničkog ugovora kojom je rečeno da se nakon sklapanja ugovora niti jedan vlasnik stana ne može isključiti iz sistema grijanja, dakle, svako suprotno postupanje protivno je preuzetoj obvezi, a takva sudska odluka je u suprotnosti sa odlukom Vrhovnog suda Rev-2396/87 u kojoj izričito stoji da se vlasnik stana u višestambenoj zgradi u kojoj postoji centralno grijanje ne može isključiti svoj stan iz sustava centralnog grijanja zgrade.              Žalbeni je prijedlog da se predmetna presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje ili pak preinači usvajanjem tužbenog zahtjeva uz obvezu tuženice da tužitelju naknadi parnične troškove uvećane za trošak ove žalbe.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao suvlasnika stambene zgrade u P., prema tuženici kao suvlasnici iste zgrade za isplatu naknade za grijanje u razdoblju od lipnja 2009. do zaključno veljače 2012. godine.

 

              U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tuženica vlasnica stana u zgradi na adresi … te da su suvlasnici te zgrade zajedno sa suvlasnicima zgrada na adresi … te … dana 15. svibnja 2003. godine zaključili Međuvlasnički ugovor o upravljanju i korištenju zajedničkim sustavom postrojenja kotlovnice za blok zgrada na navedenim adresama (dalje: Međuvlasnički ugovor), što je u tužbi označeno kao "t.-S." .

 

Sporno je da li je tuženica u utuženom razdoblju bila isključena iz sustava centralnog grijanja preko navedene kotlovnice i je li neovisno o tome isključenju u obvezi isplatiti tužiteljima naknadu za grijanje koja, po m3 prostora, otpada na njen stan,  s obzirom da se prema tvrdnji tužitelja na temelju odredbi Međuvlasničkog ugovora nije mogla isključiti iz sustava grijanja kotlovnice.

 

Odlučujući o tim spornim pitanjima prvostupanjski sud utvrđuje da je iz potvrde trgovačkog društva M. d.o.o. od 1. srpnja 2008. godine utvrdio da je izvršeno fizičko odvajanje iz sustava grijanja preko toplane za stan u ulici …, stan br. 9 u vlasništvu tuženice, odnosno da je tuženica u utuženom razdoblju bila isključena iz sustava grijanja toplane.

 

U odnosu na zahtjev tužitelja da je tuženica dužna plati i troškove grijanja, kao da je u utuženom razdoblju koristila centralno grijanje i toplu vodu preko sustava toplane, prvostupanjski sud zaključuje takav zahtjev tužitelja neosnovanim, jer za obvezivanje suvlasnika da u cijelosti plaća uslugu koju ne koristi potrebna je njegova izričita suglasnost i takvi ugovori ne mogu se zaključivati većinom suvlasničkih udjela, jer se u tom dijelu ne radi o ugovoru predviđenom čl. 375. ZV-a odnosno o ugovoru kojim se uređuju uzajamni odnosi suvlasnika u vezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine.

 

Tumačenje po kome bi tuženica bila u obvezi platiti troškove grijanja i tople vode neovisno o tome što grijanje ni toplu vodu nije koristila, bilo bi protivno odredbi čl. 12. ZOO-a, kojim je propisano da su kako u zasnivanju obveznih odnosa, tako i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, dok bi obvezivanjem tuženice da plati te troškove tuženica bi plaćala grijanje ostalim suvlasnicima, a za takvo "prevaljivanje" troškova ostalih suvlasnika (koji koriste sustav grijanja toplane) na tuženicu nema uporišta ni u odredbama Međuvlasničkog ugovora ni u odredbama zakona, već bi eventualno, tužiteljima bila u obvezi naknaditi utuženi iznos pod uvjetom da im je njenim postupkom – isključenjem iz sustava  grijanja toplane nanesena šteta, odnosno da zbog njenog isključenja oni imaju veće troškove grijanja nego da je tuženica ostala u sustavu, a što nije utvrđeno u ovom postupku,već je temeljem provedenog vještačenja, sud utvrdio da postupkom tuženice ostalim suvlasnicima nije nanesena šteta, odnosno nisu povećani troškovi grijanja, slijedom čega i nema njene obveze na naknadu troškova grijanja, izuzev tzv. zajedničkih troškova.

Stoga je prvostupanjski sud u dijelu koji se odnosi na tzv. hladni pogon tužbeni zahtjev prihvaćen i održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, a u preostalom dijelu, do utuženog iznosa po mjesecima, ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi i odbijen tužbeni zahtjev.

 

Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

 

Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-Ispr i 57/11, 148/11, dalje ZPP) u vezi s čl. 457. st. 1. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede postupka, na koje je dužan tako paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je ocijenio da u provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije osnovan ni žalbeni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Naime, i po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio obvezu tuženice  na plaćanje troškova „hladnog pogona“, te joj ta obveza ne prestaje kraj činjenice što se isključila iz pogona centralnog grijanja u odnosu na svoj stan, već njezina obveza i dalje ostaje i to glede smanjenog iznosa troškova koje je dužna plaćati, a sve kraj činjenice da je isporuka centralnog grijanja i tople vode ekonomična samo ako se koristi njihov kapacitet radi toga tamo gdje su takvi uređaji ugrađeni u stambenim zgradama, a što je slučaj i u ovom postupku ne može se ostaviti na volju korisnicima hoće li  koristiti tu uslugu ili se isključiti iz nje.

Međutim, kraj utvrđene činjenice i temeljem vještačkog nalaza, da tuženica ne koriste u svom stanu uslugu centralnog grijanja niti toplu vodu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji njena obveza za plaćanje takvih usluga, jer ista nije tuženici niti izvršena, a niti je zbog njezinog isključivanja u odnosu na ostale stanare nastala šteta, zbog koje bi ista bila dužna plaćati spomenutu obvezu, ta je sud pravilno primijenio odredbu čl. 12. Zakona o obveznim odnosima za razrješenje ovog spora.

 

Nije u pravu žalitelj kad u žalbi ističe da se tuženica nije mogla isključiti iz sustava centralnog grijanja, pozivajući se na čl. 17. Međuvlasničkog ugovora i na odluku Vrhovnog suda Rev – 2347/98 od 27. veljače 2002.godine.

 

U odnosu na taj prijepor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženica nije niti dala suglasnost predstavniku zgrade da u njeno ime preuzme obvezu plaćanje grijanja i tople vode,  sa dobavljačem, pa time nije ni nastao vjerovničko – dužnički odnos.

 

Isto tako, iz spisa proizlazi daje u odnosu na spomenuti Međuvlasnički ugovor u međuvremenu sačinjen i Anex, a kojim se dopušta svakom suvlasniku isključenje iz centralnog grijanja i tople vode, uz nastavak daljnjeg plaćanja paušala, (hladnog pogona).

 

Konačno, svako nametanje tuženici kao potrošaču da mora biti priključena na sustav centralnog grijanja, bez mogućnosti izdvajanja iz tog sustava na osobni trošak, te kraj nesporno utvrđene činjenice na takvo isključenje nije štetilo ostalim korisnicima, predstavljalo bi nesrazmjeran teret za potrošača i kao takvo imalo bi karakter nepoštenog postupanja prema potrošaču, kako to u utvrđuje prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 12. Zakona o obveznim odnosima, jer bi svako drugo tumačenje bilo protivno načelu jednake vrijednosti davanja iz čl. 15. ZOO i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO, te bi stoga bilo nepravično za tuženika, a koji je stav izražen i u Odluci Vrhovnog suda Rev - 670/11 od 10. studenog 2011. godine.

Dakle, kako se tuženica nije niti grijala na centralno grijanje, odnosno ne koristi centralno grijanje radi opskrbe toplinskom energijom putem zajedničke kotlovnice, to ista nije niti u obvezi platiti nešto što nije niti koristila, odnosno nije joj izvršena usluga.

 

Utoliko je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je u ovom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja našao neosnovanim i rješenje o ovrsi ukinuo.

 

              Pravilna je i odluka o parničnom trošku, jer se odluka se temelji na čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a, visinom je odmjerena u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, te je prvostupanjski sud dao ovome sudu valjane i obrazložene razloge.

Stoga, budući da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP u vezi s čl. 457. ZPP žalbu tužitelja odbiti, kao neosnovanu, i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Kako žalitelj nije postigao uspjeh izjavljenom žalbom, to je neosnovan i njegov zahtjev za naknadu troška ovog žalbenog postupka, a sve temeljem čl. 166. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

U Puli – Pola , 10. siječnja 2017. godine