Broj: P-121/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, u pravnoj stvari tužiteljice Š. D. iz M., OIB:…, koju zastupa punomoćnica V. N., odvjetnica u K., protiv I. tuženika S. G. – S. b. d.d., S., OIB:…, II. tuženice B. Ž. iz Z., OIB:… i III. tuženika J. Ž. iz Z., OIB:…, radi ukidanja prava služnosti i zabrane prolaza i provoza, nakon dana 16. siječnja 2017. zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanih tuženika, dana 31. siječnja 2017. 

             

p r e s u d i o   j e

                           

I.                    Ukida se pravo služnosti puta koju tuženici B. Ž. iz Z., OIB:… i J. Ž. iz Z., OIB:…, imaju za korist svojih nekretnina kao povlasnog dobra, a koje su označene kao čkbr. 3926/3 u naravi kuća i vinograd Pod lipom površine 152 čhv (547 m2), z.k.ul.br. 2337, k.o. M., preko nekretnina tužiteljice Š. D. iz M., OIB:…, koje služe kao poslužno dobro na skici očevida geodetske poslovnice G. t. d.o.o. iz Z. od 15. rujna 2016. označeno slovima A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P u dužini 160 m koji prolazi preko čkbr. 3913 vinograd u G. B. površine 561 čhv (2018 m2), z.k.ul.br. 403, k.o. M., čkbr. 3917 pašnjak u G. B. površine 49 čhv (176 m2), z.k.ul.br. 403, k.o. M., čkbr. 3918 vinograd i pašnjak u G. B. površine 234 čhv (842 m2), z.k.ul.br. 403, k.o. M., čkbr. 3920 voćnjak površine 1816 m2, upisana u posjedovni list broj 155, k.o. M. (ne postoji u zemljišnim knjigama), čkbr. 3921 voćnjak površine 259 m2, upisana u posjedovni list broj 155, k.o. M. i čkbr. 3926/1 vinograd Pri raspelu površine 878 čhv, z.k.ul.br. 557, k.o. M. te se tuženicima zabranjuje svaki daljnji prolaz i provoz preko navedenih nekretnina tužiteljice te im se nalaže II. i III. tuženicima B. Ž. i J. Ž. naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.175,04 kn uz zakonsku zateznu kamatu po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekuću od 31. siječnja 2017. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

II.                 Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na I. tuženika S. G. – S. b. d.d., S., OIB:…, u cijelosti.

 

III.              Odbija se kao neosnovan zahtjev II. i III. tuženika B. Ž. i J. Ž. za naknadom parničnog troška u cijelosti.

 

r i j e š i o   j e

 

Ne dopušta se preinaka tužbe tužiteljice prema podnesku od 15. studenoga 2016. u odnosu na čkbr. 3926/4, upisanoj u z.k.ul.br. 2484, k.o. M.

 

Obrazloženje

 

              Tužiteljica je protiv tuženika podnijela sudu tužbu u kojoj je navela da je suvlasnica i izvanknjižna vlasnica (posjednica) nekretnina označenih u izreci te je na istima upisana i kao posjednica u evidencijama katastra zemljišta. Tuženici su vlasnici i posjednici čkbr. 3926/3, k.o. M. do koje su nekretnine dolazili preko nekretnina tužiteljice. Tuženici imaju izlaz sa svoje nekretnine na javnu prometnu površinu označenu kao čkbr. 5090, k.o. M. i više od 10 godina ne provoze preko istih nekretnina tužiteljice. Predložila je ukidanje prava služnosti po čl. 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.

 

              Tuženik S. G. – S. b. d.d. nije dostavila sudu odgovor na tužbu.

 

              Tuženici B. i J. Ž. su u odgovoru na tužbu naveli da nije točno da više od 10 godina ne provoze preko naznačenih nekretnina tužiteljice. Štoviše, nitko ih nikada, sve do podizanja ove tužbe, nije smetao u prolazu i provozu spornim putem te su svaki puta provoz vršili javno i neometano. Osim toga, za korist svoje nekretnine čkbr. 3926/3, k.o. M., tuženici osobno i po pravnim prednicima sporni put koriste za prolaz i provoz unatrag više od 20 godina pa su isti stekli pravo služnosti temeljem zakona, kako je to propisano čl. 228. i 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Predložili su odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženicima.

 

              Podneskom od 15. studenoga 2016. tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem geodetskog vještaka i dostavljenom skicom u odnosu na čkbr. 3926/3, k.o. M. Istim podneskom u odnosu na tu nekretninu (čkbr. 3926/4) nije izvršila preinaku tužbe, kako to tvrde tuženici jer istim nije došlo u odnosu na ovu nekretninu do promjene istovjetnosti zahtjeva, povećanja postojećeg niti isticanja drugog zahtjeva uz postojeći (čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

              Međutim, kako je istim podneskom tužiteljica tužbenim zahtjevom obuhvatila i drugu nekretninu, koju nije navela u tužbi – čkbr. 3926/4, k.o. M. – to sud po čl. 190. st. 1. i čl. 299. st. 2. ZPP-a nije dopustio preinaku tužbe u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev nakon zaključenja prethodnog postupka povećan dodavanjem u tužbeni zahtjev još jedne nekretnine za korist koje je tek tim podneskom zatraženo ukidanje prava služnosti, a nakon zaključenja prethodnog postupka. Kako se radi o nekretnini koja graniči s predmetnom nekretninom tuženika (za koju nije priložen tužbi ni zemljišnoknjižni izvadak), to se ne može smatrati ni da se radi o okolnostima koje tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, ni o okolnostima nastalim tek nakon podnošenja tužbe.

 

Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid izvatke iz zemljišne knjige, u potvrdu Zemljišnoknjižnog odjela u Z. od 15. prosinca 2015., u prijepis posjedovnog lista, u izvod iz katastarskog plana, proveo očevid na licu mjesta uz geodetsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje geodetskog vještaka G. t. d.o.o., saslušao svjedoke D. T., D. Š., Z. D., I. D., K. T. i tuženika u svrhu dokazivanja na zapisniku od 17. studenoga 2016.

 

Tužbeni zahtjev je osnovan u odnosu na II. i III. tuženike B. i J. Ž., dok nije osnovan u odnosu na I. tuženika.

 

Tuženici B. i J. Ž. su odustali od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedoka N. F. te ovaj dokaz nije izveden.

 

Sud je po čl. 265. st. 2. ZPP-a saslušao samo stranke koje su pristupile na glavnu raspravu, a ne i one koje, iako uredno pozvane, nisu pristupile na istu.

 

Sud je odbio prijedlog tuženika za spajanjem ove parnice s predloženima parnicama ovoga suda radi smetanja posjeda jer za to nisu postojale zakonske pretpostavke po čl. 313. st. 1. ZPP-a. To iz razloga što se prema podacima eSpisa ne radi o istim strankama niti o istim predmetima spora.

 

Tužiteljica je izvanknjižna vlasnica (evidentirana posjednica) predmetnih poslužnih nekretnina odnosno jedna od suvlasnica pojedinih nekretnina u zemljišnoj knjizi.

 

Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za nekretninu tuženika čkbr. 3926/3, k.o. M., utvrđeno je da je I. tuženik vlasnik predmetne nekretnine, time da je prijenos prava vlasništva obavljen radi osiguranja novčane tražbine prema tuženicima B. i J. Ž., koji su ujedno upisani kao suposjednici predmetne nekretnine u evidencijama katastra zemljišta.

 

Prijenosom prava vlasništva radi osiguranja tražbine fiducijarni vjerovnik (ovdje I. tuženik) postaje vlasnikom stvari (prethodni vlasnik), ali je to njegovo pravo ograničeno raskidnim uvjetom da mu bude ispunjena određena tražbina. Stjecanjem prava vlasništva fiducijarni vjerovnik nema ovlast posjedovati stvar koja je predmet vlasništva (neovisno radi li se o pokretnini ili nekretnini), jer je obvezan propustiti služiti se tom stvari (čl. 37. st. 5. ZV - posjednikom ostaje fiducijarni dužnik). Prema tome, I. tuženik nije punopravni vlasnik predmetne nekretnine te u odnosu na njega tužbeni zahtjev na ukidanje služnosti i zabranom daljnjeg prolaza i provoza nije osnovan.

              Svjedok D. T. je iskazao da put pokraj lipe nikad nije postojao. To je bila stazica, kojom se moglo prolaziti jedino pješke i svako je tuda mogao prolaziti. Misli da je lipa tužiteljičina odnosno Z., a ne zna točno gdje se nalazi međa između nekretnina stranaka. Predmetnu lipu održava Z. D. i istu pili. Tuženici imaju asfaltirani put ispod njihove nekretnine koji je povezan sa sporednim putom s lijeve strane njihove nekretnine gledajući istu nekretninu tužitelja odozdo prema gore. Nekada je obitelj D. u blizini vodovoda na gornjem dijelu dopuštala ostalima korištenje vodovoda kod njihove stare kuće za potrebe susjednih vinograda i vlasnika susjednih vinograda te se u tom slučaju kroz navedenu stazicu prolazilo. Čak su i oni kao djeca navedenu stazicu, koja je imala oblik sedla, polijevali za stvaranje leda kako bi se zimi mogli sanjkati. U zadnje vrijeme nitko ne koristi predmetnu stazicu, a vlasnici susjednih vinograda imaju svoj vodovod. Put od javnog puta pa do dvorišta odnosno nekretnine tužiteljice koristi samo obitelj D. Misli da ni u prošlosti taj dio puta nije koristio nitko drugi. II. i III. tuženici, osim klijeti i vinograda, na predmetnom brijegu nemaju nekakve druge nekretnine za korist kojih bi koristili put preko nekretnina tužitelja. Tužiteljica je dozvolila dopremu građevinskog materijala II. i III. tuženicima za izgradnju klijeti preko svojih nekretnina. Od toga je barem prošlo 25 godina. To se sjeća jer je Ž. "žbukao" klijet. Poznaje susjede M. s predmetnog brijega, ali mu nije poznato da bi Š. D. te susjede dočekivala vrućim kropom i sjekirama i onemogućavala korištenje predmetnog puta. Svjedokov tetak je imao nekretninu također s lijeve strane od nekretnine tuženika gledajući odozgo prema dolje te je također koristio sporedni put kojeg je naprijed opisao, a ne put preko nekretnine tužiteljice. Tužiteljica i II. i III. tuženici su kumovi. Svjedok je od mjesta stanovanja do nekretnine tužiteljice udaljen 3 km, a rođen je i ranije je živio u B. i bio je udaljen 1,5 km i svaki dan je pokraj Z. D. išao u osnovnu školu. Nije vidio da bi se koristio sporni put iznad objekta tužiteljice jer kad se dođe do te lipe odnosno stabla lipe, dalje se više ne može jer se nakon toga nalazi korito odnosno staza koja nije služila za provoz vozilima, a i strma je. Inače posjećuje Z. D., a ima u blizini i svoju klijet. U klijet dolazi jednom ili dva puta tjedno. Nije primijetio nikakve tragove provoza iznad objekata tužiteljice, a da netko tu provozi - to bi vidio. Iz svoje klijeti može vidjeti nekretninu tužitelja i može vidjeti ako netko eventualno prolazi.

             

              Svjedok D. Š. je iskazao da je prvi susjed obitelji Ž. Zna gdje se nalaze nekretnine stranaka time da se njegova kuća nalazi s lijeve strane od nekretnine tuženika gledajući odozdo prema gore. Ranije je njegova nekretnina bila i nekretnina s desne strane tuženika koju je naknadno prodao Z. D. To je bilo 2001. godine. Tuženici imaju put do svoje nekretnine i od raspela s lijeve strane njihove nekretnine te tim putem mogu doći na gornji dio svoje nekretnine. Sjeća se da su II. i III. tuženici građevinski materijal za svoju klijet traktorom dovukli do nekretnine Š. D., a potom su uz pomoć tzv. "fosni" građevinski materijal spuštali odozgo prema njihovoj nekretnini. U tom dijelu je postojao sporazum Š. D. i tuženika prema kojem je dopremu građevinskog materijala Š. D. tom prilikom dozvolila, a poslije ne. To je bilo prije 30 godina. Tuženici su stepenice povezali do ceste tek nedugo. Svjedokov je otac prije 40 godina s konjima dolazio do svoje nekretnine koju je 2001. prodao Z. D. putem s lijeve strane odnosno od raspela prema gore. Tuženici nemaju nikakve svoje druge nekretnine, osim predmetne, da bi za korist tih nekretnina koristili put preko nekretnine Š. D. U zadnje vrijeme ih nije viđao da pješke prolaze tim putem. Nije ih nikad vidio da koriste taj put za prolaz pješice jer imaju put s donje strane svoje nekretnine. On je stradao u prometu 90-te godine i tada je bio smješten u klijeti svog strica. Tada su Ž. počeli graditi predmetne stepenice. Susjedi M. imaju nekretninu iznad nekretnine stranaka te su oni dolazili do te svoje nekretnine djelomično i po spornom putu. M. više nisu na predmetnom brijegu godinama. Oni ne dolaze na tu svoju nekretninu i ona je zapuštena. Ta nekretnina je već bila zapuštena kad je nastradao u prometu. Sjeća se da je Š. D. imala spor s M., a misli da je ona taj spor izgubila. Spor se vodio oko tog puta. Prije 10 godina je nekretninu od susjeda M. obrađivao tuženičin brat M. T.

 

              Svjedok Z. D., tužiteljičin sin, je iskazao da predmetni put ne koristi nitko osim njih. Prije minimalno 40 godina njegova je obitelj dozvolila vlasnicima susjednih parcela korištenje vode s dijela vodovoda koji se nalazi iznad njegove kuće, ali danas više nitko na tom brijegu ne obrađuje vinograde te za tim nema potrebe. Taj vodovod je i dalje s pipom na njihovom dvorištu. Tu je sada njegov priključak vode. Nitko ne koristi tu pipu i vodovod već 25 odnosno 30 godina jer nitko ne obrađuje vinograde. Njegova majka je dozvolila prije 30 godina II. i III. tuženicima dopremanje građevinskog materijala za njihovu klijet do lipe iznad njihovih nekretnina, a nakon tog dijela je građevinski materijal kanalom od dasaka bio spuštan od mjesta gdje su gradili klijet. To je bilo s desne strane lipe gledajući odozdo prema gore. Naknadno su Ž. građevinski materijal za svoju nekretninu dopremali s donje strane svoje nekretnine te se sjeća da je brat J. Ž. "na sajlu" vukao predmetni građevinski materijal po putu s donje strane lipe gdje se nalazi njihova čestica i put prema dolje. Što se tiče susjeda M. majka im je dozvolila u prošlosti korištenje dijela puta s desne strane njihove kuće odnosno štale – gospodarskog objekta, a ne prema lipi. On je kupio česticu do lipe od D. Š. i to na način da je 2000. godine umrla maćeha D. Š. za koju je on snosio troškove pogreba, a kako mu D. Š. nije mogao vratiti te novce 2002. godine mu je ponudio nekretninu između njegove nekretnine i nekretnine tuženika te su izvršili prijeboj. Nitko od susjeda nije koristio put preko njihovih nekretnina koji je sada sporan. Tuženici dolaze do svoje klijeti i vinograda s donje strane jer uz put s donje strane imaju uređeno parkiralište, a od parkirališta pa do klijeti imaju kroz prvi i drugi red vinograda izgrađene stepenice do objekta. Tuženici nemaju neku drugu zemlju na predmetnom brijegu do koje bi prolazili putem iza njihove kuće. Tuženici nikad poslije dopreme građevinskog materijala nisu koristili predmetni put. U vrijeme kada je majka dozvolila dopremu građevinskog materijala tuženicima preko svoje nekretnine, njihovi međusobni odnosi su bili idealni, a njezina majka je njima vjenčana kuma. Njihovi su se odnosi poremetili za vrijeme gradnje klijeti tuženika jer su tuženici napravili skladište materijala na nekretnini njegove majke te na vrijeme nisu to sklonili. Ne sjeća se kojim putem je dopreman građevinski materijal za klijeticu koju je kupio od D. Š., budući da je njegov pravni prednik izgradio tu klijet prije nego su tuženici započeli gradnju svoje klijeti. Osporava da bi za vrijeme očevida 25. kolovoza 2016. rekao da će donji put "zginuti".

 

              Svjedokinja I. D., snaha tužiteljice, je iskazala da živi u V. B. 22 godine. Predmetni put koji je predmet ukidanja služnosti koriste samo njezina obitelj, a tuženici i drugi vlasnici nekretnina pored njih do svojih nekretnina dolaze ili po javnom putu ispod tih nekretnina ili sporednim putem s lijeve strane njihovih nekretnina gledajući odozdo odnosno put od raspela. Kad je došla živjeti na predmetnu nekretninu, klijet tuženika je već bila izgrađena. Zna vidjeti i tuženike i vlasnike susjednih nekretnina kako svaki dan koriste put od raspela do svojih nekretnina. Tuženici nemaju niti jednu drugu nekretninu osim klijeti i vinograda na tom brijegu. Ne sjeća se da bi tuženici došli u njihovu kuću, time da su si uredili stan u potkrovlju prije više od 10 godina. Njezina obitelj održava predmetne nekretnine koje su predmet ovog postupka.

 

              Svjedok K. T. je iskazao da predmetni put nikad nije postojao i istim nitko nije nikad vozio, a do svog dvorišta i kuće obitelj D. dolazi tim putem. Š. D. je dozvolila da si dovezu materijal za svoju klijet po tom putu, ali je to bilo prije više od 25 godina. Dio materijala za izgradnju klijeti vozili su i po donjem putu odnosno po putu ispod lipe odnosno koji vodi od donjeg puta od raspela prema njihovoj nekretnini. Njegova kuća je udaljena 1,5 km od predmetnih nekretnina, a posjećuje povremeno obitelj D. jer su prijatelji. Poznavao je susjede na tom brijegu prezimenom M. te ne zna za nikakav spor između njih i D. Posjećuje Z. D. jednom mjesečno.

                           

Tuženik J. Ž. je iskazao da su predmetnu klijet na svojoj nekretnini gradili od 1981., 1982. ili 1983. godine. Sav građevinski materijal za tu klijet dopremili su po predmetnom putu, a Š. D. im je to dozvolila. U jednoj staroj kući u kojoj sada Z. D. ima drva, držali su cement i sl. kao npr. prozore, vrata za svoju klijet itd. U jednom trenutku se njegova supruga posvađala sa Š. D., ali Š. D. dalje to nije izričito zabranila. Ne zna zašto su se posvađale. Stazu sa stepenicama do klijeti počeo je betonirati 1991., a kasnije - kako su mu to financijske mogućnosti dopuštale - istu je nadograđivao. Danas si drva doveze traktorom po putu od raspela do lipe. Bio je kod Z. D. u kući prije 5 - 8 godina i u taj posjet je došao po spornom putu od lipe do njihove kuće. Inače taj sporni put nije koristio. Ranije su znali parkirati svoj auto na dvorištu kod Z. D. još u vrijeme dok su živjeli u Z., a dolazili tamo samo vikendom jer su tako lakše dopremali stvari za našu klijet. Kad su parkirali auto na dvorištu Š. D., bili su s njom u dobrim odnosima. Iz Z. su se doselili 1999. godine.

 

Tuženica B. Ž. je iskazala da su kompletni materijal za izgradnju njihove klijeti vozili i dopremali po predmetnom služnom putu i to direktno iz dućana na dvorište Š. D. te su istog skladištili u kući pok. G. D. koja je bila njezina susjeda. Kompletne nekretnine obuhvaćene tužbenim zahtjevom obrađuju tužitelji, a radi se o nekretninama iz ranijeg kompletnog sela D. Zbog načina ponašanja Š. D. koja je susjede odnosno vlasnike susjednih nekretnine tjerala sa sjekirom i vrućom vodom, te osobe su prestale dolaziti na predmetne nekretnine pa joj je tako jednom prilikom i osoba imenom Š. P. rekla da je žalosno da svoje trešnje ne smije brati zbog toga što ju Š. D. tjera. Njezin suprug je također prestao dolaziti na taj put jer se ne želi s nikim svađati, a djelomično i ona. No, ipak prosječno jednom mjesečno dođe automobilom na dvorište tužitelja i to u vrijeme kad Z. D. nema kod kuće jer se njega boji. Stvari iz dućana "tačkama" potom dalje vozi po spornom putu do svoje kuće. U prošlosti se Š. u početku nije bunila njihovom korištenju predmetnog puta jer je isti postojao nekada za sve vlasnike susjednih nekretnina. Isti su taj put i koristili dok nisu otjerani od strane Š. D. Predmetne nekretnine nisu gruntovno raščišćene. Na njihovoj nekretnini se kuća nalazi pri vrhu nekretnine, tako da im je puno jednostavnije po spornom putu dopremati stvari za kuću. Samo su materijal za izgradnju septičke jame, koja se nalazi negdje u donjem dijelu nekretnine, dopremali odozdo odnosno s asfaltiranog puta koji tada još nije bio asfaltirani. Š. D. se počela svađati nakon što su joj dozvoli da se ona koristi njihov uskladišteni materijal, ali im ga nije htjela vratiti. Tako je i nju zbog toga u 6. mjesecom trudnoće htjela napasti daskom. Nikad im nije vratila građevinski materijal koji je tamo bio uskladišten i ostala im je puno dužna. To je bilo 1984. godine. Inače drva s donjeg puta dovoze na svoju nekretninu, a boje se da im obitelj D. ne zabrani i korištenje donjeg puta od raspela prema njihovoj nekretnini.

 

Nije bilo sporno da predmetno pravo služnosti prolaza i provoza postoji. Tužitelj traži ukidanje prava predmetne služnosti, što znači da priznaje da to pravo služnosti postoji. Zbog toga sud ocjenjuje irelevantnim navode iz odgovora na tužbu tuženika da su tuženici dosjelošću stekli predmetno pravo stvarne služnosti. Činjenica da predmetno pravo služnosti nije upisano u zemljišne knjige nije od utjecaja, budući da prema čl. 242. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZV-a) isti zakon predviđa na koji način prestaje služnost koja je upisana u zemljišnoj knjizi, iz konteksta koje odredbe proizlazi da se mogu ukidati i služnosti koje nisu upisane u zemljišnu knjigu, ukoliko one doista postoje, a što nije bilo sporno.

 

Nije bilo sporno ni da su tuženici građevinski materijal za svoju klijet, uz dozvolu tužiteljice, dopremali po spornom putu i to vozilom do dvorišta tužiteljice, a nakon toga bez vozila odgovarajućim transportom do nekretnine tuženika.

 

Iz suglasnih iskaza svjedoka i tuženika utvrđeno je da je to bilo prije minimalno 25-30 godina.

 

Tužiteljica u činjeničnim navodima tužbe tvrdi, između ostalog, i da se predmetna služnost provoza ne izvršava više od 10 godina. No, neizvršavanje nije razlog za ukidanje prava služnosti, već bi u tom slučaju tužbeni zahtjev trebao glasiti na utvrđenje da je takvo pravo služnosti prestalo, a što nije zatraženo u konkretnom slučaju te sud o tome nije ni mogao suditi.

 

Prema čl. 242. st. 1. ZV-a propisano je da izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; ako nije što posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni temelj na kojem je ta služnost bila osnovana. Prema st. 2. sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovan, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji prolaz ili drugi jednako prikladan prolaz koji vlasniku poslužnog zemljišta čini manje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz.

 

U ovom je postupku bilo odlučno utvrditi je li predmetno pravo služnosti prolaza i provoza izgubilo razumnu svrhu odnosno postoji li drugi prikladniji prolaz tuženicima do njihove nekretnine, jednako prikladan prolaz koji tužiteljici čini manje štete ili jednako prikladan javni prolaz.

 

Prema tome, sud je u ovom predmetu odlučivao u okviru naprijed citiranih čl. 242. ZV-a.

 

Članak 190. st. 1. ZV propisuje da je vlasnik povlasne nekretnine koji ima pravo staze ovlašten time hodati tom stazom te tako tuda k sebi puštati druge ljude; ima li pravo progoniti stoku, ovlašten je time i služiti se kolicima; a ima li pravo kolnika, ovlašten je voziti se po poslužnoj nekretnini jednom ili više zaprega, motornim vozilom i biciklom.

 

Geodetskim vještačenjem po pravnoj osobi G. t. d.o.o. iz Z. utvrđeno je da sporni put prelazi preko nekretnina tužiteljice i to čkbr. 3912, 3913, 3917, 3918, 3920, 3921 i 3926/2 koje su u naravi dvorište, pašnjak, voćnjak i vinograd, a tuženici su u posjedu čkbr. 3926/3, koja je u naravi vinograd i vinogradarska kuća. Tužiteljica je upisana u evidencijama katastra zemljišta kao posjednica svojih nekretnina, a tuženici J. i B. Ž. kao suposjednici svoje nekretnine. Čkbr. 5090 u evidencijama katastra zemljišta vodi se kao javno dobro, putevi i vode. Trasa predmetnog puta služnosti obilježena je točkama A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-O-P. Ukupna dužina trase iznosi oko 160 m. Točkama A-B-C-D-E-F-G-H označena je dionica spornog puta koja je u naravi put sa šljunčanim kolotrazima, isto kao i smjer puta obilježen točkama H1-H2-H3 skice očevida koji završava ispred kuća tužiteljice. Od točaka I-J-K-L-M-N-O-P skice očevida nisu vidljivi tragovi provoza. Tuženici uživaju u naravi čkbr. 3926/3 i 3926/4, koje s južne strane posjeda graniče s čkbr. 5090, koja je asfaltirana cesta – javno dobro.

 

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje geodetskog vještaka jer su isti dani stručno i objektivno, temeljem rezultata očevida i na iste nije bilo primjedbi.

 

Neposrednim opažanjem na licu mjesta utvrđeno je da tuženici nedvojbeno imaju pristup na svoju nekretninu s javnog puta (nekretnina tuženika graniči s javnim putem) te se uz javni put nalazi parkirališni prostor tuženika B. i J. Ž. s betonskim stepenicama koje vode od javnog puta preko same nekretnine tuženika sve do njihove kuće koja se nalazi u gornjem dijelu te iste nekretnine tuženika. Iste se stepenice koje vode do kuće nalaze s istočne strane parkirališnog prostora tuženika koji se nalazi uz javni put. Pored samog javnog puta s donje strane nekretnine tuženika nalazi se parkirališni prostor tuženika koji je dio te iste nekretnine tuženika.

 

              U odnosu na pravo služnosti kolnika (provoza) valja reći da je do samog ruba nekretnine tuženika moguće pristupiti s javnog puta (prolaz i provoz), time da provoz nije moguće izvršavati dalje od granice predmetne nekretnine tuženika s javnim putem (označenim kao čkbr. 5090, k.o. M.) jer se radi o strmom terenu, u naravi vinogradu, kroz kojeg od javnog puta do klijeti vode betonske stepenice. To znači da je moguće vršiti prolaz pješke stepenicama do klijeti tuženika, a nije moguće s javnog puta vršiti provoz do gornjeg dijela nekretnine tuženika u kojem se nalazi njihova klijet. No, moguće je s javnog puta automobilom doći na samu nekretninu tuženika s donje strane.

 

              Tužiteljica nije činjenično tvrdila pa ni dokazala da bi "put od raspela" koji se prostire sa zapadne strane od nekretnine tuženika i spominje se u iskazima svjedoka, bio javni put sve do gornjeg dijela nekretnine tuženika niti da bi bio u cijelosti u vlasništvu tuženika.

 

U svom iskazu tuženica B. Ž. tvrdi da i sada, ali samo kad Z. D. nema kod kuće, parkira automobil na njegovom dvorištu i potom stvari iz dućana doprema do svoje klijeti "tačkama". Dvorište tužitelja nalazi se otprilike na sredini predmetnog služnog puta. To ujedno znači da bi se pravo služnosti kolnika po tvrdnji tuženice izvršavalo i danas, potajno i to samo do otprilike polovice služnog puta, odnosno do dvorišta tužiteljice, što bi upućivalo na činjenicu da je sporno pravo služnosti izgubilo i svoju razumnu svrhu. To iz razloga što se provoz velikim dijelom spornog puta ionako ne može izvršavati (od kuće tužiteljice do nekretnine tuženika, jer u tom dijelu ne postoje ni tragovi provoza, već se radi o travnatoj površini uz brijeg koja nije pogodna za provoz vozilom). No, taj je dio iskaza ionako suprotan iskazu tuženika J. Ž., njezinog supruga, koji je izričito naveo da su parkirali automobil na dvorištu tužiteljice još dok su bili s njom u dobrim odnosima, odnosno dok su živjeli u Z., a iz Z. su doselili 1999. godine. Zato sudu nije prihvatljiv dio iskaza tuženice da i dalje povremeno, i to još potajno, ona i suprug izvršavaju služnost na opisani način, u drugom dijelu spornog služnog puta od dvorišta tužiteljice do klijeti tuženika.

 

Ista činjenica i neuvjerljivost iskaza tuženice B. Ž. u tom dijelu, potvrđena je i iskazima saslušanih svjedoka D. T., D. Š., Z. D., I. D. i K. T., koje je u tom dijelu sud prihvatio kao logične, međusobno podudarne i podudarne s rezultatima neposrednog opažanja na licu mjesta i nalazom i mišljenjem geodetskog vještaka.

 

Prema tome, tuženici za korist svoje nekretnine koja graniči s javnim putem imaju mogućnost pravo služnosti staze (prolaza) koristiti direktno s javnog puta, a do svog objekta  klijeti, pravo staze imaju s javnog puta uz uporabu betoniranih stepenica. U tom je dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice koji se odnosi na pravo služnosti staze osnovan po čl. 242. st. 2. ZV-a.

 

U odnosu na pravo služnosti kolnika (provoza), sud smatra da također postoji osnov za ukidanje takve služnosti i to iz dva razloga. Kako nekretnina tuženika graniči s javnim putem s donje strane, to je u tom dijelu pristup samom početku nekretnine vozilom moguć direktno s javnog puta. Osim toga, što se objekta - klijeti -  tuženika tiče, valja reći da kolnički pristup do samog objekta nije moguć ni po spornom putu služnosti, kao ni s javnog puta ispod nekretnine tuženika pa dalje od parkirališta na samoj nekretnini tuženika. U prvom slučaju, kolnički pristup je po služnom putu moguć do dvorišta tužiteljice nakon kojeg se pješke dolazi do nekretnine tuženika i na taj način prenosi eventualni teret dalje do klijeti tuženika. U drugom slučaju, kolnički pristup je moguć samo do završetka parkirališta tuženika s donje strane nekretnine tuženika, time da je dužina staze koja se treba prijeći od parkirališta do klijeti tuženika kraća i nešto strmija, dok je dužina staze od dvorišta tužiteljice do klijeti tuženika bitno duža, ali manje strma. Prvi slučaj podrazumijeva kraću uzbrdicu, a drugi slučaj podrazumijeva blažu uzbrdicu i u kratkom dijelu nizbrdicu. Iz ovoga slijedi da je u tom dijelu predmetno pravo služnosti u konačnici, izuzme li se činjenica upiranja nekretnine tuženika na javni put, izgubilo i razumnu svrhu služnosti.

 

Prema čl. 175. st. 1. ZV-a svaka služnost mora imati razumnu svrhu, a prema čl. 177. st. 2. ZV-a služnosti se moraju izvršavati obzirno (civiliter).

 

U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva za zabranom daljnjeg prolaza i provoza, isti zbog donošenja odluke o ukidanju predmetne služnosti predstavlja uznemiravanje predmnjevanog vlasništva tužiteljice kao predmnjevane (izvanknjižne i stvarne) vlasnice predmetnih poslužnih nekretnina i poštene posjednice istih. Tužiteljica stoga temeljem čl. 167. st. 4. ZV-a ima pravo na zaštitu od uznemiravanja zabranom daljnjeg izvršavanja sadržaja predmetne služnosti koja je ukinuta.

 

Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Troškove su dužni tužiteljici naknaditi samo II. i III. tuženici u odnosu na koje je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

Troškovi dosuđeni tužiteljici odnose se jednokratnu nagradu po Tbr. 7/2 – 200 bodova,   što pomnoženo s 10,00 kn za vrijednost boda iznosi 2.000,00 kn.

 

Po Tbr. 42 dosuđen je tužiteljici trošak PDV-a i to po stopi od 25% (500,00 kn), što ukupno daje iznos od 2.500,00 kn.

 

Tužiteljici su priznati i materijalni troškovi predujma za očevid suda i geodetsko vještačenje (2.875,04 kn) i sudske pristojbe na tužbu (400,00 kn) i presudu (400,00 kn) tako da je tužitelju dosuđen parnični trošak u ukupnom iznosu od 6.175,04 kn.

 

Na tako dosuđeni parnični trošak tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata po čl. 29. ZOO-a i čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona, tekuća od dana donošenja presude pa do isplate.

 

Kako tuženici nisu uspjeli u parnici, to mi ne pripada ni parnični trošak.

 

Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci.

             

U Zaboku, 31. siječnja 2017.