Broj: Gž-3579/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Denis Pancirov Parcen, predsjednice vijeća, Vicka Prančića, člana vijeća i suca izvjestitelja, i Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice F. H. iz S., P. cesta 1, OIB: …, koju zastupaju punomoćnice M. B. - P. i E. K. B., odvjetnice u S., protiv tuženika K. d.d. S., U. K. Z. 14., OIB: …, koga zastupa punomoćnik E. Š., odvjetnik u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-69/15 od  15. rujna 2015., u sjednici održanoj dana 21. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i  o   j e:

 

1. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-69/15 od 15. rujna 2015. u dijelu kojim je u točki I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu glavnice u iznosu od 866.195,71 kuna.

2. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-69/15 od 15. rujna 2015. u dijelu kojim je u točki I. izreke prihvaćen zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđenu glavnicu od 866.195,71 kuna i sudi:

Nalaže se tuženiku K. d.d. S., OIB: …, da u roku 15 dana plati tužiteljici F. H. iz S., P. cesta 1, OIB: … na glavnicu od 866.195,71 kuna zatezne kamate od 16. rujna 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se ostali zahtjev za isplatu zateznih kamata po višoj kamatnoj stopi odbija.

3. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-69/15 od  15. rujna 2015. u dijelu pod točkom II. i III. izreke.

4. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje o troškovima postupka sadržano u točki IV. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-69/15 od 15. rujna 2015. u dijelu kojim je tužiteljici na ime troškova postupka dosuđena glavnica u iznosu od  190.658,50 kuna.

5. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje rješenje o troškovima postupka sadržano u točki IV. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ps-69/15 od 15. rujna 2015. u dijelu kojim odlučeno o zateznim kamatama na dosuđenu glavnicu i rješava:

Nalaže se tuženiku K. d.d. S., OIB: …, da u roku 15 dana plati tužiteljici F. H. iz S., P. cesta 1, OIB: … na glavnicu od 190.658,50 kuna zatezne kamate od 16. rujna 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok se ostali zahtjev za isplatu zateznih kamata po višoj kamatnoj stopi odbija.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naknade štete iznos od 866.195,71 kuna sa zateznim kamatama od 16. rujna 2015. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (točka I. izreke), dok je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 30.813,29 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos od presuđenja do isplate (točka II. izreke). Istom presudom je odbijen zahtjev kojim je traženo da se tuženiku naloži da preda tužiteljici u vlasništvo stan u Splitu, površine najmanje 63,93 m2k uz ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva na tom stanu uz istovremenu obvezu tužiteljice da tuženiku isplati otkupnu cijenu tako predanog stana obračunatu prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, za plaćanje otkupa odjednom, odnosno cijenu od 76.546,45 kuna (točka III. izreke).

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici  parnični trošak u iznosu od 190.658,50 kuna sa zateznim kamatama od 16. rujna 2015. do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (točka IV. izreke).

Protiv navedene presude obje stranke su podnijele žalbu.

Tužiteljica pobija presudu u odbijajućem dijelu (točka II. i III. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači i prihvati i u tom dijelu tužbeni zahtjev.

Tuženik pobija presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i odlučeno o troškovima postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se presuda preinači tako da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i tužiteljici naloži da nadoknadi tuženiku trošak postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na tužiteljičinu žalbu.

U odgovoru na tuženikovu žalbu tužiteljica je osporila osnovanost navoda u žalbi te je predložila da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalbe tužiteljice je neosnovana.

Žalba tuženika je djelomično osnovana.

Prema odredbi članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13,  28/13 i 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP)  drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti  na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke  2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju opisno ukazuje u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva, te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o svim pravno odlučnim činjenicama za ovaj spor, te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Ocjena svih provedenih dokaza izvršena je na način propisan člankom 8. ZPP-a pri čemu je sva svoja  stečena uvjerenja prvostupanjski sud opravdao opširnim, uvjerljivim i nadasve logičnim razlozima.

Neosnovan je i tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. ZPP-a jer je dopustio objektivnu preinaku tužbe unatoč protivljenju tuženika.

Prije svega treba reći da je o tužiteljičinu zahtjevu za poništenje odluka glavnog direktora tuženika od 20. travnja 1993. o dodjeli stanova S. C. i E. V., koji je tužiteljica postavila dana 24. listopada 2000., već pravomoćno odlučeno pa se o tome jesu li postojale pretpostavke za objektivnu preinaku tužbe postavljanjem navedenog tužbenog zahtjeva ne može više odlučivati u ovom stadiju postupka. 

Prema odredbi članka 190. stavka 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu, a prema odredbi stavka 2. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

U konkretnom slučaju je za konačno rješenje odnosa među strankama u vezi s zaštitom tužiteljičina povrijeđenog prava u pogledu dodjele stana bilo svrsishodno dopustiti preinaku tužbe do koje je došlo podneskom tužiteljice od 4. veljače 2011., kada je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev zatraživši predaju stana u vlasništvo odnosno naknadu štete.

Stoga u prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 190. stavkom 2. ZPP-a.

Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice da joj tuženik preda u vlasništvo stan u S., površine najmanje 63,93 m2, i izda tabularnu ispravu  za uknjižbu prava vlasništva na tom stanu uz istovremenu obvezu tužiteljice da tuženiku isplati otkupnu cijenu stana prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 43/92 – pročišćeni tekst, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 4/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97, 68/98, 96/99 i 120/00 i 82/02, dalje: Zakon o prodaji stanova) ili da tuženik isplati tužiteljici iznos od 897.009,00 kuna na ime naknade štete za zateznim kamatama od donošenja odluke do isplate.

Nije sporno da su pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj IP-720/97 od 23. studenoga 2000., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3244/04 od 23. ožujka 2007., poništene kao nezakonite odluke tuženika s 15 sjednice Radničkog savjeta od 30. listopada 1989. godine kojom su dodijeljeni stanovi na korištenje S. C. i E. V. te odluka tuženika s 18 sjednice Radničkog savjeta od 8. prosinca 1989. godine kojom je odbijen prigovor tužiteljice protiv odluke istog Radničkog savjeta tuženika K. d.d. o dodjeli stanova na korištenje navedenim tuženicima.

Također nije sporno da su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-1753/01 od 21. travnja 2011., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-297/2012 od 12. srpnja 2012., poništene kao nezakonite odluke glavnog direktora tuženika, obje od 20. travnja 1993., a kojima je S. C. dodijeljen na korištenje stan u S., na lokaciji Ž., i to stan broj 11, ulaz I, objekt IB, površine 63,93 m2, sadašnje anagrafske oznake, R. 1, a E. V., dodijeljen  na korištenje stan u S. na lokaciji Ž., objekt IB, br. 7, ulaz VII, kat II, površine 78,30 m2, sadašnje anagrafske oznake Kotorska 6.

Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je navedenu odluku glavnog direktora tuženika od 20. travnja 1993. o dodjeli stanova prvostupanjski sud u predmetni spis zaprimio 24. svibnja 2000. prilikom zaprimanja spisa Državnog pravobraniteljstva Splitsko-dalmatinske županije poslovni broj IM-5581/95 i IM-5207/95, i to nakon višekratnog traženja dostave navedenih spisa, te da je za navedenu odluku glavnog direktora tuženika tužiteljica saznala tek 24. svibnja 2000. odnosno prilikom zaprimanja u ovaj parnični spis navedenih spisa Državnog pravobraniteljstva Splitsko-dalmatinske županije. Također je utvrđeno da je tužiteljica istog dana, tj. 24. svibnja 2000. saznala da su stanovi koji su odlukama od 20. travnja 1993. dodijeljeni S. C. i E. V. otkupljeni, jer to proizlazi iz kupoprodajnih ugovora i ostale dokumentacije priložene u spise poslovni broj IM-5581/95 i IM-5207/95. Tužiteljica je po saznanju za odluku od 20. travnja 1993. i otkup dodijeljenih stanova na ročištu od 24. listopada 2000. uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila poništenje, osim odluka tuženika iz 1989. (30. listopada 1989. i 28. prosinca 1989.), i odluke glavnog direktora tuženika od 20. travnja 1993. te predaju zamjenskog stana ili isplatu vrijednosti stana.

Nesporno je da je pretvorba tuženika iz društvenog poduzeća u dioničko društvo izvršena rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa: 943-01/96-01/369 od 11. lipnja 1996. i da prilikom pretvorbe u temeljni kapital tuženika nisu ušli stanovi sa stanarskim pravom nego su stanovi prepušteni na gospodarenje Fondu stanovanja Općine Split.

S obzirom na prednja utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od tuženika jer zastarni rok za tražbinu naknadu štete zbog nezakonite dodjele stana na korištenje drugoj osobi počinje teći  danom pravomoćnosti odluke kojom se poništava odluka o dodjeli stana. U konkretnom slučaju to znači da je zastarni rok počeo teći od 12. srpnja 2012. kada je postala pravomoćna presuda prvostupanjskog suda o poništenju odluke glavnog direktora tuženika od 20. travnja 1993. o dodjeli stanova S. C. i E. V.. Kako je tužiteljica svoj zahtjev za naknadu štete postavila 24. listopada 2000., nedvojbeno je da zastarni rok od tri godine iz članka 376. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11), propisan za zastaru tražbine naknade štete nije protekao.

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZOO-a odgovaran za nastalu štetu tužiteljici, jer je svojim nezakonitim odlukama drugim osobama dodijelio stan sa stanarskim pravom, koji su oni onda i otkupili po odredbama Zakona o prodaji stanova,  i time povrijedio pravo tužiteljice na dodjelu stana sa stanarskim pravom. Stoga je neosnovan i tuženikov istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije.

Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da zbog izmijenjene pravne regulative do koje je došlo nakon donošenja navedenih nezakonitih odluka tuženika koje se odnose na dodjelu stanova S. C. i E. V., posebice Zakona o prestanku važenja Zakona o izdvajanju i raspoređivanju sredstava za zadovoljavanje stambenih potreba („Narodne novine“, broj 9/91), prema kojem je prestao važiti Zakon o izdvajanju i raspoređivanju sredstava za zadovoljavanje stambenih potreba ("Narodne novine", broj 32/77, 54/80 i 13/81 - pročišćen tekst) i Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/81, 83/92, 94/93, 2/94, 9/95), naknada štete naturalnom restitucijom u konkretnom slučaju nije moguća jer je izvršenje obveze na predaju stana u društvenom vlasništvu na korištenje bilo moguće do pretvorbe društvenog poduzeća u poduzeće kojemu je određen vlasnik, odnosno trgovačko društvo, a to u konkretnom slučaju znači do 11. lipnja 1996., kada je izvršena pretvorba tuženika. Časom pretvorbe tuženika u poduzeće kojemu je određen vlasnik, odnosno trgovačko društvo ispunjenje navedene obveze je postalo objektivno nemoguće. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za predaju drugog odgovarajućeg stana u vlasništvo i izdavanje tabularne isprave uz istovremenu obvezu tužiteljice na plaćanje tuženiku otkupne cijene stana prema Zakonu o prodaji stanova.

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici u konkretnom slučaju u smislu odredbe članka 185. stavka 4. ZOO-a pripada naknada štete u novcu i to u visini vrijednosti stana u S., na lokaciji Ž., stan br. 11., ulaz I, objekt 1B, površine 63,93 m2, anagrafske oznake R. 1.

Prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka za graditeljstvo J. M., ing. građ., i vještaka za financije i računovodstvo V. I., dipl. oec., utvrdio da je tržišna (prometna) vrijednost predmetnog stana kunska protuvrijednost iznosa od 127.860,00 eura. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije i računovodstvo V. I., dipl. oec., utvrdio da je otkupna cijena predmetnog stana za jednokratnu otplatu 10.053,08 eura ili 76.312,19 kuna prema srednjem tečaju HNB-a ili 76.541,13 kuna po tečaju iz svibnja 2014. te da je u tom slučaju razlika tržišne cijene predmetnog stana i cijene otkupa predmetnog stana 117.806,92 eura ili 894.263,61 kuna (srednji tečaj) ili 896.946,42 kn (prodajni tečaj). Nadalje je prvostupanjski sud na temelju dopisa agencije P. vode d.o.o. S. od 5. svibnja 2014., na kojem je vještak V. I. temeljio svoj nalaz i mišljenje, utvrdio da cijena otkupa predmetnog stana u obročnoj otplati na rok od 28 godina ili 336 rata iznosi ukupno 13.886,88 eura.

Budući da tužiteljica niti jednim dokazom nije dokazala da bi predmetni stan otkupila jednokratnom otplatom, a što je bila dužna sukladno pravilu o teretu dokaza (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a), prvostupanjski je sud ocijenio da tužiteljici pripada naknada štete uz odbitak cijene otkupa za obročnu otplatu.

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda razlika između tržišne vrijednosti predmetnog stana i cijene otkupa u obročnoj otplati iznosi 113.973,12 eura ili 866.195,71 kuna po prodajnom tečaju HNB-a za 1 EUR od 7,60 kuna na dan 30. lipnja 2015.

S obzirom na navedena utvrđenja prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe članka 185. stavka 4. i 189. stavka 1. i 2. ZOO-a kada je tužiteljici na ime naknade štete dosudio iznos od 866.195,71 kuna.

Stoga je trebalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti kao neosnovane žalbu tužiteljice u cijelosti i djelomično žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od  866.195,71 kuna te odbijen tužbeni zahtjev za isplatu višeg iznosa od dosuđenog i za predaju tužiteljici odgovarajućeg stana u vlasništvo te presuditi kao u točkama 1. i 3. izreke ove presude.

Pogrešno je, međutim, prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici na dosuđenu glavnicu naknade štete dosudio zatezne kamate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

Naime, odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 78/15, u daljnjem tekstu: ZID ZOO/15) je izmijenjen članak 29. stavak 2. ZOO tako da glasi:

»Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.«.

ZID ZOO/15 je stupio na snagu 1. kolovoza 2015. (članak 7. ZID ZOO/15).

Stoga je trebalo djelomično prihvatiti tuženikovu žalbu i na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o zateznim kamatama te tužiteljici na dosuđenu glavnicu naknade štete dosuditi zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom odredaba članka 154. stavka 3. i 155. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14) jer tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Prema odredbi članka 35. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamata ne uzima u obzir ako ne čini glavni zahtjev. Stoga je unatoč djelomičnom preinačenju pobijane odluke u pogledu odluke o zateznim kamatama valjalo potvrditi odluku o troškovima postupka u dijelu koji se odnosi na dosuđenu glavnicu.

Međutim, prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici na dosuđenu glavnicu parničnog troška dosudio zatezne kamate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, jer tužiteljici, kao je već navedeno, na dosuđenu glavnicu parničnog troška pripadaju zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Zbog navedenog je valjalo na temelju odredbe članka 380. stavka 2. i 3. ZPP-a tuženikovu žalbu djelomično odbiti kao neosnovanu, a djelomično uvažiti te djelomično potvrditi, a djelomično preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti kao u izreci.

 

U Splitu 21. prosinca 2016.