Broj: Rev 911/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. d.d. iz Z., zastupane po punomoćniku D. S., diplomiranom pravniku zaposlenom kod tužiteljice, protiv I. tuženika S. Š. iz I., i II tuženice M. Š. iz I., oboje zastupanih po punomoćniku V. J., odvjetniku iz V., radi utvrđenja dužnosti trpljenja namirenja potraživanja tužiteljice iz založene nekretnine, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-126/09-2 od 10. veljače 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ivancu posl. br. P-301/06-86 od 29. travnja 2008., u sjednici održanoj 28. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice u odnosu na prvo (mogućnosti "primjene odredbe čl. 277. st. 2. starog ZOO-a, tj. pitanje tijeka stope ugovorne kamate, ako je ona viša od stope zatezne kamate i poslije dužnikova zakašnjenja"), drugo ("može li se na tražbinu s valutnom klauzulom i prije stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima od 1. siječnja 2006. obračunavati zakonska zatezna kamata prema stopama koje su bile propisane tada važećim propisima - Uredbama o visini stope zatezne kamate i Zakonom o kamatama"), treće ("od kada bi se jednaka kamata koja je bila propisana na kune mogla analogijom (novom sudskom praksom) za periode prije 1. siječnja 2006. primjenjivati i na tražbine u devizama ili s valutnom klauzulom") i peto ("je li osnovano nakon otkaza ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obračunavati kao zateznu kamatu, kamatu barem u visini stope redovne (ugovorene) kamate na kredit") u reviziji postavljeno pravno pitanje odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice u odnosu na četvrto u njoj postavljeno pitanje odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

 

- odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su tuženici dužni trpjeti namirenje tražbine tužiteljice od 10.695,13 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s ugovornom kamatom po dospijeću od 12. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. prema Odluci o kamatnim stopama Z. d.d. po kojoj je kamatna stopa jednaka stopi zatezne kamate propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate prema Odluci o kamatnim stopama Z. d.d. po kojoj je kamatna stopa jednaka eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, i to sudskom prodajom založenih nekretnina upisanih u z.k.ul. 5855 k.o. I.: k.č.br. 8257, u naravi kuće, dvorišta i pašnjaka od 1400 m2,

 

- odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka,

 

dok je tužiteljici naloženo naknaditi tuženicima trošak parničnog postupka od 17.385,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju uz navod da je podnosi na temelju članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti odluke nižestupanjskih sudova ili ih ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

 

Tuženici su odgovorili na reviziju i predložili da se ista odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužiteljice djelomično je osnovana a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, kada reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka - kojom je uređen institut redovne revizije, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o njemu mogli imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

4) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi st. 3. tog članka, u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Predmet spora zahtjev je tužiteljice (iz hipotekarne tužbe) na utvrđenje da su tuženici dužni trpjeti namirenje njezine tražbine od 10.695,13 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate s pripadajućim kamatama računatim od 12. srpnja 2007.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je 4. studenoga 1992. tužiteljica kao kreditor sklopila s I. tuženikom kao korisnikom kredita Ugovor o kreditu i odobrila mu kredit od 25.000,00 DEM u domaćoj nacionalnoj valuti, uz rok otplate kredita od 15 godina,

 

- da se taj kredit trebao plaćati u jednakim mjesečnim anuitetima u valuti DEM od 1. siječnja 1993., time da je na iznos odobrenog i danog kredita ugovorena redovna godišnja kamatna stopa od 9%, zatim interkalarna kamatna stopa koja je jednaka redovnoj - te kamata po dospijeću po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatnim stopama tužiteljice: tako da obračunata kamata iz jednog obračunskog razdoblja ulazi u osnovicu za daljnji obračun kamata u sljedećim obračunskim razdobljima,

 

- da je u svezi danog kredita i na temelju sklopljenog ugovora, u zemljišnim knjigama izvršen upis založnog prava na nekretnini koja je suvlasništvo oba tuženika, a sve radi osiguranja tražbine iz ugovora,

 

- da je radi osiguranja tog kredita tužiteljici ostavljen i depozit od 7.000,00 ATS,

 

- da odobreni kredit nije uredno vraćan: rate kredita nisu redovito otplaćivane, pa je tužiteljica pozivom na neuredno ispunjavanje ugovora taj  ugovor o kreditu otkazala s 20. veljače 2002.,

 

- da je s 8. veljače 1995. izvršen otkup navedenog garantnog depozita, tada u visini od 7.339,26 DEM,

 

- da je postupanjem po Ugovoru o kreditu, I. tuženik vratio više od onog što je trebao, odnosno "preplatio je" obvezu vraćanja za 2.191,09€: time da takvo utvrđenje proizlazi prema obračunu (onog što je trebao platiti i platio je) izvršenim uz primjenu ugovornih kamata po dospijeću prema Odluci o kamatnim stopama tužiteljice, i to u visini od 25% godišnje u periodu od odobravanja kredita do 31. listopada 1995., u visini od 28% godišnje od 1. studenoga 1995. do 31. siječnja 2002., u visini od 18% godišnje u razdoblju od 1. veljače 2002. do 20. veljače 2002., a nakon otkaza Ugovora o kreditu (20. veljače 2002.) uz primjenu kamata koje je tužiteljica plaćala na devizne štedne uloge po viđenju, računanjem po složenom kamatnom računu (konfornom kamatnjaku) sve do 31. svibnja 2004. i u smislu odredbe čl. 400. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), uračunavajući pri tome i sve isplaćene iznose na ime otplate kredita nakon otkaza predmetnog ugovora o kreditu pa do 11. srpnja 2007. te uplaćene depozitne uloge, a imajući pri tome na umu i odredbe čl. 312. i 313. ZOO-a o uračunavanju.

 

Drugostupanjski sud je na temelju izloženih utvrđenja zahtjev tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da "nakon otkaza Ugovora o kreditu tužiteljici ne pripada više ugovorena kamata po dospijeću, već zatezna kamata po viđenju na sredstva u DEM, odnosno EUR, budući da tužiteljica nema mogućnost određivati propisanu stopu zatezne kamate na tražbine u stranoj valuti",

 

- odnosno da "u pogledu zateznih kamata, neovisno o tome što valuta glavnice nije izražena u kunama, kada dužnik dolazi u zakašnjenje obvezan je platiti zatezne kamate u valuti glavnice".

 

Drugostupanjski sud je mišljenja da je na 11. srpnja 2007., a uz primjenu takvog shvaćanja, "tuženik preplatio svoje dugovanje u iznosu od 2.191,09 EUR-a" i da (stoga) više ne postoji dug tuženika prema tužiteljici.

 

Tužiteljica je reviziju podnijela na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj naznačila pitanja:

 

1. mogućnosti "primjene odredbe čl. 277. st. 2. starog ZOO-a, tj. pitanje tijeka stope ugovorne kamate, ako je ona viša od stope zatezne kamate i poslije dužnikova zakašnjenja",

 

2. "može li se na tražbinu s valutnom klauzulom i prije stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima (od 1. siječnja 2006.) obračunavati zakonska zatezna kamata prema stopama koje su bile propisane tada važećim propisima - Uredbama o visini stope zatezne kamate i Zakonom o kamatama",

 

3. "od kada bi se jednaka kamata koja je bila propisana na kune mogla analogijom (novom sudskom praksom) za periode prije 1. siječnja 2006. primjenjivati i na tražbine u devizama ili s valutnom klauzulom",

 

4. "primjenjuje li se odredba čl. 400. st. 3. starog ZOO-a samo do otkaza ugovora o kreditu ili i nakon otkaza" te "misli li zakonodavac tom odredbom na obračunavanje zatezne kamate i na dospjelu redovnu kamatu i na dospjelu zateznu kamatu pa da tako uglavničena kamata ulazi u novo obračunsko razdoblje, ili misli samo na obračun zatezne kamate na dospjelu redovnu kamatu i na uglavničenje samo dospjele redovne kamate",

 

5. "je li osnovano nakon otkaza ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obračunavati kao zateznu kamatu, kamatu barem u visini stope redovne (ugovorene) kamate na kredit",

 

te istakla da je osporena presuda temeljena na shvaćanju u svezi tih pitanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, odnosno da o postavljenom materijalnopravnom pitanju revizijski sud nije zauzeo shvaćanje - a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi o tom pravnom pitanju mogli imati različita shvaćanja. Pored toga potrebnim drži da se ranije pravno shvaćanje revizijskog suda, na kojem drugostupanjski sud (uz ostalo) temelji svoju presudu, preispita - zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom, tj. donošenjem ZOO-a iz 2005. Reviziji prilaže odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1363/05 i Gžovr-916/05 uz tvrdnju da pravno shvaćanje izraženo u navedenim odlukama nije podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u pobijanoj odluci.

 

Time što je tužiteljica konstatirala da reviziju podnosi zbog navedenih pitanja i prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost te revizije u cjelini njezinog sadržaja.

 

Naime, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da postoji pravno pitanje te pravno shvaćanje drugog suda (i revizijskog) koje je u proturječju s shvaćanjem iz osporene odluke - ili tvrdnje da bi neku sudsku praksu trebalo promijeniti jer (da) je u proturječju s smislom odrednica novih zakona: prije svega, relevantno za ovaj slučaj, mora se raditi o pitanju važnom za odluku u konkretnom sporu - a istaknuto proturječje (kada se revizija temelji na tvrdnji o različitoj sudskoj praksi, kao ovdje) doista mora i postojati, a sve obzirom da bi tek tada revizijski sud mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu te ostvarivati svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti građana“).

 

Konkretno, podnesenu reviziju (s prethodno navedenim u svezi) valja razmotriti imajući na umu:

 

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi i (kada se, kao ovdje, revident poziva na neujednačenu ili nesigurnu i proturječnu praksu glede toga pitanja) naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve jer bi (kako je to već navedeno) tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“ ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ispuniti navedenu svrhu izvanredne revizije - tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse,

 

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - ali i da svojim postupkom pogoduje jednoj stranki u postupku.

 

Polazeći od toga i odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena", da bi s izvanrednom revizijom uspjela u postupku tužiteljica je morala udovoljiti osnovnoj pretpostavci za dopuštenost takve revizije: u njoj je morala naznačiti pitanja koja se odnose na shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda, dakle pitanja o kojima ovisi odluka u predmetnom sporu (koja su važna za tu odluku) - jer je pobijana odluka posljedica prema njima zauzetog stava nižestupanjskih sudova.

 

Tek bi se u takvoj situaciji moglo preispitivati daljnje: radi li se o pravnom shvaćanju drugog suda (revizijskog ili drugostupanjskog) koje je u navedenom proturječju s shvaćanjem iz osporene odluke.

 

U ovome slučaju o takvoj situaciji je riječ samo u odnosu na pitanja:

 

- mogućnosti "primjene odredbe čl. 277. st. 2. starog ZOO-a, tj. pitanje tijeka stope ugovorne kamate, ako je ona viša od stope zatezne kamate i poslije dužnikova zakašnjenja",

 

- "može li se na tražbinu s valutnom klauzulom i prije stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima (od 1. siječnja 2006.) obračunavati zakonska zatezna kamata prema stopama koje su bile propisane tada važećim propisima - Uredbama o visini stope zatezne kamate i Zakonom o kamatama",

 

- "od kada bi se jednaka kamata koja je bila propisana na kune mogla analogijom (novom sudskom praksom) za periode prije 1. siječnja 2006. primjenjivati i na tražbine u devizama ili s valutnom klauzulom",

 

- "je li osnovano nakon otkaza ugovora o kreditu s valutnom klauzulom obračunavati kao zateznu kamatu, kamatu barem u visini stope redovne (ugovorene) kamate na kredit",

 

naznačena pod 1., 2., 3. i 5., a sve obzirom da je osporena presuda temeljena samo na u svezi njih izraženom shvaćanju.

 

Međutim, u odnosu na ta je pitanja za odgovoriti:

 

- da je shvaćanje na kojemu je temeljena pobijana presuda, ono koje tužiteljica revizijom i u njoj postavljenim pitanjima osporava, jedino pravilno,

 

- da je (time) revizija tužiteljice postavljena u odnosu na ta pitanja (pod 1., 2., 3. i 5.) neosnovana.

 

Naime, shvaćanje je i revizijskog suda da se nakon raskida Ugovora o kreditu više ne mogu primjenjivati njegove odredbe o redovnim ugovornim kamatnim stopama: prestankom ugovora prestale su važiti i ugovorne odredbe o tim stopama, odnosno, a obzirom da je raskidom ugovora o kreditu tražbina banke iz ugovora dospjela, na dospjelu tražbinu mogu teći samo zatezne kamate - a ne redovne ugovorne, one koje vrijede za period do dospijeća.

 

Sukladno prethodno navedenom, istaknuta (važna) pitanja valja sagledati u smislu čl. 399. ZOO-a, i to:

 

- odredbe stavka 1., prema kojoj: "Stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.",

 

- odredbe stavka 2., prema kojoj: "U pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona.".

 

Obzirom da je tu najvišu stopu ugovornih kamata između drugih osoba trebalo (prema toj odredbi stavka 2.) propisati posebnim zakonom - koji nije donesen (jer je tu stopu propisao tek Zakon o kamatama iz "Narodnih novina", broj 94/04 - dalje: ZK), pravnu prazninu "popunjavala je" sudska praksa - pa je kod preispitivanja visine ugovorne stope u spornim slučajevima (u ocjenjivanju ima li zelenaški značaj), ugovorna kamata između drugih osoba uspoređivana s prosječnom visinom ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu.

 

Takvo je shvaćanje prihvaćeno i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III 380/2001 od 5. svibnja 2004., u kojoj je istaknuto: "...prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, kad nije donesen poseban zakon koji bi određivao najvišu stopu ugovornih kamata (stopu između drugih osoba iz članka 399. stavka 2. ZOO-a), u svakom pojedinom slučaju valja ocijeniti ima li stopa ugovornih kamata elemente zelenaškog ugovora, odnosno je li ugovaranje nesrazmjerno visokih kamata (lihvarske kamate) u odnosu na tržišne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razlog za utvrđenje ništavim dijela ugovorne kamatne stope iznad utvrđene prosječne visine ugovorne kamatne stope na konkretnom tržištu, što je u isključivoj nadležnosti sudova.".

 

Situacija je kod primjene zateznih kamata samo dijelom bila drugačija.

 

Budući da se odredbe ZK iz 2004. i Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 153/04), a kojima su propisane najviše stope zateznih kamata, ne odnose na zatezne kamate koje vrijede za glavnice u stranoj valuti (kao ovdje) - ali ni na razdoblje koje je prethodilo njihovom stupanju na snagu, i tu je prazninu trebalo tumačiti - a sudska praksa prihvaćala je (potrebnim tumačenjem te praznine) kao stopu zateznih kamata na devizne glavnice onu stopu koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga.

 

Kako je kod ugovaranja valutnih klauzula, unutar razdoblja ukamaćivanja nastala potreba izračunavanja kamata po različitim stopama: po nižoj za stranu valutu i po višoj za domaću - ako su stranke ugovorile trenutak konverzije prihvaćeno je pravno shvaćanje da se konverzija vrši upravo na taj dan, a ako nisu ništa ugovorile u pogledu trenutka konverzije strane u domaću valutu - prihvaćeno je da je „dan plaćanja“ iz zaštitne klauzule, dan ugovorenog plaćanja, dakle, dan dospjelosti obveze po ugovoru.

 

Prijepornim Ugovorom o kreditu od 4. studenoga 1992. stranke su ugovorile da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima (glavnica i pripadajuća kamata) koji su iskazani u valuti DEM - te da se dospjeli anuitet iskazan u toj valuti plaća u dinarskoj protuvrijednosti DEM po srednjem tečaju te valute prema tečajnoj listi HNB na dan uplate.

 

S time u svezi, a kako su u predmetnom slučaju stranke ugovorile dan stvarnog plaćanja svakog pojedinog anuiteta (pa i iznosa na kojeg tužiteljica ima pravo po otkazu ugovora o kreditu) kao dan kada se vrši konverzija strane u domaću valutu i do kojeg treba primijeniti zaštitnu valutnu klauzulu - i kako zatezne kamate slijede prirodu glavnice (slijedom čega sve dok je glavnica zaštićena valutnom klauzulom i zatezne kamate teku na tako zaštićenu glavnicu), nižestupanjski sudovi nisu imali razloga da i na konkretan slučaj ne primijene navedenu sudsku praksu - i pravilno su zaključili:

 

- da nakon prestanka ugovornog odnosa stranaka na ukupan dospjeli dug tuženika teče upravo zatezna kamata koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga,

 

- odnosno, konkretno, da se nakon raskida ugovora o kreditu i dospijeća cjelokupne tražbine tužiteljice uz primjenu valute euro kao valorimetra (prema kojem se utvrđuje broj novčanih jedinica duga u domaćoj valuti na dan kada će biti izvršeno stvarno plaćanje, a ne na dan dospijeća obveze), imaju primijeniti upravo te stope,

 

- da su ništavne odredbe iz Odluke o kamatnim stopama banke kojima je propisana kamatna stopa nakon dospijeća obveze iz ugovora koji prestaje raskidom u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena po stopi koja je veća od stope koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju,

 

- da na predmetnu tražbinu tužiteljice od dana prestanka predmetnog Ugovora o kreditu ne mogu teći niti zatezne kamate u visini stope zatezne kamate koje teku na tražbine u domaćoj valuti.

 

Takvo je shvaćanje revizijski sud izrazio u više svojih odluka, pa tako:

 

- u odluci posl. br. Rev-1951/99 od 10. veljače 2000. (donesenoj u sporu iz Ugovora o kreditu od 30. siječnja 1991.), prema kojoj: "...Što se tiče stope zateznih kamata, valja imati na umu da je između stranaka ugovorena valutna klauzula pa je prema tome, valuta iz obveze DEM, uključujući u nju glavnicu i kamate, a valuta plaćanja kuna. Budući da je valuta obveze DEM, tužitelju pripada pravo na zatezne kamate, koje u mjestu ispunjenja plaća banka na štedne uloge po viđenju",

 

- u odluci posl. br. Rev 3576/94 od 5. veljače 1998., prema kojoj: "...Pogrešno su, međutim, nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo glede odluke o visini zateznih kamata. Tužiteljeva tražbina izražena je u DEM, a plativa u domaćoj valuti, pa mu stoga na iznos dosuđene glavnice pripadaju zatezne kamate koje banka u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge u DEM po viđenju.",

 

- u odluci posl. br. Gzz 56/93 od 26. siječnja 1994., prema kojoj: "...Odredbom čl. 277. st. 1. ZOO propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj tadašnjim saveznim zakonom. Zakonom o izmjenama ZOO (novela Zakona o obveznim odnosima iz 1989.g.) izmijenjena je odredba čl. 277. tako da stavak 1. aktualnog članka upućuje na stopu zatezne kamate koja se utvrđuje zakonom. Taj zakon je Zakon o visini stope zatezne kamate koji je u odredbi čl. 1. propisao da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze, plaća zateznu kamatu na iznos duga do trenutka isplate u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje bivša NB - uvećana za 20%.

 

Dakle, sadržaj spomenute zakonske odredbe, koja se doduše ne odnosi na strana sredstva plaćanja, ima svrhu da zaštiti potraživanja vjerovnika od nepovoljnih utjecaja inflatornih kretanja. Zato i u situacijama kada se zahtjev tužbe odnosi na isplatu dinarske protuvrijednosti za određena strana sredstva plaćanja (valutna klauzula), što je ovdje slučaj, po shvaćanju ovog revizijskog suda, dužnik podliježe obvezi isplate glavnice sa zateznom kamatom po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju.",

 

- u odluci posl. br. Gzz 34/91 od 23. listopada 1991., prema kojoj: "...Osnovano se u zahtjevu ističe da u slučaju kada je novčana obveza izražena u stranoj valuti a ispunjava se u dinarima, strana se valuta preračunava u dinare prema prodajnom tečaju koji vrijedi na dan ispunjenja.

 

Osnovano Javni tužitelj Hrvatske prigovara i stavu općinskog suda u pogledu odluke o zateznim kamatama. Kada sud prihvati tužbeni zahtjev i odredi isplatu protuvrijednosti strane valute preračunom u dinare na dan isplate, zatezne kamate teku u valuti glavnice od trenutka dospjelosti pa do isplate na glavnicu izraženu u stranoj valuti (u ovom slučaju na iznos od 47.937 ATS. U konkretnom slučaju zatezne kamate teku od dana dospjelosti, tj. od 20. siječnja 1989. godine pa do 6. listopada 1989. godine prema stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge oročene bez utvrđene namjene preko godinu dana (članak 277. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima - "Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 46/85). Taj je propis važio u vrijeme donošenja prvostupanjske presude za to razdoblje. Za razdoblje od 7. listopada 1989. godine pa do isplate, tj. nakon novele članak 277. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 57/89) tužitelj ima pravo na zateznu kamatu na navedenu glavnicu, izraženu u stranoj valuti, pa do isplate, tj. do trenutka preračuna u dinare, po stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju. Prema tome, kod ispunjenja obveze tuženica mora platiti dinarsku protuvrijednost glavnice od 47.937 ATS, prema prodajnom tečaju na dan isplate i toj svoti pribrojiti zatezne kamate dospjele do isplate izražene u valuti glavnice i tako dospjele kamate također preračunati u dinare na dan isplate. Kod isplate, dakako, valja voditi računa o odredbi članka 313. Zakona o obveznim odnosima, tj. dužnik mora prvo otplatiti kamate a zatim glavnicu."

 

Takvo, već izraženo shvaćanje, revizijski sud ne nalazi potrebnim promijeniti: revidentica za takvu promjenu, koja bi vrijedila za ovdje sporno razdoblje (dakle: unazad) - za koje je uostalom i ustaljena stabilna, dugogodišnja i dosljedna praksa, nije istakla niti jedan logičan razlog.

 

Stoga je valjalo reviziju tužiteljice u odnosu na ta pitanja (1., 2., 3. i 5.) odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na četvrto u reviziji postavljeno pitanje podnesena revizija ne sadrži razloge njegove važnosti za odluku u konkretnom sporu i (ovdje odlučno) za ujednačavanje sudske prakse ("za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana") - sve pored shvaćanja na kojemu je temeljena osporena presuda i shvaćanja koja je ovaj sud u ovoj odluci izrazio na ostala pitanja, pa je valjalo reviziju tužiteljice u odnosu na to pitanje odbaciti i odlučiti kao u izreci ove odluke, u rješenju (primjenom odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 28. lipnja 2016.