Broj: Gž-355/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda mr.sc. Dražanu Penjaku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. R., OIB: ……………., iz Z., D. 18, zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika S. u Z., U. fakultet, OIB …………, Z., S. cesta 77, zastupanog po odvjetnicima iz odvjetničkog društva A. & K. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda Zagrebu poslovni broj 138 P-7513/2013-38 od 23. studenog 2016. godine, dana 04. srpnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda Zagrebu poslovni broj 138 P-7513/2013-38 od 23. studenog 2016. godine u pobijanom dijelu pod točkom I izreke i pod točkom III izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka preko dosuđenih 1.900,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2013. godine do isplate, te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 6.069,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 23. studenog 2016.godine, sve u roku od 15 dana (sve kao pod točkom I izreke), odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.500,00 kn s pripadajućim kamatama (točka II izreke). Istom odlukom, nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.900,00 kn, u roku od 15 dana (točka III izreke).

Protiv navedene presude pod točkom I izreke i III izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka preko dosuđenih 1.900,00 kuna u smislu odredbe članka 365. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni  tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) žali se tuženik, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP, s prijedlogom da se predmetna presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, odnosno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. 

 

Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

            Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je, u ovoj fazi postupka, zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.500,00 kn (inicijalno 11.000,00 kn), na ime troškova zastupanja tuženika u postupku koji se vodio pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem Pr-2533/01 ranije Pn-937/98 (sada Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni brojem Pu P-17890/15).

 

Iz stanja spisa, u bitnom, proizlazi:

-          da se u predmetu Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pu P-17890/15 (ranije spis ovoga suda poslovni broj Pr-2553/01, ranije Pn-937/98 vodio postupak po tužbi B. V. Š. protiv ovdje tuženika (ranije F. fakultet – P. znanosti), radi naknade štete;

-          da je navedeni postupak pravomoćno okončan donošenjem presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-6/11 od 10. listopada 2013.godine kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-2533/01 od 26. listopada 2010.godine;

-          da iz u punomoći od 11. studenog 1998. godine i 06. travnja 2000.godine (listovi 21 i 41 priloženog spisa Pu P-17890/15) proizlazi da je tuženik opunomoćio tužitelja kao odvjetnika na zastupanje u tom predmetu;

 

              Prvostupanjski sud je donio pobijanu odluku na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, uz utvrđenje da je između stranaka sklopljen ugovor o nalogu, pri čemu je tužitelj kao odvjetnik, te kao nalogoprimac u zastupanju poduzimao radnje, određene poslove, za račun nalogodavca ovdje tuženika. Također navodi, da sukladno odredbi članka 749. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br.53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije dogovoreno ili proizlazi iz naravi međusobnog odnosa (isto je propisano i odredbom članka 763. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO/05), te kako tijekom postupka niti jedna stranka nije dokazivala drugačiji dogovor, pa tužitelj ima pravo na nagradu za obavljeni nalog.

 

Člankom 761. ZOO-a propisano je da, ako drugačije nije ugovoreno, nalogodavac duguje naknadu u uobičajenoj visini, a ako o tome nema običaja, onda pravičnu naknadu s tim da je prema članku 762. stavak 1. ZOO-a, ako nije drugačije ugovoreno, nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla (isto je propisano člankom 775. i 776. stavka 1. ZOO/05).

 

U konkretnom slučaju, imaju se primijeniti odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12; dalje: Tarifa), a sve obzirom na činjenicu je predmetni postupak pravomoćno okončan dana 10. listopada 2013. godine, a ne proizlazi da je punomoć otkazana prije navedenog datuma. Navedeno, jer troškove zastupanja u smislu ugovora o nalogu predstavljaju sve odvjetničke usluge potrebne za izvršenje cjelokupnog posla, a ne pojedinačne radnje tijekom obavljanja poslova zastupanja. Nastavno, radnje zastupanja nisu bile dovršene 10. listopada 2013. godine u vidu otkaza punomoći, no Tbr. 48. stavka 1. Tarife propisuje da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku naplate odvjetničke nagrade, a sukladno Tbr. 48. stavka 5. Tarife naplata odvjetničke usluge dospijeva pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Za napomenuti je da je tužitelj ispostavio račun nakon citiranog dospijeća i to dana 11. prosinca 2013. godine.

 

Nadalje, Tarifom se u Glavi I. navodi da se istom određuje način vrednovanja, obračunavanja i plaćanja odvjetničkih usluga i izdataka koje su stranke dužne platiti odvjetniku ili odvjetničkom društvu za radnje obavljene po punomoći, odnosno da su troškovi zastupanja odvjetničke usluge, uvećane za porez na dodanu vrijednost i izdaci potrebni za izvršenje posla, dakle, za izvršenje cjelokupnog posla, a ne pojedine radnje u postupku izvršavanja posla, odnosno zastupanja.

 

Iz svega proizlazi da je izdavanje punomoći odvjetniku ugovor o nalogu i da rok za naplatu honorara teče od izvršenja naloga odnosno eventualno otkaza ili opoziva punomoći, ili u konkretnom slučaju po pravomoćnom okončanju postupka, a ne od obavljanja pojedinačno obavljene radnje u procesu obavljanja cjelokupnog naloga. Tbr. 39. Tarife navodi da odvjetnik i stranka mogu ugovoriti visinu naknade za odvjetnički rad te da je ugovor valjan samo ako je zaključen u pisanoj formi. Kako navedeno ne proizlazi iz stanja spisa, jasno je da tužitelju pripada naknada za rad sukladno Tarifi.

 

Zbog svega navedenog, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđenom iznosu skupa s pripadajućim zateznim kamatama.

 

U odnosu na žalbene navode, valja reći, da stranka u postupku može biti pravna i fizička osoba, a stranačka sposobnost može se priznati određenim oblicima udruživanja koji nemaju pravne sposobnosti, sve u smislu odredbe članka 77. ZPP-a. Nesporno je da je tužitelj fizička osoba u smislu odredbe članka 77. ZPP-a koja odvjetničku djelatnost obavlja samostalno u smislu odredbe članka 4. stavka 1. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/1994, 117/2008, 50/2009, 75/2009, 18/2011, dalje: ZO), stoga, tuženik neosnovano ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, u prilog kojeg navodi da je tužitelj u ovom postupku naznačen kao fizička osoba, a da je u predmetnom postupku zastupao tuženika kao odvjetnik.

 

              Također je za naglasiti, da odvjetnik nije trgovac. Naime, prema čl. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, dalje: ZTD) trgovac je pravna ili fizička osoba koja samostalno trajno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti proizvodnjom, prometom roba ili pružanjem usluga na tržištu, a nadalje uređuje da se osobe koje se bave slobodnim zanimanjem uređenim posebnim propisima smatraju trgovcima u smislu tog Zakona samo ako je to u tim propisima određeno. Prema Ustavu, ZO-u i pratećim propisima nema odredbe koje bi određivale da je odvjetnik trgovac.

 

              Sukladno svemu navedenom, pravilno je i utvrđenje suda da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći rok zastare u smislu odredbe članka 225. ZOO/05.

 

              Isto tako, za navesti je kako iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti Tarife s Ustavom i zakonom u smislu odredbe članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99, 29/02, 49/02).

 

              Nadalje, točno je da je sud pravilnom primjenom materijalnog prava, trebao tužitelju i tuženiku priznati trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, trošak pristupa na ročište za objavu presude predstavlja onaj trošak koji je potreban za vođenje parnice, budući da je odredbom članka. 335. stavka 5. ZPP-a propisana dužnost suda objaviti presudu, a stranke su pristupile na objavu.

 

              No, u konkretnom slučaju, nije bio mjesta intervenciji ovog suda u odnosu na potonje navedeni parnični trošak radi primjene odredbe članka 374. ZPP-a (institut zabrane reformatio in peius), a odluka o parničnom trošku je u preostalom dijelu pravilno je donesena primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

Kako u preostalom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, kao ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te kako nisu počinjene niti bitne povrede odredbi parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, odnosno odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 04. srpnja 2017. godine