Baza je ažurirana 16.02.2025.
zaključno sa NN 154/24
EU 2024/2679
Broj: Rev 2405/11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice L. M., drugotužiteljice I. M. i trećetužitelja H. M., svih iz V., koje sve zastupaju punomoćnici Z. C. i J. M., odvjetnici u V., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-609/11 od 14. rujna 2011. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-597/10-79 od 21. siječnja 2011., u sjednici održanoj 2. veljače 2016.,
p r e s u d i o j e
Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-609/11 od 14. rujna 2011. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Općinski sud u Vinkovcima je presudom poslovni broj P-597/10-79 od 21. siječnja 2011. prihvatio tužbeni zahtjev koji glasi:
„Tužena Republika Hrvatska je dužna tužiteljima L. M., I. M. i H. M., svi iz V., isplatiti na ime naknade neimovinske štete svakome po 220.000,00 kuna ili sveukupno 660.000,00 kuna sa zateznim kamatama određenim u presudi koje teku počevši od 21. siječnja 2011. do isplate, te naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu od 148.559,40 kuna.
Županijski sud u Vukovaru je presudom poslovni broj Gž-609/11 od 14. rujna 2011. odbio žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu.
Tako su sudovi odlučili u sporu radi pravične novčane naknade nematerijalne štete za duševne boli koju tužitelji trpe zbog smrti njima bliske osobe (supruga prvotužiteljice i oca drugo i treće tužitelja), a koji je stradao kada je dana 18. studenog 2004. zaustavio svoje vozilo uz rub ceste kod mjesta C., na području C., te se sa svojim psom uputio na minirano zemljište radi lova, i kada je nagazio na eksplozivnu minu.
Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženice je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelji su odgovorili na reviziju i predložili odbiti reviziju kao neosnovanu.
Revizija je neosnovana.
Revizijski sud je ispitao pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe te čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 t. 8. ZPP-a.
U donošenju pobijane presude nije počinjena apsolutno bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2 t. 8. ZPP-a, jer su u postupku kao tužitelji i tuženik sudjelovale osobe koje mogu biti stranke u postupku, i koje su zastupane po ovlaštenim osobama.
Nije ostvaren ni revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženica pozvala u reviziji.
Suprotno tvrdnji revidentice da osporena presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge koji bi je opravdavali, odnosno da u njezinom obrazloženju postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o ispravama i iskazima danima u postupku, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP-a) o okolnostima pod kojima je smrtno stradao pokojni M. M. te o njegovom eventualnom doprinosu štetnom događaju. Činjenična utvrđenja na kojima se temelji obrazloženje drugostupanjske presude imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
Ostalim navodima, kojima se kroz prigovor o učinjenim postupovnim povredama ističe da se iz provedenih dokaza ipak trebalo zaključiti da je mjesto štetnog događaja bilo propisno obilježeno oznakama minskog polja, revidentica u suštini prigovara po nižestupanjskim sudovima utvrđenom činjeničnom stanju, a kako se revizijom ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženice, nije ostvarena povreda na koju se ukazuje revizijom.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
U revizijskom stupnju postupka, a prema revizijskim razlozima, sporno je pitanje odgovornosti tuženice za utuženu štetu - a sporan je i doprinos pokojnog M. M. štetnom događaju, te samim time i visina naknade koja pripada tužiteljima.
S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba Zakona o razminiranju („Narodne novine“, broj: 19/96, 86/98, 64/00), odredbe čl. 3. i dr. te Zakona o zaštiti prirode (»Narodne novine« br. 162/03.) te opće odredbe o odgovornosti za štetu iz čl. 154. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje u tekstu: ZOO) koji ZOO se primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05).
U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:
-da je sada pokojni M. M. stradao u mjestu C., na području C., na način da je izvan naselja zaustavio automobil uz rub ceste, te je napustio cestu praćen lovačkim psom i zašao u minirano područje dalje od 15 od samoga ruba ceste, kroz nisko raslinje, pri čemu je eksplodirala mina i na mjestu ga usmrtila,
- da je područje uzduž ceste (15m) bio razminirano, dok je ostatak područja bio nerazminiran, te bez valjanih oznaka opasnosti od mina i bez traka za obilježavanje minskog polja,
- da je minirano područje više puta obilježavano znacima opasnosti, ali je u mjestu C. više puta evidentirano nestajanje ili trajno oštećenje oznaka za obilježavanje minskog polja u razdoblju od 2002. do 2004., pa je vršeno dopunsko označavanje, s time da je posljednje označavanje izvršeno 26. ožujka 2004. nakon utvrđenja stanja oštećenosti ili otuđivanja oznaka,
- da u zapisniku o očevidu sačinjenom od strane policije pri očevidu, nema podataka o postojanju valjanih oznaka opasnosti od mina i bez traka za obilježavanje minskog polja, a utvrđenje o tome da oznaka nije bilo sudovi su utemeljili na iskazima više svjedoka-mještana C.,
- da je minirano područje u vlasništvu tuženice.
Na temelju takvog činjeničnog stanja, koje se u revizijskom stupnju postupka ne može preispitivati, drugostupanjski sud je našao da je tuženica odgovorna za štetni događaj, te je ocijenio osnovanim zahtjeve svih tužitelja za naknadu štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe (potvrđivanjem prvostupanjske presude) te je prihvatio tužbeni zahtjev i time je pravilno primijenio materijalno pravo.
Prijeporni slučaj drugostupanjski sud je pravilno razriješio u smislu odredaba čl. 69. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 35/97 i 8/98 - pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - pročišćeni tekst i 55/01) kojima je propisano: (stav I.) „Svatko ima pravo na zdrav život“., (stav II.) „Država osigurava uvjete za zdrav okoliš“., (stav III.) „Svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša“, a sukladno kojim odredbama je država ta koja je obvezna osigurati pravo građana na zdrav okoliš, dakle u okviru svojih ovlasti osobitu pažnju posvetiti zaštiti zdravlja ljudi i voditi brigu o tome da okoliš bude bezopasan i zdrav za ljude.
Prethodna obveza tuženice proizlazi i iz odredaba Zakona o razminiranju („Narodne novine“, broj: 19/96, 86/98, 64/00) i to:
-čl. 2. prema kojemu su poslovi razminiranja u smislu toga Zakona su poslovi od značaja za sigurnost Republike Hrvatske te zaštite ljudskog okoliša i zdravlja ljudi,
-čl. 3. prema kojemu razminiranje područja Republike Hrvatske provodi se na temelju Plana razminiranja kojeg donosi Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva razvitka i obnove,
-čl. 6. prema kojemu Ministarstvo unutarnjih poslova neposredno provodi Plan,
- te odredbe čl. Zakona o zaštiti prirode (»Narodne novine« br. 162/03.) prema kojoj su ciljevi i zadaće zaštite prirode uz ostalo spriječiti štetne zahvate ljudi i poremećaje u prirodi kao posljedice tehnološkog razvoja i obavljanja djelatnosti.
Pritom se napominje da tuženica za utuženu štetu može odgovarati samo uz uvjete iz odredaba Zakona o obveznim odnosima konkretno prema općoj odredbi o odgovornosti za štetu iz čl. 154 st. 1. ZOO-a kojom je propisano: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“ - te prema osnovama odštetne odgovornosti, odnosno općim pretpostavkama te odgovornosti: uz utvrđenje postojanja (ovdje odlučno) štetne radnje ili štetnog propusta i protupravnosti radnje ili propusta te uzročne veze između štetne radnje ili propusta i štete.
S obzirom na to da je u konkretnom slučaju tuženica propustila izvršiti svoju obvezu i sporno područje očistiti od eksplozivnih naprava - iako je znala da je minirano, odnosno propustila je, znajući da je minirano, označiti ga kao miniranog i znakovima upozorenja zabraniti da se njima kreće, pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda:
- da taj propust tuženice u izvršenju ustavne i zakonske obveze da zaštiti ljudski okoliš i zdravlje ljudi ima značaj štetnog propusta i (u smislu prethodnih odredaba Ustava Republike Hrvatske te Zakona o razminiranju i Zakona o zaštiti prirode) protupravnog - zbog kojeg je štetni događaj i nastao,
- da je tuženica slijedom toga odgovorna za nastalu štetu i u obvezi istu naknaditi.
Tvrdnje tuženice da postoji u određenom omjeru doprinos štetnom događaju stradaloga nisu utemeljene. Naime kod utvrđenja da je tužitelj stradao u minskom polju koje nije bilo označeno, a za koje se prema iskazima svjedoka smatralo da na njemu više nema mina, te kod utvrđenja da su i drugi prije štetnog događaja zalazili u sporno područje bez štetnih posljedica i smatrajući ga sigurnim, ukazuje na pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da nema doprinosa stradalog štetnom događaju.
Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo i kada su odlučivali o visini naknade za štetu koju trpe tužitelji. Prema odredbi čl. 201. st. 1. ZOO u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njezine uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Takva se naknada po st. 2. toga članka može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.
Prilikom odlučivanja o visini naknade za neimovinsku štetu koju prvotužiteljica trpi u vidu duševnih boli zbog smrti supruga, a drugo i treće tužitelji zbog smrti oca, (člana uže obitelji i bliske osobe) valja, a na temelju odredbe čl. 200. st. 2. ZOO-a, voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojemu služi ta naknada - te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.
Polazeći od toga da ne postoje egzaktna ili precizna mjerila za utvrđenje te pravične novčane naknade, naknada se utvrđuje ovisno o svim individualiziranim okolnostima konkretnog slučaja, a visina utvrđene naknade se mora kretati samo u okviru tih osnovnih, općih+ smjernica i njene prirode: ona mora predstavljati pravičnu satisfakciju za oštećenika - a naknada određena po nižestupanjskim sudovima ( od po 220.000,00 kn svakom tužitelju) je i prema shvaćanju revizijskog suda pravična.
S obzirom na to da nisu ostvareni revizijski razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni na koje je ukazala tuženica, valjalo je odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove odluke.
Zagreb, 2. veljače 2016.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.