Broj: Gž-2418/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika D. C. iz M., protiv tuženica – protutužiteljica 1. R. K. iz V., B. i H., i 2. R. B. iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja - protutuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P-425/07 od 14. ožujka 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 1. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja-protutuženika i   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj 5 P-425/2007 od 14. ožujka 2014. godine u točkama I i III izreke te u točki V izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja – protutuženika za nadoknadu parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika (dalje tužitelj) radi utvrđenja da je tužitelj vlasnik 108/262 dijela nekretnine na ime R. K. u 138/262 dijela i R. B. na ime 36/262 dijela označene kao k.č. br. 1237/3 zk. ul. 520 k.o. B. te zahtjev da se tuženicama – protutužiteljicama (dalje tuženice) naloži da mu priznaju pravo vlasništva i izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva u ukupno 108/262 dijela na navedenoj nekretnini, jer će u protivnom istu zamijeniti presuda, kao i zahtjev za nadoknadu parničnog troška. U točki II izreke je odbijen protutužbeni zahtjev tuženica radi utvrđenja da su ništavi i da ne proizvode pravne učinke izjava o raskidu Kupoprodajnog ugovora od 29. studenoga 1999. godine i Ugovor o kupoprodaji nekretnine iz 1999. godine, u točki III izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženicama parnični trošak u iznosu od 34.843,25 kn u roku od 15 dana, u točki IV izreke je naloženo tuženicama nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.725,50 kn, dok su u točki V izreke odbijeni zahtjevi stranaka za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu.

 

Protiv presude žalbu podnosi tužitelj te se poziva na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

 

              U žalbi navodi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati u čemu nalazi povredu postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. To obrazlaže tvrdnjom da sud prvog stupnja ne cijeni ovjerenu pisanu izjavu svjedoka M. B., a pored toga da se u razlozima presude pogrešno navodi da je svjedok M. B. iskazao da je svoj suvlasnički dio prodao tužitelju, te da nije imao saznanja da će tužitelj temeljem izdane punomoći zaključiti ugovor u njegovo ime sa R. K.. Smatra da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer nisu provedeni svi predloženi dokazi, a da se iz većine točno utvrđenih činjenica izvodi pogrešan zaključak. Tvrdi da su u ovom postupku relevantne tri isprave, kupoprodajni ugovor koji je sklopljen 16. travnja 1998. godine, Izjava o raskidu tog ugovora koju su potpisali D. K. i M. B. te ugovor o kupoprodaji od 29. studenog 1999. godine kojim suvlasnici prodaju ukupan suvlasnički dio od 108/262 tužitelju. Tvrdi da je volja svih stranaka bila da tužitelj i D. K. ostanu jedini suvlasnici prijeporne nekretnine na način utvrđen Sporazumom iz 2000. godine, što da je potvrdio i svjedok M. B. koji je naveo da su i on i M. B., otac 2. tuženice primili od tužitelja novac na ime prodaje njihovih suvlasničkih udjela. Stoga da se Izjava o raskidu ugovora odnosi i na 2. tuženicu koja ne može biti suvlasnicom prijeporne nekretnine. Tvrdi da je D. K. mogao 1. tuženici darovati jedino svoj udio od 44/262 dijela kojeg je kupio od T. G. te trećinu svulasničkog udjela A. K. odnosno 11/262 dijela, budući da od tog suvlasnika tužitelj nije kupovao nekretninu. Stoga da je 1. tuženica mogla steći samo udio od 66/262 dijela, a 2. tuženica samo11/262 dijela, odnosno trećinu udjela A. K.. Okolnost da tužitelj nije mogao izvršiti upis u zemljišne knjige na temelju valjanog ugovora o kupoprodaji od 29. studenog 1999. godine da je posljedica prijevarnog postupanja D. K., zbog čega da tužitelj ne bi trebao trpjeti štetu, s obzirom na činjenicu da je uredno platio kupoprodajnu cijenu za prijepornu nekretninu.

 

              Glede primjene materijalnog prava, smatra da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da bi mu rok za dosjelost počeo teći tek 29. studenog 1999. godine. Tvrdi da je u posjedu prijeporne nekretnine još od 1995. godine pa ima zakonit, istinit i pošten posjed u razdoblju duljem od 10 godina do podnošenja tužbe. Glede stjecanja prava vlasništva građenjem, navodi da se u nazočnom slučaju ne radi o dogradnji, nadogradnji ili preuređenju u smislu odredbe čl. 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), već o poštenom građenju, budući da je srušio najveći dio prvotne zgrade i ponovno izgradio suvlasnički dio od 87/262 koji se odnosi na udjele tuženica. Prema stajalištu žalitelja i kada bi bilo pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, smatra da u nazočnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 153. ZV-a i zaključiti da je tužitelj bio pošteni graditelj koji je smatrao da gradi na svojem, a tuženice se gradnji nisu protivile. Osporava i odluku o parničnom trošku uz obrazloženje da je tuženicama priznat trošak koji im ne pripada.

 

Predlaže preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni te je presudu moguće ispitati.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje slijedeće činjenice:

 

-       da su u razdoblju od 1979. godine do 1987. godine u zemljišnim knjigama kao suvlasnici prijeporne nekretnine bili upisani A. S. i J. S. svaki u 1/2 dijela,

 

-       da je 1987. godine tim suvlasnicima izdana građevinska dozvola za izgradnju individualnog stambenog objekta sa skloništem na zč. 1237/3 k.o. B.,

 

-       da su u prosincu 1986. godine te u siječnju 1987. godine između tužitelja kao izvođača radova i investitora koji su kasnije u zemljišnim knjigama upisani kao suvlasnici narečene nekretnine sklapani ugovori o građenju koji su se odnosili na izgradnju "etažnih apartmana",

 

              - da je rješenjem upravnog tijela od 25. veljače 1988. godine odbijeno izdavanje dozvole za upotrebu obiteljske kuće sagrađene na z.č. 1237/3 k.o. B. prema građevinskoj dozvoli investitora A. S. i J. S. jer je ustanovljeno da objekt nije izgrađen u skladu sa građevinskom dozvolom, budući da je umjesto jednog trosobnog stana u prizemlju i trosobnog stana u potkrovlju  izvedeno ukupno osam stambenih cjelina (apartmana),

 

              - da je 24. veljače 1987. godine sklopljen kupoprodajni ugovor na temelju kojeg su u zemljišnim knjigama kao suvlasnici prijeporne nekretnine upisani tužitelj D. C., T. G., Đ. V., A. V., A. K., V. D., R. R., D. O., P. Š. i E. Š.,

 

              - da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 2. studenog 1995. godine na suvlasničkom dijelu T. G. izvršen upis u korist D. K., sina 1.-tuženice,

 

              - da je 16. travnja 1998. godine sklopljen kupoprodajni ugovor između prodavatelja A. K., V. D., R. R., D. O., P. Š. i E. Š. te kupaca R. B., M. B. i D. K., predmetom kojeg ugovora su bili suvlasnički udjeli prodavatelja na narečenoj nekretnini,

 

              - da je upis u zemljišne knjige na temelju tog ugovora proveden 12. prosinca 2006. godine, s tim što su kao suvlasnici upisani R. K., 1.tuženica u 138/262 dijela te R. B., 2. tuženica u 47/262 dijela, budući da je istovremeno proveden i Ugovor o darovanju sklopljen između D. K. i R. K. 9. veljače 2006. godine te Ugovor o prodaji od 9. veljače 2006. godine sklopljen između M. B. kao prodavatelja i R. K. kao kupca,

 

              - da je kupoprodajni ugovor od 16. travnja 1998. godine u ime suvlasnika – prodavatelja potpisala B. R. iz O., kojoj su suvlasnici svaki ponaosob izdali punomoć kojom ju ovlašćuju na raspolaganje njihovim suvlasničkim udjelima u prijepornoj nekretnini, s tim što su punomoći izdane u ožujku 1998. godine,

 

              - da je 29. studenog 1999. godine sklopljen kupoprodajni ugovor između prodavatelja V. D., D. O., R. R., E. Š. i P. Š. kao prodavatelja i tužitelja D. C. kao kupca, predmetom kojeg ugovora su bili točno određeni dijelovi prijeporne nekretnine koja se u ugovoru ne navodi prema zemljišnoknjižnim oznakama,

 

              - da je istog dana sačinjena i Izjava o raskidu ugovora od 16. travnja 1998. godine, koju izjavu su potpisali M. B. te D. K.,

 

              - da je u Izjavi D. K. naveden kao punomoćnik suvlasnika na kojega je punomoć prenijela B. R. iz O., te jedan od kupaca iz Ugovora sklopljenog 16. travnja 1998. godine,

 

              - da je kupoprodajni ugovor od 29. studenog 1999. godine potpisao D. K. na temelju punomoći koju je na njega prenijela B. R., a radi se o punomoćima koje su izdane u ožujku 1998. godine,

 

              - da je D. K. potvrdio na istoj ispravi da je primio iznos od 5.000,00 DEM, 19.500,00 kn i 44.300.000,00 ITL, da je ugovor potpisao i kupac D. C. te M. B. kao svjedok,

 

              - da je između D. K. i D. C., tužitelja, 12. travnja 2000. godine sklopljen Sporazum o izgradnji i financiranju infrastrukture na zajedničkoj nekretnini prema kojem su ugovorne strane izrazile suglasnost da je D. K. suvlasnik prijeporne nekretnine u 78/262 dijela, a D. C. u 184/262 dijela, a Sporazum obuhvaća građevinske radove na uređenju infrastrukture nekretnine,

 

              - da je istog dana između istih stranaka sklopljen i Sporazum o budućem vlasništvu i korištenju na zajedničkoj nekretnini prema kojemu je podijeljeno suvlasništvo na točno određene dijelove objekta i okućnice te su definirani zajednički dijelovi, a sastavni dio Sporazuma je grafički prikaz objekta i okućnice,

 

              - da je tužitelj na objektu i okolišu izveo građevinske radove tako da u objektu koji se sastoji od tri etaže, prizemlja, prvog kata i drugog kata postoje tri samostalne uporabne cjeline, dva dvoetažna stana te stan na drugome katu,

 

              - da je pokrenut postupak legalizacije bespravno izgrađenih dijelova nekretnine,

 

              - da je 8. veljače 2006. godine sklopljen ugovor o kupoprodaji između prodavatelja M. B. i kupca R. K., da je M. B. zastupao D. K. te je predmetom ugovora bio suvlasnički dio M. B. na prijepornoj nekretnini od 47/262 dijela,

 

              - da su u vrijeme podnošenja tužbe (8. lipnja 2007. godine) u zemljišnim knjigama kao suvlasnici prijeporne nekretnine bili upisani tužitelj D. C. u 44/262 dijela, Đ. V. u 16/262 dijela, A. V. u 17/262 dijela, R. K. u 138/262 dijela i R. B. u 47/262 dijela.

 

              Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj nije stekao pravo vlasništva prijepora na temelju pravnog posla na suvlasničkim dijelovima tuženica, budući da se prema odredbi čl. 119. i 120. ZV-a vlasništvo po toj osnovi stječe upisom u zemljišnu knjigu na temelju valjano očitovane volje dotadašnjeg vlasnika. Kako tužitelj temeljem ugovora nije ishodio uknjižbu prava vlasništva, prema toj pravnoj osnovi nije bilo zakonskih pretpostavki prihvatiti tužbeni zahtjev. Pritom sud prvog stupnja ocjenjuje da Izjava o raskidu ugovora od 16. travnja 1998. godine, koja je sačinjena 29. studenog 1999. godine ne može proizvesti pravni učinak u odnosu na tuženicu R. B., koja Izjavu nije potpisala, ali da ne proizvodi pravne učinke ni u odnosu na suvlasnike nekretnine za koje je Izjavu potpisao D. K. kao punomoćnik B. R. iz O., koja se u toj ispravi navodi kao punomoćnica suvlasnika. Naime, radi se o punomoćima koje su izdane u ožujku 1998. godine, prije nego li je sklopljen kupoprodajni ugovor između istih suvlasnika kao prodavatelja (osim suvlasnika A. K.) te D. K., R. B. i M. B. kao kupaca. Prema stajalištu suda prvog stupnja nije logično da bi istog dana kada je sklopljen ugovor o kupoprodaji (16. travnja 1998. godine) kojim su suvlasnici raspolagali svojim suvlasničkim dijelovima bila izdana punomoć za daljnje raspolaganje tim istim suvlasničkim dijelovima.

 

              Glede stjecanja prava vlasništva dosjelošću, sud prvog stupnja zauzima stajalište da rok za stjecanje prava vlasništva u korist tužitelja može početi teći tek od 29. studenog 1999. godine kada je sklopljen ugovor o kupoprodaji i isplaćena kupoprodajna cijena, jer se tek tada tužitelj mogao smatrati vlasnikom kupljenog suvlasničkog udjela pa kako do dana podnošenja tužbe nije protekao rok od deset godina iz čl. 159. ZV-a, ocjenjuje neosnovanim tužbeni zahtjev i po toj pravnoj osnovi.

 

              Glede stjecanja prava vlasništva građenjem, sud prvog stupnja ocjenjuje da je tužitelj vršio određene zahvate na nekretnini, međutim da bi se radilo o zahvatima dogradnje i nadogradnje postojećeg objekta, koji radovi sukladno odredbi čl. 156. ZV-a nisu valjana osnova za stjecanje vlasništva. Pored toga utvrđuje da prijeporna nekretnina nije etažirana, da iz provedenih dokaza proizlazi kako je glede nekretnine došlo do faktične podijele suvlasništva na točno određene realne dijelove, međutim da tužbeni zahtjev nije postavljen na takav način niti uvažava odredbe samog Sporazuma sklopljenog između tužitelja i D. K., zbog čega nije osnovan tužbeni zahtjev ni temeljem te pravne osnove, dakle građenja.

 

              Također ocjenjuje neosnovanim protutužbeni zahtjev uz obrazloženje da u nazočnom slučaju ne postoje razlozi ništavosti Izjave o raskidu kupoprodajnog ugovora te ugovora o kupoprodaji nekretnine od 29. studenog 1999. godine.

 

              Stoga odbija tužbeni i protutužbeni zahtjev, a odluku o parničnom trošku donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te tuženiku priznaje trošak zastupanja odvjetnika te trošak sudskih pristojbi i vještačenja, dok tužitelju priznaje trošak glede postupka po protutužbi i to za pristup odvjetnika na ročište održano 31. siječnja 2011. godine te trošak sastava jednog podneska, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12; dalje Tarifa).

 

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na suvlasničkim udjelima tuženica na prijepornoj nekretnini ni po jednoj od istaknutih pravnih osnova.

 

              Naime, na temelju pravnog posla se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu (čl. 120. ZV-a). Pravni posao je samo osnova za stjecanje vlasništva, pa kako je u nazočnom slučaju izostao upis tužitelja na suvlasničkim udjelima tuženica u zemljišnim knjigama pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava je po toj osnovi odbijen tužbeni zahtjev.

 

              Glede stjecanja prava vlasništva dosjelošću, valja istaći da se tužitelj poziva na redovnu dosjelost, tvrdeći da je njegov posjed zakonit, istinit i pošten te traje dulje od deset godina. Međutim, pravni temelj posjeda tužitelja na suvlasničkim dijelovima tuženica jest kupoprodajni ugovor od 29. studenog 1999. godine pa je pravilno stajalište suda prvog stupnja da do dana podnošenja tužbe nije istekao zakonom propisani rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

              Na žalbene navode tužitelja u tom dijelu valja odgovoriti da su točni navodi tužitelja da je on bio u posjedu dijelova prijeporne nekretnine i prije 1999. godine, međutim taj posjed se odnosi na suvlasničke udjele koji su stečeni na temelju Kupoprodajnog ugovora od 24. veljače 1987. godine sa prodavateljima A. S. i J. S. (44/262 dijela) te eventualno suvlasnički udio suvlasnika Đ. V. i A. V. (ukupno 33/262 dijela), koji udjeli nisu predmetom ovog parničnog postupka.

 

              Naime, tuženica R. B. je stekla suvlasnički udio na temelju Kupoprodajnog ugovora koji je sklopljen 16. travnja 1998. godine, jednako kao i R. K. u istom suvlasničkom omjeru (47/262), pri čemu treba naglasiti da tužitelj činjenično obrazlaže tužbeni zahtjev na način da obuhvaća suvlasnički udio 2.-tuženice R. B. od 36/262 dijela te suvlasnički udio 1. tuženice R. K. u 72/262 dijela, iako konačno postavljeni tužbeni zahtjev ne odgovara takvim činjenicama (traži se vlasništvo 108/262 dijela i to suvlasništvo R. K. od 138/262 dijela te R. B. od 36/262 dijela što zbrojeno daje suvlasnički udio od 174/262 dijela).

 

              U svakom slučaju, tužitelj je prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora od 29. studenog 1999. godine imao pravnu osnovu posjedovanja prijeporne nekretnine u 44/262 dijela na temelju Kupoprodajnog ugovora od 24. veljače 1987. godine te eventualno u 33/262 dijela na temelju Kupoprodajnog ugovora sklopljenog s prodavateljima Đ. V. i A. V., međutim, kako je već navedeno ti suvlasnički udjeli nisu predmetom raspravljanja u ovom postupku. Ukoliko je tužitelj i bio u posjedu većeg suvlasničkog udjela, tada njegov posjed prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora od 29. studenog 1999. godine nije bio zakonit u smislu odredbe čl. 18. st. 1. ZV-a pa je pravilno stajalište suda prvog stupnja da se tužitelju vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na ukupno 108/262 dijela koji su obuhvaćeni tužbom, računa od 29. studenog 1999. godine, te da do dana podnošenja tužbe nije proteklo vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (čl. 159. st. 2. ZV-a).

 

              Na žalbene navode tužitelja glede treće osnove stjecanja prava vlasništva – građenjem na tuđem zemljištu, valja istaći da iz pravilnih činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da se u nazočnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 153. ZV-a o građenju na tuđem zemljištu poštenog graditelja i nepoštenog vlasnika. Iz utvrđenja suda prvog stupnja nesumnjivo proizlazi da se ulaganja tužitelja u prijepornu nekretninu prosuđuju primjenom odredbe čl. 156. ZV-a, koja ulaganja nisu zakonska osnova za stjecanje prava vlasništva, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

 

              Pravilna je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj nije uspio s tužbenim zahtijevom, ali je uspio u odnosu na protutužbeni zahtjev tuženica pa je opravdano tuženicama priznat trošak koji se odnosi na zastupanje odvjetnika u dijelu postupka u odnosu na koji je postavljen specificirani troškovnik, s tim što je trošak obračunat primjenom važeće Tarife.

 

Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I i III izreke te u točki V izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška preko iznosa iz točke IV izreke potvrditi na temelju odredbe 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točkama II i IV izreke te u točki V izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tuženica za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu (preko iznosa iz točke III izreke) kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci 1. ožujka 2017. godine