Broj: Pž-2819/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Jelene Čuveljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. M. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici D. L. i K. G., odvjetnici u Z., protiv tuženika N. d.o.o., OIB …, I., kojeg zastupa punomoćnik N. Č., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4375/10 od 25. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-4375/10 od 25. listopada 2012.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom je presudom odbijen zahtjev za naknadu štete u iznosu od 50.444,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 17. srpnja 2009. do isplate i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 4.630,00 kn u roku od osam dana.

 

              Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za naknadu štete, je r iz rezultata dokaznog postupka nije utvrdio da je tuženik tužitelju počinio štetu i da je za štetu odgovoran. Naime, uz nesporne činjenice da je sukladno odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava („Narodne novine“ broj 109/07), rješenjem Agencije od 21. studenoga 2008. utvrđeno da je za tuženika i društvo A. B. nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje javnog dioničkog društva I. d.d. Z., čije je dionice u vrijeme nastanka te obveze imao tužitelj, te uz nesporno utvrđenu činjenicu da tužitelj nije sukladno odredbi čl. 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava u takvom slučaju ostvario pravo putem nadležnog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, već je svoje dionice prodao i prenio trećoj osobi i tako prestao biti dioničar društva I. d.d., sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Sud smatra da tuženik nije odgovoran za naknadu štete koja se sastoji u razlici između cijene koju je tužitelj postigao prodajom spornih dionica trećoj osobi i cijene koju bi mu tuženik morao platiti sukladno odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava, obrazlažući da tuženik ne može biti odgovoran za cijenu koju je tužitelj postigao prodajom dionica trećoj osobi, te nije odgovoran što je tužitelj znajući da prodaje dionice za cijenu nižu u odnosu na cijenu koju bi tuženik trebao ponuditi, ipak dionice prenio na treću osobu. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Smatra da je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava ostvaren tim što sud nije primijenio odredbu čl. 1083. ZOO-a koju je trebao primijeniti a nije pravilno primijenio odredbu čl. 1045. ZOO-a. Naime, s obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženik bio obvezan objaviti ponudu za preuzimanje ciljnog društva I. d.d., a da to tuženik nije učinio te s obzirom na pravilno utvrđenje da je tužitelj bio dioničar ciljnog društva prije donošenja rješenja Agencije od 21. studenoga 2008., sud je trebao zaključiti da je tuženik osoba koja je u smislu odredbe čl. 1083. ZOO-a obvezna sklopiti ugovor o kupoprodaji dionica s tuženikom. Žalitelj smatra da tužitelj s obzirom na odredbe Zakona o preuzimanju dioničkih društava nije trebao postaviti nikakav zahtjev tužitelju, već iz samog zakona proizlazi tuženikova obveza bezuvjetno ponuditi svim dioničarima otkup dionica, a sa svakim od dioničara koji prihvati takvu ponudu tuženik je obvezan sklopiti ugovor. Iz toga proizlazi da je tuženik dužan naknaditi štetu tužitelju zbog toga što je po zakonu za njega nastala obveza objavljivanje ponude za preuzimanje, što tuženik nije postupio u skladu s kogentnim odredbama zakona, pa je sukladno odredbu čl. 1083. ZOO-a dužan naknaditi štetu koju tužitelj trpi zbog toga što tuženik nije bez odgađanja sklopio ugovor o prodaji dionica ciljnog društva. U bitnome smatra da tužba za otkup dionica ne može predstavljati nadomjestak ili pretpostavku tužbe za naknadu štete koju je podnio tužitelj u ovoj pravnoj stvari. Ističe da je sud umjesto odredbe čl. 1045. trebao primijeniti odredbu čl. 1083. ZOO-a, a razlozi koje je dao za primjenu odredbe čl. 1045. st. 1. ZOO-a nisu razumljivi čime je počinjena i bitna povreda parničnog postupka. Osporava i odluku o trošku pri čemu naročito ukazuje na pogrešno obračunat trošak zastupanja tuženika na ročištu 11. listopada 2012. na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari pa predlaže preinačiti pobijanu presudu i u cijelosti usvojiti tužbeni zahtjev.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama navedenih žalbenih razloga pri čemu je ovaj sud i po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Presuda je pravilna i zakonita.

 

              Prvostupanjski sud je na pravilno utvrđene i nesporne činjenice pravilno primijenio odredbe materijalnog prava kada je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu štete koju tužitelj nalazi u razlici cijene koju je postigao pri prodaji svojih 86 dionica društva I. grupa d.d. na uređenom tržištu i cijene koju bi postigao da je te iste dionice prodao tužitelju po cijeni po kojoj ih je tuženik bio obvezan kupiti, a sve sukladno odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava. Iako žalitelj pravilno tijekom postupka pa i u žalbi ukazuje na činjenicu da je za tuženika po samom zakonu nastupila obveza objavljivanja ponude za preuzimanje dioničkog društva tada I. d.d. u Zagrebu, da tuženik nije postupio po nastupjeloj zakonskoj odredbi te je Agencija rješenjem od 21. studenog 2008. utvrdila nastanak takve obveze i tuženiku naložila u roku od 30 dana od donošenja rješenja u skladu sa zakonom o preuzimanju dioničkih društava podnijeti Agenciji zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje, ponudu za preuzimanje i isprave potrebne u tom postupku, žalitelj pogrešno zaključuje da upravo iz navedenih činjenica proizlazi tuženikova odgovornost za štetu koju tužitelj nalazi u razlici cijene za dionice koje je nakon što je za tuženika nastupila obveza objavljivanja ponude za preuzimanje dioničkog društva I. d.d., prenio trećim osobama prodajom na uređenom financijskom tržištu po cijeni koja se tamo mogla postići.

 

              Prvostupanjski sud pravilno u obrazloženju pobijane presude ukazuje na odredbu čl. 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava na temelju koje odredbe su dioničari ciljnoga društva, pa tako i tužitelj u konkretnom slučaju, mogli od tuženika putem nadležnog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica ciljnog društva pod uvjetima pod kojima je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje, sukladno odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava. Žalitelj pogrešno smatra da je tuženik propuštanjem ponude za preuzimanje postupao na taj način protupravno da je tužitelju prouzročio nastanak štete, jer je tužitelj na temelju citirane odredbe imao ovlaštenje zatražiti od tuženika sklapanje ugovora o prodaji dionica po cijeni na koju je imao pravo sukladno odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava, te bi nesumnjivo u tom slučaju tuženiku bilo naloženo sklapanje ugovora o prodaji dionica po cijeni po kojoj je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje, ali bi tuženik u protuvrijednosti od tužitelja preuzeo sporne dionice.

 

              Pogrešno žalitelj smatra da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava time što je sud propustio primijeniti odredbu čl. 1083. ZOO-a kojom je propisana odgovornost za štetu one osobe koja je po zakonu obvezna sklopiti neki ugovor na zahtjev zainteresirane osobe, a to ne učini bez odgađanja. U konkretnom slučaju za tuženika je po zakonu nastupila obveza objaviti ponudu za preuzimanje dioničkog društva, drugim riječima ponudu za sklapanje ugovora o prodaji dionica dioničara ciljnog društva, a dioničari su takvu obvezu mogli, ali nisu morali, prihvatiti. U konkretnom slučaju, dakle, za tužitelja nije nastala obveza sklopiti neki ugovor već istači ponudu za sklapanje ugovora, a ta je ponuda mogla i nije morala biti prihvaćena od tužitelja, pa se ne može govoriti o tuženikovoj odgovornosti za štetu tužitelju zbog odbijanja sklapanja ugovora o prodaji dionica s tužiteljem, sukladno odredbi čl. 1083. ZOO-a. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ukazao na tužiteljevu slobodnu dispoziciju kada je tužitelj odlučio umjesto isticanja zahtjeva putem nadležnog suda prema tuženiku za obavezno sklapanje ugovora o prodaji dionica te iste dionice prodati na uređenom financijskom tržištu po cijeni koju je tamo mogao postići trećim osobama, slijedom čega nema tuženikove odgovornosti za štetu niti po odredbi čl. 1045. st. 1. ZOO-a jer nema uzročne veze između navodne štete i tuženikova postupanja.

 

              Pravilna je i odluka o trošku postupka, jer suprotno žalbenim navodima, tuženiku pripada naknada za zastupanje na ročištu održanom 11. listopada 2012. po Tbr. 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika s obzirom na činjenicu da se na navedenoj glavnoj raspravi raspravljalo i zaključena je glavna rasprava.

 

              Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, presudu je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo potvrditi u cijelosti.

 

U Zagrebu 23. ožujka 2016.