Baza je ažurirana 15.10.2024. 

zaključno sa NN 94/24

EU 2024/2673

Pristupanje sadržaju

Gž-1855/2015 Županijski sud u Splitu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-1855/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marije Šimičić, kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao suca izvjestitelja i mr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika „B.“ d.o.o. za turizam, O., … zastupanog po punomoćniku I. T., odvjetniku u S., protiv tuženika-protutužitelja pod 1. J.-J. K. pok. F. iz L. R., … pod 2. M. K. pok. F. iz L. R., … zastupani po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., radi izdavanja tabularne isprave, te raskida ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja-protutuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu broj Pst-402/12 od 16. travnja 2015. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. ožujka 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

                            Odbija se žalba tužitelja-protutuženika „B.“ d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-402/12 od 16. travnja 2015. godine, kao i prvostupanjsko rješenje u cijelosti (točka I. i točka II. izreke).

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika na utvrđenje da je isti temeljem Predugovora o prodaji nekretnina od 26. srpnja 2005. godine zaključenim s tuženicima-protutužiteljima kao prodavateljima kupio nekretnine označene kao čest. zem. 515/2 i 515/3 Z.U. 995 K.O. O., pa se nalaže tuženicima-protutužiteljima izdati mu tabularnu ispravu za prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

 

Točkom II. izreke odbijen je podredni tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za sklapanje ugovora o prodaji nekretnina sadržaja pobliže označenog u ovoj točci izreke prvostupanjske presude.

 

              Nadalje, točkom III. izreke prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja pod 1. i 2. upravljen na raskid predugovora o prodaji nekretnina od 26. srpnja 2005. godine uz obvezu tuženika-protutužitelja vratiti tužitelju-protutuženiku primljeni iznos od 10.000,00 EUR-a.

 

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prijedlog tužitelja-protutuženika za izdavanje privremene mjere kojom će se zabraniti tuženicima-protutužiteljima pod 1. i 2. otuđenje i svako raspolaganje nekretninama označenim kao čest. zem. 515/2 i 515/3 Z.U. 995 K.O. O..

 

              Odlukom o trošku obvezan je tužitelj-protutuženik naknaditi tuženicima-protutužiteljima pod 1. i 2. iznos od 81.875,00 kuna (točka II. izreke prvostupanjskog rješenja).

 

              Tužitelj-protutuženik pobija prvostupanjsku presudu, kao i prvostupanjsko rješenje u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) s prijedlogom da se isti preinače odnosno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Inače, sukladno stajalištu zauzetom na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu od 3. srpnja 2014. godine u konkretnom slučaju smatrati je da rok za žalbu teče od dostave pisanog otpravka presude.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Neosnovano se u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana odluka nema nedostataka koji onemogućavaju njeno ispitivanje, naprotiv, izreka presude je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, s tim da u presudi nema ni proturječnosti između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja utvrdio je  slijedeće relevantno činjenično stanje:

 

- da su stranke dana 26. srpnja 2005. godine zaključile predugovor,

 

- da predugovor o kupoprodaji ima sve bitne elemente konačnog ugovora, jer su njime definirani predmet i cijena, te određene obveze svake od ugovornih strana i rokovi za ispunjenje tih obveza, pa se zapravo radi o ugovoru a ne predugovoru,

 

- da je prilikom sklapanja tog ugovora tužitelj-protutuženik isplatio tuženicima-protutužiteljima 10.000,00 EUR-a na ime dijela ugovorene cijene,

 

- da je obveza tužitelja-protutuženika na isplatu ostatka kupoprodajne cijene dospjela dana 14. svibnja 2009. godine, kada je dospjela i obveza tuženika-protutužitelja na predaju stvari,

 

- da su naime, ugovorne strane kao dan dospjeća ove preostale obveze (isplate ostatka kupoprodajne cijene) označile osmi dan od dana kada će na predmetnim nekretninama biti moguće ishoditi odobrenje za gradnju (stranke su inače očekivale da će to biti za 6-9 mjeseci), te je istovremeno dospjevala i obveza tuženika-protutužitelja na predaju stvari,

 

- da je na ovim nekretninama bila dopuštena gradnja i mogli su se izdavati akti kojima se odobrava građenje od 6. svibnja 2009. godine do 31. prosinca 2013. godine,

 

- da su se od sklapanja ugovora do dospjeća obveza iz istog promijenile okolnosti u smislu odredbe članka 133. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO), koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), na način da je cijena zemljišta porasla za tri puta u odnosu na ugovorenu, a ne radi se o inflacijskim uvjetima,

 

- da je ta okolnost dovela dovela do bitne neravnoteže u položaju ugovornih strana, odnosno izazvala je tešku povredu ekvivalencije tj. ravnoteže vrijednosti stranačkih činidbi, te bi tuženicima-protutužiteljima ispunjenje obveze nanijelo pretjerano veliki gubitak,

 

- da je taj porast cijene premašivao uobičajenu i predvidivu stopu, te je bio nepredvidiv za tuženike-protutužitelje kao pogođenu stranu, i to obzirom na njihova osobna svojstva, te pozornost kojom su bili dužni postupati, a isto tako neizbježan i nesavladiv,

 

- da im tužitelj-protutuženik nije ponudio odnosno pristao na pravičnu izmjenu ugovora.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje svoj osnov ima u sadržaju dokaza provedenih u postupku, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da su se ostvarile pretpostavke za raskid predmetnog ugovora (utvrđenje suda prvog stupnja da se ovdje radi o ugovoru a ne predugovoru prihvaća i tužitelj-protutuženik u svojim žalbenim navodima) po članku 133. stavak 1. ZOO-a.

 

Naime, prema odredbi članka 133. stavak 1. ZOO-a ako nakon sklapanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.

 

Prema stavku 2. tog članka raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme sklapanja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili svladati.

 

Pri odlučivanju o raskidu ugovora sud se rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o svrsi ugovora, o uobičajenom riziku kod ugovora odnosno vrste, o općem interesu, te o interesima obiju strana (članak 135. ZOO-a).

 

              Kako je u postupku utvrđeno da su se u razdoblju od sklapanja ugovora do dospjeća obveze pogođene strane, promijenile okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora (došlo je do promjene odnosa vrijednosti dugovane činidbe i protučinidbe) i to na nepredvidiv, neizbježan i nesavladiv način u odnosu na tuženike-protutužitelje kao pogođenu stranu, te da su promijenjene okolnosti izazvale tešku povredu ekvivalecije, odnosno uslijed ovih novih izvanrednih okolnosti ispunjenje obveze bi tuženicima-protutužiteljima nanijelo pretjerano veliki gubitak, pravilna je ocjena suda prvog stupnja kako je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja usmjeren na raskid predmetnog ugovora osnovan, jer su ostvarene pretpostavke utvrđene odredbom članka 133. ZOO-a.

 

              Inače, odredbom članka 135. ZOO-a ne određuju se daljnje pretpostavke postojanja prava pogođene strane, već se ovdje radi o okolnostima kojima se sud treba rukovoditi pri odlučivanju hoće li ugovor izmijeniti ili raskinuti, dok u konkretnom slučaju druga ugovorna strana nije ponudila niti pristala na to da se odgovarajući uvjeti ugovora pravično izmjene.

 

              Kako se i na raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti primijenjuje odredba članka 132. ZOO-a, osnovano su tuženici-protutužitelji obvezani na vraćanje djelomičnog ispunjenja koje je dao njihov suugovaratelj.

 

              Slijedom navedenih utvrđenja, tužbeni zahtjevi tužitelja-protutuženika kako glavni tako i onaj postavljen po pravilima iz odredbe članka 188. stavak 2. ZPP-a, ukazuju se neosnovanim, a kako to pravilno cijeni i sud prvog stupnja.

 

              Naime, raskidom ugovora strane su oslobođene svojih obveza osim obveze restitucije, tj. uzajamnog vraćanja onog što je ispunjeno drugoj strani na temelju raskinutog ugovora.

 

              Prijedlog tužitelja-protutuženika za određivanje privremene mjere ispravno je odbijen, jer za određivanje iste u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonom predviđene pretpostavke iz odredbe članka 346. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14).

 

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

             

Slijedom iznijetog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, te odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, kao i pobijano rješenje suda prvog stupnja.

 

U Splitu 10. ožujka 2016. godine.