Broj: Gž-1037/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu ovog suda Amari Trgo kao sucu pojedincu u građanskopravnoj stvari tužitelja K. L. iz S., P. cesta broj 5 kojeg zastupa Z. I. odvjetnik u S., protiv tuženih pod 1.A. T. i pod 2.Z. T., oboje iz S., K. 20, tuženik pod 2. zastupan po svojoj majci tuženoj pod 1., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu od 12. prosinca 2014. godine pod poslovnim brojem Pmal-410/14, dana 14. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu od 12. prosinca 2014. godine pod poslovnim brojem Pmal-410/14 i sudi:

 

              Dužni su tuženi solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos u visini 477,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 160,59 kuna teče od 30. prosinca 2007. godine, na iznos od    158,65 kuna teče od 30. siječnja 2008.godine te na iznos od 158,56 kuna od 30. veljače 2008.godine pa sve do dana isplate i to za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koaj je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate prema odredbi članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa u visini 4.177,13 kuna sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

 

              II.Nalaže se tuženima da solidarno u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplate tužitelju iznos od 1.261,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupanja odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.654,93 kune zajedno sa kamatama koji su pobliže navedeni u izreci presude suda prvog stupnja.

 

              Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.

 

              Žalbu protiv ove presude podnosi tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji zahtjev tužitelja i osudi tužene na naknadu parničnog troška podredno da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              U smislu odredbi iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tužitelja dostavio na odgovor tuženima.

 

              Tuženi su u odgovoru na žalbu tužitelja osporili žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Među strankama nije sporno da je tužitelj bio jamac na kredit koji je kod Splitske banke digao prednik tuženika Ž. T. iz S., K. broj 20 kao korisnik kredita temeljem Ugovora o kreditu broj …………………...

 

              Nadalje, nije sporno da je korisnik kredita Ž. T. preminuo te da su temeljem rješenja o nasljeđivanju od 14. siječnja 2004. godine pod brojem O-628/04 kao nasljednici proglašeni njegova supruga A. T. – tužena pod 1. te sin Z. T. – tuženik pod 2. u ovoj građanskopravnoj stvari.

 

              Nadalje, nije sporno da je na računu tužitelja bila stavljena administrativna zabrana po kreditnom računu broj ……………… SG Splitska banka d.d. Split te da je temeljem te administrativne zabrane vršena mjesečna ušteda sa računa tužitelja kao jamca po predmetnom Ugovoru o kreditu, korisnika kredita sada pokojnog Ž. T. i sve za razdoblje od 26. veljače 1998. godine do 30. srpnja 1999. godine te u razdoblju 2007. do 21. ožujka 2008. godine. Tužbom kojom je pokrenuta parnica u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari dana 27. prosinca 2011. godine tužitelj traži kao jamac koji je u ime i za račun korisnika kredita isplatio utuženi iznos od tuženika kao nasljednika korisnika kredita Ž. T..

 

              Odlukom ovog žalbenog suda pod poslovnim brojem Gžmal-1122/2013 izraženo je stajalište da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju tužitelja s naslova anuiteta dakle, o povremenim potraživanjima gdje bi se trebao promijeniti rok zastare od tri godine, propisano odredbom članka 372. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 31/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu:ZOO/91) koji Zakon valja dijelom primijeniti temeljem odredbe iz članka 1163. ZOO/05, za  koji je već naprijed u dispozitivu odluke ovog žalbenog suda navedeno kada je isti objavljen.

 

Naprotiv, ovaj sud je izrazio stajalište da se u konkretnoj parnici radi o regresnom zahtjevu tužitelja kao jamca prema nasljednicima osobe koja je bila dužna vratiti utužene novčane iznose zbog čega da valja primijeniti opći zastarni rok iz članka 371. ZOO/91, a prema kojoj zakonskoj odredbi potraživanje zastarijeva za pet godina ukoliko nije određen neki drugi rok zastare.

 

Međutim, ukinuta je odluka prvostupanjskog suda jer zbog pogrešne primjene materijalnog prava sud nije utvrdio činjenice relevantne glede osnovanosti potraživanja tužitelja u odnosu na ovaj opći zastarni rok kojeg u konkretnom slučaju valja primijeniti, ali niti okolnosti popisane odredbom iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03, 163/03, 35/05 i 127/13) prema kojoj nasljednici odgovaraju za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine.

 

Međutim, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud ponovno zauzima isto stajalište pozivom na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-539/05 od 31. siječnja 2006. godine prema kojemu regresno potraživanje jamca prema dužniku za isplaćene rate po ugovoru o kreditu zastarijeva u rokovima predviđenim za povremena potraživanja, a počinje teći od dospjelosti svake pojedinačne isplate ako je riječ o potraživanju anuiteta, jer se kraći zastarni rok od tri godine primjenjuje u slučaju kad je riječ o potraživanju anuiteta (iznosa koji se sastoji od glavnice i kamata za vrijeme koji se anuiteti otplaćuju). Stoga je zbog nastupa zastare prvostupanjski sud u cijelosti odbio zahtjev tužitelja.

 

Prethodno je prvostupanjski sud utvrdio da je nesporno među strankama, a sukladno odredbi iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju da dug pravnog prednika pok. Ž. T., a obzirom na vrijednost njihove naslijeđene imovine od pravnog prednika, premašuje iznos samog duga.

 

Ovaj žalbeni sud i nadalje smatra da potraživanje tužitelja iz ugovora o kreditu korisnika prednika tuženih i preuzetih obveza svake od ugovornih stranaka nije potraživanje jamca iz tog ugovara već tražbina s osnova regresa koju tuženi kao nasljednici dužnika su u obavezi naknaditi tužitelju, a koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina suglasno odredbi iz članka 371. ZOO/91 odnosno članka 225. ZOO/05.

 

U odnosu na odluku VSH na koju se poziva prvostupanjski sud istaći je da predmet spora u kojem je donesena revizijska odluka nije identičan predmetu spora u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari.

 

Predmet ovog spora dakle jest regresno potraživanje plaćenog dugovanja u ime i za račun prednika tuženika za razdoblje od 26. veljače 1998. do 30. srpnja 1999. godine te potraživanje koje je nastalo krajem 2007. do 21. ožujka 2008. godine.

 

Kako je dakle zastarni rok od pet godina, kako je tužba u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari kojom je prekinut zastarni rok pokrenuta 2011. godine to je za isplatu duga prednika tužitelja s naslova regresa u odnosu na tužene ostalo dugovanje koje nije obuhvaćeno zastarom ono koje je nastalo u prosincu 2007. te 2008. godine u ukupnom iznosu  477,80 kuna dok je obuhvaćeno zastarom preostali iznos potraživanja tužitelja u visini 4.177,13 kuna.

 

S tog razloga je temeljem odredbe iz članka 373. ZPP valjalo preinačiti pobijanu presudu na način kako je to odlučeno pod točkom I. dispozitiva presude suda prvog stupnja.

 

Zakonska zatezna kamata koja teče na dugovani iznos prema tužitelju svoje uporište ima u odredbi članka 277. stavak 1. ZOO/91 odnosno članak 29. stavak 1. ZOO/05 kojom je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu utvrđenu zakonom.

 

Dakle, zatezne kamate teku po samom zakonu kada dužnik po dospjelosti ne podmiri tražbinu vjerovnika odnosno od kada vjerovnik može od dužnika zahtijevati podmirenje tražbine. Bitna karakteristika kamata je akcesornost znači dok glavni dug ne bude ispunjen zatezna kamata kao sporedna tražbina nedjeljiva je od njega i čini cjelinu s glavnim dugom odnosno dijeli sudbinu glavne tražbine.

 

Od 01. siječnja 2008. godine tužiteljima pripada zatezna kamata prema odredbi iz članka 29. stavak 2. tog ZOO/05 po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to do 31. srpnja 2015. godine, jer je tada stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO/05 ("Narodne novine" broj 78/15). Ovim potonjim zakonom je izmijenjena odredba članka 29. stavak 2. do tada važećeg ZOO na način da se stopa zatezne kamate određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, pa sukladno tome tužitelju od 01. kolovoza 2015. do isplate pripada zatezna kamata prema odredbi članka 29. stavak 2. važećeg ZOO/05.

 

Radi izloženog u pogledu odluke o zakonskim zateznim kamatama te stope njihove isplate odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude ovog žalbenog suda.

 

Kako je djelomično preinačena odluka suda o glavnoj stvari, to je valjalo temeljem odredbe iz članka 166. stavak 2. odlučiti o trošku cjelokupnog parničnog postupka.

 

Tužitelju pripada naknada parničnog troška temeljem odredbe iz članka 154. stavak 2. ZPP razmjerno njegovom uspjehu i koji prema ocjeni ovog žalbenog suda iznosi 15%, s obzirom na granice postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

Tužitelj je pokrenuo parnicu sa zahtjevom u visini 5.904,73 kune te suglasno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 144/14, u daljnjem tekstu: Tarifa), tužitelju pripada prema vrijednosti predmeta spora 75 bodova i to za ročište koje je održano dana 14. prosinca i za podnesak od 08. siječnja 2013. godine. Međutim, podneskom od 14. svibnja 2013. godine tužitelj je smanjio svoje tužbeno traženje na iznos od 4.654,93 kune te istom prema Tarifnom broju 7. točka 1. pripada kao vrijednost predmeta spora 50 bodova ili 500,00 kuna i to za navedeni podnesak, a za ročište od dana 19. travnja i 21. svibnja 2013. godine, za sastav žalbe u visini od 937,50 kuna o kojem je odlučivao ovaj Županijski sud već pomenutom svojom odlukom; za ročišta od 22. rujna, 02. listopada, 14. listopada i 06. studenog 2014. godine ukupno po 500,00 kuna.

 

Na ukupni iznos od 5.437,50 kuna tužitelj je zatražio PDV koji iznosi 1.359,38 kuna. Na ovaj iznos tužitelj je zatražio dodatno pristojbu tužbe i presude u visini od 400,00 kuna te naknadu koja mu pripada za ročište za objavu presude u visini od 50% prema Tarifnom broju 9. točka 3. ili 250,00 kuna. Dakle, ovom trošku tuženika valja pridodati i trošak žalbenog postupka o kojem odlučuje sud u ovom ponovljenom postupku u visini od 959,25 kuna. Dakle, ukupan trošak tužitelja iznosi 8.406,13 kuna.

 

Kako tuženi nisu postavili zahtjev za naknadu parničnog troška, to tužitelju kojem pripada naknada parničnog troška srazmjerno njegovom uspjehu u ovoj parnici dosuđen je parnični trošak u visini od 1.261,00 kune na način kako je to odlučeno u izreci pod točkom II. presude ovog žalbenog suda.   

 

Pri tome se napominje da tužitelju nije obistinjen trošak sastava podneska od 05. rujna 2014. godine iz razloga taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP).

 

U Splitu, 14. ožujka 2017. godine