Broj: Revt 104/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Brune Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj tužitelja I. – I. n. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M.&V. B., odvjetnika u O., protiv I. tuženika D. N. iz Ž., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku u V. i II. tuženice T. N. iz Ž., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. D., odvjetniku u V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6469/10-6 od 24. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-103/09-36 od 5. srpnja 2010., u sjednici održanoj 27. listopada 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              II. tuženici T. N. ne dosuđuju se troškovi odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom kao osnovan prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tuženicima naloženo da tužitelju na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 608.512,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za osam postotnih poena počev od 5. srpnja 2010. pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 7.515,20 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom presuđeno je:

 

              „I. Odbija se žalba 1. tuženika D. N. kao neosnovana i potvrđuje u odnosu na njega presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-103/09-36 od 5. srpnja 2010.

 

              II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-103/09-36 od 5. srpnja 2010. u odnosu na tuženicu 2. T. N. i sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev u odnosu na tuženicu 2. T. N. kojim joj je naloženo solidarno platiti iznos od 608.512,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za osam postotnih poena tekućom od 5. srpnja 2010. kao i nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.515,20 kn.

 

              III. Nalaže se tužitelju I.-I. n. d.d. Z., isplatiti tuženici 2. T. N. trošak parničnog postupka u iznosu od 67.235,92 kn u roku od osam dana.“

 

              Protiv ove presude u dijelu u kojem nije ostvario uspjeh reviziju je na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 28/13 – u daljnjem tekstu: ZPP) podnio tužitelj pozivajući se na revizijske razloge pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude odbijanjem kao neosnovane žalbe II. tuženice i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, odnosno podredno njezino ukidanje u odnosu na ovu tuženicu i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. tuženica je odgovorila na reviziju i predlaže njezino odbijanje. Ujedno je zahtijevala i naknadu parničnog troška za sastav odgovora na reviziju.

 

              Revizija tužitelja je neosnovana.

 

              Na temelju odredbe čl. 392. a) st.1. ZPP, revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora u ovom revizijskom dijelu postupka je zahtjev tužitelja da se II. tuženici naloži naknaditi mu štetu isplatom iznosa od 608.512,81 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom držeći II. tuženicu odgovornom za štetu koju trpi njezinim  nesavjesnim radom kao članicom uprave (zamjenicom direktora) trgovačkog društva D. d.o.o. Ž.

 

              Tužbeni zahtjev temelji na odredbi čl. 252. st. 5. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11 i 111/12 - u daljnjem tekstu: ZTD).

 

              U postupku koji je prethodio utvrđeno je:

 

- da je I. tuženik D. N. bio direktor trgovačkog društva D. d.o.o. Ž., a II. tuženica T. N. zamjenica direktora,

- da je pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-16/08 od 18. travnja 2008 nad dužnikom trgovačkim društvom D. d.o.o. Ž. otvoren i zatvoren stečajni postupak,

- da su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Županji poslovni broj K-345/05-63 od 24. siječnja 2008. I. tuženik D. N. i trgovačko društvo D. d.o.o. Ž. proglašeni krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja-prijevarom u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ, budući su u vremenskom razdoblju od 6. listopada do 26. studenog 2004. nepripadno, materijalno preuzeli robu tužitelja u ukupnoj vrijednosti od 608.512,81 kn, a I. tuženik kao sredstvo osiguranja plaćanja predao dvije bjanko zadužnice na ukupan iznos od 200.000,00 kn, koje nisu naplaćene, a niti je roba vraćena,

- da je navedenom presudom u odnosu na II. tuženicu T. N. odbijena optužba da bi počinila navedeno kazneno djelo, a trgovačkom društvu D. d.o.o. Ž. na ime imovinske koristi naloženo je platiti tužitelju iznos od 608.512,81 kn,

- da tužitelj ovu novčanu tražbinu nije uspio namiriti od navedenog trgovačkog društva.

 

              Prvostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim zaključujući da su tuženici kao solidarni dužnici odgovorni za navedenu štetu pa je tuženike obvezao solidarno platiti tužitelju iznos od 608.512,81 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

              Drugostupanjski sud je prihvaćajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda odbio kao neosnovanu žalbu I. tuženika i u odnosu na njega potvrdio prvostupanjsku presudu izražavajući pri tom pravno shvaćanje da je na temelju odredbe čl.1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – u daljnjem tekstu: ZOO) odgovoran za štetu koju trpi tužitelj.

 

              U odnosu na II. tuženicu drugostupanjski sud je, na temelju istih činjeničnih utvrđenja, primjenom procesnih ovlaštenja iz čl. 373. toč. 3. ZPP, prihvatio kao osnovanu njezinu žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu te odbio zahtjev tužitelja. Pritom je izrazio pravno shvaćanje da tužitelj, koji u odnosu na ovu tuženicu zahtjev za naknadu štete temelji isključivo na odredbi čl. 252. st. 5.ZTD, nakon što je nad dužnikom trgovačkim društvom D. d.o.o. Ž. otvoren i zatvoren stečajni postupak, u odnosu na nju nije aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete.

 

              U okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u reviziji ističe da je nižestupanjski sud pogrešnom primjenom odredbe čl. 252. st. 5. ZTD neosnovano zaključio da nije aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete i u odnosu na II. tuženicu, obzirom da je navedenom odredbom, između ostalog, propisano da ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj. Obzirom da je u konkretnom slučaju nad navedenim trgovačkim društvom stečajni postupak zatvoren smatra da je na temelju ove zakonske odredbe i u odnosu na II. tuženicu aktivno legitimiran zahtijevati naknadu navedene štete.

 

              Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je, suprotno navodima revidenta, ocijenio da je drugostupanjski sud na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, a koja u revizijskom dijelu postupka ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredbe čl. 385. ZPP), pravilno primijenio materijalno pravo (čl. 252. st. 5.ZTD) kada je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženicu zaključujući da u odnosu na nju tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete.

 

              Na temelju odredbe čl. 252. st. 1. ZTD propisano je da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Oni članovi uprave koji povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni dužnici, a u slučaju spora moraju dokazati da su primijenili pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika (čl. 252. st. 2. ZTD).

 

              Dakle, u pitanju je šteta koja je nastala društvu i koju ostvaruje društvo prema svom članu uprave.

 

              Zahtjev za naknadu štete mogu iznimno, prema odredbi čl. 252. st. 5. ZTD, postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva i ako je član uprave grubo povrijedio dužnost da primijeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

              Vjerovnik, dakle, ostvaruje pravo (pravo na naknadu štete) društva prema članu uprave zbog njegove odgovornosti za štetu društvu. Posebnost ovog pravnog instituta ogleda se u tome što vjerovnik ostvaruje pravo društva, ali tužbom ne mora tražiti da tuženik (član uprave) plati društvu, već da ono što bi bio dužan platiti društvu po osnovi naknade štete plati neposredno njemu (vjerovniku društva) i time mu podmiri iznos tražbine koju on (vjerovnik) ima prema društvu.

 

              Međutim, ovo pravo vjerovnika da ističe zahtjev prema društvu prestaje otvaranjem stečajnog postupka nad društvom, obzirom da je navedenom zakonskom odredbom (čl. 252. st. 5. ZTD) propisano da ako je nad društvom otvoren stečajni postupak, za vrijeme trajanja tog postupka pravo vjerovnika društva protiv članova uprave ostvaruje stečajni upravitelj.

 

              Naime, otvaranjem stečajnog postupka tražbina koju ima društvo prema članu uprave na osnovi naknade štete ulazi u stečajnu masu u smislu odredbe čl. 67. st. 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj: 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06 i 116/10 – dalje: SZ), a vjerovnici društva otvaranjem stečaja postaju stečajni vjerovnici i oni svoje tražbine prema dužniku mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku (čl. 96. SZ) i to samo onako kako to mogu učiniti i ostali stečajni vjerovnici.

 

              U okolnostima konkretnog slučaja kada je nad trgovačkim društvom D. d.o.o. Ž. otvoren stečajni postupak, jedino je stečajni upravitelj na temelju odredbe čl. 252. st. 5. SZ, a imajući pri tom u vidu i navedene odredbe SZ, ovlašten voditi takvu parnicu (aktivno legitimiran) i ostvarivati prava vjerovnika protiv članova društva, čak i ako se takva tužba podnosi i nakon zaključenja stečajnog postupka, obzirom da na temelju odredbe čl. 203. st. 4. SZ stečajni upravitelj može i nakon obustave i zaključenja stečajnog postupka u ime stečajnog dužnika, a za račun stečajne mase nastaviti s unovčavanjem imovine dužnika i s ostvarenim sredstvima postupiti prema odredbi čl. 63. st. 5. tog Zakona, tj. pristupiti naknadnoj diobi i namirenju troškova postupka (tako i u Revt-349/12).

 

              Stoga je drugostupanjski sud, suprotno navodima revidenta, pravilnom primjenom materijalnog prava osnovano zaključio da tužitelj kao vjerovnik nije aktivno legitimiran, u ovom postupku, zahtijevati naknadu štete od II. tuženice kao članice uprave navedenog trgovačkog društva, već je to mogao samo stečajni upravitelj, radi čega je u odnosu na ovu tuženicu pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP II. tuženici nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

              Slijedom navedenog, budući da nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 27. listopad 2015.