Broj: Gž-1741/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao suca izvjestitelja i Ankice Matić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. J., ..., zastupan po punomoćniku S. B., odvjetniku u S., protiv tuženika ''E.o.'' d.d., ..., S., zastupano po odvjetničkom društvu G. i p., P. S., ..., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj Pn-835/15 od dana 13. veljače 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. rujna 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj Pn-835/15 od dana 13. veljače 2017. godine u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačuje se presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke te u odluci o troškovima postupka tako da se sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju s osnova materijalne štete iznos od 3.035,07 EUR-a zajedno sa kamatom koja na dosuđeni iznos teče od dana presuđenja (13. veljače 2017. godine) pa do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 28.837,50 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 13. veljače 2017. godine pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je

"I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju s osnova materijalne štete iznos od 3.035,07 EUR-a zajedno sa kamatom koja na dosuđeni iznos teče  od presuđenja (13. veljače 2017. godine) do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Za više od dosuđenog kao i za više zatraženu kamatu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužitelju  parnični trošak u iznosu od 16.681,84  kuna, sa zateznom kamatom koja teče od 13. veljače 2017. godine pa do isplate,  koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

Protiv navedene presude žale se obje stranke.

Tužitelj izjavljuje žalbu protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev zbog žalbenog razloga predviđenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), uz žalbeni prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

Tuženik izjavljuje žalbu protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude te zbog odluke o troškovima parničnog postupka, zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. ZPP-a uz žalbeni prijedlog da se presuda prvostupanjskog suda, u pobijanom dijelu, preinači shodno žalbenim razlozima.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je osnovana žalba tuženika.

Predmet spora čini zahtjev tužitelja za naknade štete na vozilu koje je oštećeno u prometnoj nezgodi, koja se dogodila dana 3. srpnja 2003. godine u mjestu O. G., u ulici ..., kod kućnog broja ....

Između parničnih stranaka u postupku nije bila sporna pasivna legitimacija tuženika, kao ni činjenica da je tuženik tužitelju prije utuženja isplatio iznos od 4.962,00 EUR-a, s osnova naknade štete na vozilu.

Sporan je, pak, među strankama osnov odgovornosti, visina štete, kao i činjenica ostvaruje li tužitelj pravo na priznavanje štete po cijenama u zemlji u kojoj živi i radi, dakle, Republike Njemačke, gdje je po stavu prvostupanjskog suda izvršen popravak vozila.

Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je slijedeće relevantne činjenice:

- da iz nalaza i mišljenja vještaka S. S. od 12. siječnja 2007. godine zaključno proizlazi da se je vozač vozila marke ''WV Golf'' kretao brzinom od 45-50 km/h i da je njegova naletna brzina na vozilo tužitelja koje skreće udesno na parking ispred obiteljske kuće bila 40 km/h, da je u vrijeme nezgode bila noć te da je vozač vozila marke "WV Golf" mogao vidjeti vozilo ispred sebe kako skreće udesno ali da zbog nedovoljnog razmaka nije na vrijeme reagirao na kočnicu. Po vještaku je ukupna cijena novih dijelova 10.702,60 kuna, dijelovi za popravak i radna  snaga koštaju ukupno 5.665,00 kuna iz čega proizlazi da bi ukupan popravak predmetnog vozila u RH na dan vještačenja iznosi 19.968,47 kuna ili 2.698,44 EUR-a;

- da iz dopune nalaza i mišljenja istog vještaka od dana 12. siječnja 2007. godine proizlazi da bi trošak popravka predmetnog vozila ako bi se popravljalo u Republici Hrvatskoj iznosio 19,968,47 kuna odnosno 2.698,44 EUR-a, a ukoliko bi se predmetno vozilo popravljalo u SR Njemačkoj trošak popravka da bi iznosio sveukupno sa novim dijelovima, radnom snagom i PDV-om 5.170,37 EUR-a. Vještak zaključuje da se prema obimu štete popravak vozila kvalitetno mogao obaviti i u Republici Hrvatskoj. Ukupan trošak popravka vozila u Republici Hrvatskoj da bi iznosi 2.941,29 eura a u SR Njemačkoj 5635,70 eura. Vještak je mišljenja da opisana oštećenja iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka iz SR Njemačke ne odgovaraju stvarnoj šteti na vozilu.  Vještak u dopunjenom nalaz i mišlje4nju glede dinamike nastanka predmetne nezgode navodi kako u trenutku sraza vozila ne zatvaraju kut oko 90 stupnjeva kako je to tvrdio zastupnik tuženika;

- da je povodom primjedbi stranaka provedeno i vještačenje po vještaku dipl. ing. V. U., stalnom sudskom vještaku za cestovni promet iz kojeg proizlazi da bi trošak popravka automobila u Republici Hrvatskoj iznosio 38.184,31 kunu, dok je stvarnu štetu u Republici Njemačkoj u iznosu od 10.323,12 EUR-a umanjio za 129,70 EUR-a iz čega bi proizlazilo da je ukupna šteta po kriterijima u SR Njemačkoj iznosila 10.193,42 EUR-a;

- da bi stvarna šteta na automobilu "Mercedes" ako bi se popravljala u Njemačkoj iznosila 10.193,42 EUR-a ili 76.450,65 kuna, da umanjena vrijednost automobila nakon popravka u Njemačkoj iznosi 1.700 eura ili 12.750,00 kuna. Ukoliko bi se automobil popravljao u RH po cijenama rada u Republici Hrvatskoj u ovlaštenom tvorničkom servisu da bi trošak popravka iznosio 38.174,31 kunu dok da bi umanjena vrijednost automobila "Mercedes" nakon popravka po kriterijima u Republici Hrvatskoj iznosila 3.435,68 kuna.

- da iz vještva istog vještaka glede na dinamike nastanka prometne nezgode proizlazi kako je pred nesreću i skretanje udesno na proširenje parking ispred kbr. 29 brzina vozila marke Mercedes iznosila 10 km/h i da je ista brzina i u mjestu sraza, dok je brzina vozila marke "WV Golf" u trenutku naleta 39,5 km/h, a da je nemoguće izračunati točnu brzinu kretanja automobila pred nesreću budući da za to nema materijalnih tragova.  Vozač automobila marke WV Golf ukoliko bi reagirao na kočnicu i poduzeo intenzivno kočenje kada je automobil udaljen od sraza 1,00 sek ili oko 11 metara da bi se isti zaustavio da se giba brzinom oko 24,5 km/h ili bilo kojom manjoj od iste.  U vezi visine štete iz nalaza vještaka V.U. proizlazi da je tužitelj mogao svoje vozilo kvalitetno popraviti i u Republici Hrvatskoj;

- da je prvostupanjski sud ranijom odlukom pod brojem IP-626/04 od 18. listopada 2012. godine prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a koja presuda je odlukom ovog suda Gžx-626/13 od 11. rujna 2014. godine bila ukinuta i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje;

- da je u nastavku postupka izveden dokaz saslušanjem vještaka V. U. i S. S. iz kojeg proizlazi da bi trošak popravka po procjeni u SR Njemačkoj iznosio 10.323,12 EUR-a, da je u SR Njemačkoj procjenitelj naveo kako je oštećeno stražnje staklo (zatamnjeno s grijanjem) te mjenjač CD-a i držač mjenjača CD-a dok toga u izvidu štete kojeg je napravio procjenitelj Euroherc nema. Po kriterijima u Njemačkoj umanjena vrijednost da bi iznosila 1.700,00 EUR-a, a po cijenama u Hrvatskoj 2.508,00 EUR-a. Prema cijenama u RH trošak popravka automobila da bi iznosio 6.026,80 kuna, a sveukupno da bi isti trošak iznosio 27.871,37 kuna, da je za popravak štete potrebno ukupno 10 dana, da je od nezgode i sačinjenja izvida štete do ponovne procjene sačinjene u Njemačkoj došlo nakon 2 mjeseca i 19 dana pa da je moglo doći do dodatnih oštećenja na vozilu, da se na fotografijama koje je dostavio tuženik, a koje su napravljene u Njemačkoj, ne mogu vidjeti oštećenja na stražnjem staklu jer da nisu napravljene fotografije s detaljnim oštećenjima koja bi ukazala je li do došlo do nekog naciknuća stražnjeg stakla. U procjeni štete koju je napravio procjenitelj u Njemačkoj da nije navedeno kakva su oštećenja nastupila na CD changeru (mjenjaču), a ako je došlo do njih da je moglo doći do manjih oštećenja na elektronici koja mijenja CD-ove zbog udarca;

- da su na primjedbe punomoćnika tužitelja stalni sudski vještaci V. U. i dipl. ing. S. S. odgovorili pisanim putem. U odnosu na visinu štete na temelju izvida štete do 9. srpnja 2003. godine sačinjenog od tuženika, vještaci su naveli kako su cijene novih tvorničkih dijelova iste kao u dopuni vještva od 24. svibnja 2016. godine, ali da je u Njemačkoj manji PDV i da iznosi 19%. Cijena sata u Njemačkoj da iznosi 80,00 EUR-a, uvećana je za PDV od 19% a kod rada lakirera cijene da se uvećavaju za 35% slijedom čega da rad na automobilu iznosi ukupno 3.417,68 EUR-a.

Temeljem ovih činjeničnih utvrđenja, prihvativši zajednički nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing. V. U. i dipl. ing. S. S. sud prvog stupnja je zaključio da je za predmetnu nezgodu odgovoran osiguranik tuženika koji je upravljao vozilom marke WV Golf, isti da je mogao ispred sebe vidjeti vozilo kojim je upravljao tužitelj te se mogao zaustaviti da je između njegovog vozila i vozila tužitelja bio odgovarajući razmak. Tužitelj skreće u svoje dvorište, prethodno pali pokazivač smjera, a onda u njegov stražnji dio automobila udara vozač vozila marke WV Golf. Nadalje, da ovakav način nastajanja nezgode da proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. ing. S. S. od 12. siječnja 2007. godine. Takav zaključak vještaka da je sukladan i iskazanom od strane tužitelja, čijem iskazu je sud dao vjeru, smatrajući ga istinitim i logičnim, a ništa suprotno da glede odgovornosti u predmetnom postupku ne proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka V. U.

Međutim, prvostupanjski je sud ocijenio irelevantnim izvid štete sačinjen od strane tuženika. Tom izvidu štete da nisu mogle biti nazočne, a kako to navode vještaci, obje strane u ovom postupku. Isto tako sud nije prihvatio ni procjenu štete tužitelja nastalu na vozilu marke Mercedes do koje je došlo 2 mjeseca i 19 dana nakon prometne nezgode, a izvid štete je sačinjen u Republici Hrvatskoj. Konačno, kako to navode i vještaci, moglo doći do ponovne nezgode na automobilu obzirom na protek vremena od prometne nezgode do sačinjenja procjene štete.

Suprotno tvrdnjama tuženika, a budući je prebivalište tužitelja u Saveznoj Republici Njemačkoj, da tužitelj ima pravo na potpunu naknadu / potpuni opseg naknade štete u smislu odredbe članka 190. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' 53/91, 73791, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), a koji zakon se u konkretnoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11), za trošak popravka vozila u inozemstvu, ali ne i na procjenu tog popravka u SR Njemačkoj. Cilj zakonske norme da je, naime, dovesti stanje kod tužitelja u onakvo kakvo je vilo prije konkretne predmetne nezgode. Procjena tog popravka u SR Njemačkoj tome ne doprinosi.

Po mišljenju suda, nadalje, nije relevantno u konkretnoj pravnoj stvari to što je tuženik bio nakon konkretne prometne nezgode u Republici Hrvatskoj najmanje još 14 dana i s tim u vezi nalaz i mišljenje vještaka kako je za popravak oštećenog vozila tužitelja bilo potrebno 10 dana. Tužitelj da je bio na godišnjem odmoru, za vrijeme ljetnih mjeseci, na cesti gdje je izuzetno dobra preglednost, prema dostavljenim fotografijama, udara ga alkoholizirani vozač ''VW Golfa'', te da prema okolnostima slučaja istom nije za zamjeriti što odmah nije odlučio u Republici Hrvatskoj popraviti svoje vozilo.

Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka V.U. i S.S. glede ukupnog troška popravka vozila tužitelja u SR Njemačkoj  u iznosu od 6.297,07 EUR-a (zajednički nalaz i mišljenje od 13. rujna 2016. godine). Također, prihvaća nalaz i mišljenje vještaka i u odnosu na CD changer i stražnje staklo.

Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da imajući u vidu da je tužitelju tijekom ovog postupka već isplaćen iznos od 4.962,00 EUR-a s osnova naknade štete na vozilu, da je tužitelju s osnova naknade imovinske štete trebalo dosuditi daljnji iznos od 1.335,07 eura. Ovom iznosu valja dodati i iznos od 1.700,00 EUR-a za koji iznos je sukladno nalazima i mišljenjima vještaka umanjena vrijednost tužiteljeva automobila pa iznos materijalne naknade štete koju je tužitelju trebalo dosuditi da iznosi 3.035,07 EUR-a. Za više od dosuđenog je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Gore navedena činjenična utvrđenja odnosno pravni zaključak u bitnom, ne prihvaća ovaj žalbeni sud, osim u dijelu u kojem smatra da pored već sačinjenog izvida štete u Republici Hrvatskoj tužitelj da nije imao potrebe vršiti ponovnu procjenu štete na vozilu marke Mercedes, do koje je došlo dva mjeseca i 19 dana nakon prometne nezgode u Republici Hrvatskoj. Isto tako smatra prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, da je u navedenom vremenu moglo doći do ponovne nezgode na automobilu obzirom na protek vremena od prometne nezgode do sačinjenja procjene štete.

U ovom dijelu sud prihvaća navode prvostupanjskog suda radi čega se žalbeni navodi tužitelja ukazuju u cijelosti neosnovani. Dakle, neosnovano tužitelj navodi u žalbi kako se radi o šteti koja je u svezi sa štetnim događajem, pa da tužitelju pristoji pravo na naknadu ove štete u smislu odredbe članka 1089. i 1090. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

Slijedom iznesenog, kako u ovom dijelu nisu ostvareni žalbeni razlozi to je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu prvostupanjskog suda u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke te suditi kao u izreci pod točkom I. ove drugostupanjske odluke, sve sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Međutim, gore navedeni i pravni zaključak prvostupanjskog suda u ostalom dijelu ne prihvaća ovaj žalbeni sud, odnosno u dijelu kojim je dosuđena tužitelju naknada materijalne štete zbog umanjenja vrijednosti vozila odnosno daljnja naknada materijalne štete na vozilu.

Naime, nakon što je donesena ukidna odluka ovog suda broj Gžx-626/13 sud prvog stupnja trebao je utvrditi postojanje posebnih okolnosti zbog kojih bi tužitelju pripadala šteta sukladno cijenama u državi gdje se šteta nije dogodila, koje po mišljenju ovog suda u konkretnom slučaju, a suprotno stavu prvostupanjskog suda, ne egzistiraju.

Pitanje "postojanja posebnih okolnosti" određuje se od slučaja do slučaja, slijedom čega je irelevantno pozivanje prvostupanjskog suda na pojedine sudske odluke kojima bi se vjerojatno dosudila visina štete prema cijenama u inozemstvu.

U ovom postupku sud je utvrdio: da je tužitelj hrvatski državljanin, te da isti ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, a boravište u SR Njemačkoj, da je tužitelj tuženiku prvi put doveo vozilo na pregled šest dana nakon nezgode, a u SR Njemačkoj obavio pregled vozila po proteku od 2 mjeseca i 19 dana nakon nezgode, da se vozilo jednako kvalitetno može popraviti i u Republici Hrvatskoj i SR Njemačkoj, a da je za popravak vozila potreban 31 radni sat. K tomu, iz postupka nedvojbeno proizlazi da tužitelj vozilo i nije popravljao već ga je kao oštećeno prodao.

Cijeneći sve izneseno, kao i stav ovog suda izražen u gore citiranoj odluci Gžx-626/13 od 11. rujna 2014. godine, zaključiti je da tužitelj nije dokazao postojanje posebnih okolnosti zbog kojih bi mu pripadala naknada štete na vozilu prema cijenama u SR Njemačkoj, odnosno iz utvrđenih činjenica ne proizlazi postojanje takvih posebnih okolnosti.

Kako je visina štete na vozilu prema cijenama u Republici Hrvatskoj (zajedno sa PDV-om) prema suglasnom mišljenju sudskih vještaka iznosila 27.871,37 kuna, a tuženik je tužitelju prije podnošenja tužbe platio iznos od 4.962,00 EUR-a, proizlazi da je tuženik svoju obvezu u cijelosti ispunio pa po stavu ovog suda nije bilo osnove daljnjoj dosudi. Bez obzira na navedeni zaključak istaći je da je prvostupanjski sud govoreći o suodgovornosti za nastanak predmetne nezgode pomiješao sudionike u pogledu alkoholiziranosti jer je upravo kod tužitelja utvrđena koncentracija alkohola u krvi od 1,51 g/kg, a ne kod osiguranika tuženika koji je također povrijedio niz prometnih propisa (pažljivije je trebao procijeniti prometnu situaciju ispred sebe).

Radi iznesenog, valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke te odlučiti kao u izreci pod točkom II. ove drugostupanjske odluke, sve temeljem odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka.

Tuženik je u ovom postupku uspio u cijelosti, pa mu je valjalo obistiniti parnični trošak temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

Pravilno je sud prvog stupnja odluku o parničnom trošku utemeljio na Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93, 87/93, 16/94 i 11/96) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) i temeljem toga obračunao pravilno trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 26.120,50 kuna. Tom iznosu valjalo je pridodati trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.717,50 kuna, što čini sveukupni iznos od 28.837,50 kuna sa kojim iznosom je valjalo obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku, sve sukladno odredbi članka 380. točka 3. ZPP-a.

Radi svega iznesenog, valjalo je suditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 7. rujna 2017. godine