Broj: Gž-3141/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Zlatku Lodeti, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. Š., iz Z., zastupanog po punomoćniku J. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženice V. L. iz S., radi naknade štete, povodom žalbe tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. travnja 2015. br. 74 Pn-669/13-28, dana 20. siječnja 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja, te se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. 74 Pn-669/13-28 od 22. travnja 2015., time da se nalaže tuženici V. L. iz S., isplatiti tužitelju I. Š. iz Z., s naslova naknade neimovinske štete iznos od 2.000,00 kn (slovima: dvijetisuće kuna) uz zakonsku zateznu kamatu u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, tekućom od 21. travnja 2015. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja odgovara prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu žalba tužitelja odbija kao neosnovana.

 

              Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška postupka (niti troška podnesene žalbe).

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da sud naloži tuženici naknaditi mu s naslova naknade neimovinske štete iznos od 12.000,00 kn, uz zakonsku zateznu kamatu, tekuću od 22. travnja 2015. do isplate.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom tužitelj pobija prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku  (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07-odluka US RH; 84/08; 96/08-odluka US RH; 123/08-ispravak; 57/11; 148/11-pročišćeni tekst; 25/13; 89/14  - odluka US RH - dalje ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, odnosno da preinači pobijanu presudu, te prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, te tuženicu obveže na naknadu troškova postupka tužitelju.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Obrazlažući presudu prvostupanjski sud navodi da na temelju medicinske dokumentacije koju je tužitelj dostavio u spis, pri čemu je utvrdio da se tužitelj više puta obraćao liječniku (ukupno pet puta), kao i da mu je aplicirano cjepivo protiv tetanusa, nije našao dostatne dokazne osnove za osnovanost tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj nije niti pokušao dokazati visinu tužbenog zahtjeva, niti je na visinu tužbenog zahtjeva predložio dokaze, radi čega je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 221.a ZPP-a u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U žalbi tužitelj navodi da tuženica u odgovoru na tužbu nije na jasan i utemeljen način osporila osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj raspolaže potvrdom MUP-a, u vezi prijave štetnog događaja, kao i medicinskom dokumentacijom u kojoj je evidentirana njegova povreda, kao i provedeni medicinski tretman. Navodi da se odazvao pozivu suda na raspravu određenu radi njegovog saslušanja zakazanu za dan 5. svibnja 2014., međutim, sud ga tada nije saslušao, niti je za to naveo bilo kakav razlog. Navodi da se tijekom postupka nije odrekao (nije odustao od) predloženog dokaza saslušanjem stranaka i provođenjem medicinskog vještačenja, pa  je prvostupanjski sud trebao provesti dokaz saslušanjem stranaka i provedbom sudsko medicinskog vještačenja.

 

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud na ročištu 16. ožujka 2015., prije zaključenja glavne rasprave, nije na jasan i određen način dao do znanja tužitelju da je nužno provođenje dokaza njegovim saslušanjem u svrhu dokazivanja i eventualnim provođenjem sudsko medicinskog vještačenja kako bi se utvrdilo da je tužitelj bio podvrgnut medicinskom tretmanu zbog posljedica ugriza psa, a koji tretman proizlazi iz priložene medicinske dokumentacije. Dakle, prvostupanjski sud nije postupio po načelu otvorenog pravosuđenja, propisanog čl. 219. st. 1 i 2 ZPP-a, prema kojem je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, time da sud ima ovlast (u određenim procesnim situacijama on je to i dužan učiniti), kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na dužnost iz stavka 1. tog članka (čl. 219. st. 2 ZPP-a), a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza, te istaknuti razloge zbog kojih je to potrebno.

 

Nema dvojbe da je u konkretnim procesnim okolnostima prvostupanjski sud, zaključenjem rasprave bez provođenja dokaza sudsko medicinskim vještačenjem i eventualnim saslušanjem stranaka (tužitelja) u svrhu dokazivanja, a zaključivši raspravu i odbivši tužbeni zahtjev – zbog pomanjkanja dokaza, postupio suprotno navedenom procesnom načelu.

 

Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelj osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud raspolagao dovoljnim dokazima da može (barem djelomično) prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Po ocjeni ovog suda, nema nikakve dvojbe da je prilaganjem medicinske dokumentacije tužitelj dokazao da je upravo u vrijeme za koje tvrdi da ga je napao pas tuženice, započeo s odlascima nadležnom liječniku, te da je bio pod tretmanom (primao je injekcije protiv tetanusa), time da je liječnike upoznao sa činjenicom (što je evidentirano u medicinskoj dokumentaciji, te tako dijagnosticirano) da ga je ugrizao (ili udario) pas.

 

Činjenica da je tužitelj višekratno odlazio na liječnički tretman, pri čemu je takva njegova inicijativa, prema sadržaju medicinske dokumentacije, ocijenjena opravdanom, te da je određena potreba, od strane nadležnog liječnika, cijepljenja protiv tetanusa, ukazuje da je utemeljena tužiteljeva tvrdnja da je u vrijeme označeno u tužbi postojala potreba njegovog liječenja, što proizlazi (što je tužitelj opravdao) iz priložene medicinske dokumentacije.

 

Dakle, po ocjeni ovog suda, dokazi provedeni po prvostupanjskom sudu u smislu primjene odredbe čl. 373. st. 1 i 2 ZPP-a, daju osnove za preinačenje prvostupanjske presude, djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete koja mu je nastala zbog ugriza tuženičinog psa (lakšeg), te tegoba koje je tužitelj zbog toga trpio zbog obveze pohađanja liječnika, radi primanja potrebnih medikamenata u svrhu osiguranja od mogućih teških posljedica ugriza psa (primanjem injekcija protiv tetanusa). Prema tome, tužitelj nije dokazao da je u napadu tuženičinog psa (koji je, nesporno, pasmine „Crni ruski terijer“ i koji spada, prema Internetskim podacima (www.pasoddy.com/dog/crni_ruski_terijer_.htm) za tu vrstu pasa, u relativno mladu pasminu, koji je po prirodi velik i snažan pas, koji potencijalno može biti agresivan, pretrpio bilo kakve teže posljedice od laganog ugriza, ali je taj napad psa nesumnjivo kod tužitelja prouzročio određeni kraći strah prilikom samog napada psa, a nesumnjivo je tužitelj trpio i nelagodu i zabrinutost za moguće posljedice ugriza, zbog čega je višekratno odlazio liječniku, slijedom čega, po ocjeni ovog suda, prema onome što nesumnjivo proizlazi iz provedenih dokaza, tužitelju pripada naknada štete u smislu primjene odredbe čl. 1100. st. 1 i 2 Zakona o obveznim odnosima (NN.53/91; 73/91; 111/93; 3/94; 7/96; 91/96; 112/99; 88/01; 35/05; 41/08; 125/11; 78/15 – dalje ZOO) u iznosu od 2.000,00 kn. Naime, takvu osnovu i visinu naknade štete u korist tužitelja moguće je utvrditi već na temelju same priložene tužiteljeve dokumentacije i bez provođenja daljnjih dokaza na te okolnosti.

 

Radi navedenog ovaj sud je temeljem naprijed spomenute procesno pravne odredbe preinačio pobijanu presudu i djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, i to u dijelu u kojem se njegova osnovanost zasniva na već provedenim dokazima (za iznos od 2.000,00 kn), dok je u odnosu na preostali dio ocijenio utemeljenom prvostupanjsku odbijajuću presudu.

 

Obzirom da tužitelj u žalbi nije precizirao zahtjev za naknadu troškova postupka, a da je s žalbom uspio samo u manjem dijelu, tužitelju nije dosuđena naknada troškova postupka.

 

U Varaždinu 20. siječnja 2016.