Broj: Gž-9/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J  E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sucu ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja U. osiguranje d.d., Z., S. cesta …, OIB: …, protiv tuženika I. V. iz S., S. i A. R. …, OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-731/13 od 22. travnja 2016., dana 10. ožujka 2017. godine,

 

p r e s u d i o  - r i j e š i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te potvrđuje presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-731/13 od 22. travnja 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj: Ovrv-… od …. godine, koji je donio javni bilježnik S. Č. Š. iz S., S. i A. R. …, a kojim je naloženo tuženiku I. V., S., S. i A. R. …, OIB: …, u roku od 8 dana platiti tužitelju U. osiguranje d.d. Z., P. …, OIB: …, iznos od 6.013,60 kuna na ime glavnice uz pripadajuću zateznu kamatu te naknadi tužitelju trošak ovršnog postupka.

 

Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

 

              Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužitelj povukao zahtjev u odnosu na dio utužene glavnice od 11.773,59 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 01. 01. 2013. godine do isplate, te je u navedenom dijelu ukinu platni nalog sadržan u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. Č. Š. posl.broj: Ovrv-… od …. godine.

 

Protiv navedene presude i odluke o troškovima postupka žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, koja sadrži jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se stoga presuda može ispitati.

 

Neosnovano žalitelj u žalbi ističe i relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s odredbom članka 8. ZPP-a uz tvrdnje da je prvostupanjski sud propustio savjesno i brižljivo ocijeniti izvedene dokaze.

 

              Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je provedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu u sadržaju dokaza provedenih tijekom postupka, zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu ni nepravilnost ni nezakonitost pobijane presude, pa se žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 8. ZPP-a, na način kako je to obrazloženo u žalbi tužitelja, ukazuje neosnovanim.

 

U provedenom postupku nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa žalbeni razlog bitne povrede postupka nije ostvaren.

 

              Predmet ovoga spora predstavlja zahtjev tužitelja kao poslodavca za isplatu utužene tražbine osnovom Izjave tuženika datirane sa "Zagreb 1. rujna 2007. godine".

 

              Naime, prijedlogom za ovrhu od 08. srpnja 2013. godine, tužitelj je kao ovrhovoditelj predložio ovrhu općenito na imovini tuženika kao ovršenika, a radi naplate novčane tražbine temeljem vjerodostojne isprave- izvoda iz poslovnih knjiga, u odnosu na novčani iznos od ukupno 17.786,75 kn, zajedno sa pripadajućim sporednim potraživanjima od dana 01. 01. 2013. godine, kao i naknadom troška ovršnog postupka.

 

Svoj tužbeni zahtjev tužitelj temelji na Izjavi "Zagreb 1. rujna 2007. godine", kojom tuženik ovlašćuje tužitelja na isplatu do potpunog namirenja tražbine s osnove razlike između naplaćene premije i premije koje je isti sklopio, a koja je trebala biti naplaćena sukladno pozitivnim propisima i internim pravilima U. osiguranja d.d., a temeljem polica osiguranja automobilske odgovornosti.

 

              Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku u bitnom utvrdio sljedeće:

 

- da je tuženik kao radnik sa tužiteljem kao poslodavcem dana 1. 12. 2007. godine u Zagrebu, sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na poslovima zastupnika ekskluzivne prodaje (utvrđeno temeljem ugovora o radu list 19-25 spisa),

- da je tuženiku prilikom zapošljavanja posredovala i pomogla njegova teta S. B., koja je bila zaposlena  kao područni koordinator, a potom kao voditeljica, te je ista bila nadređena osoba tuženiku (utvrđeno temeljem iskaza tuženika, S. B. i T. B.),

- da je tuženiku kao zaposleniku dodijeljena šifra zastupnika pod kojom je trebao ugovarati poslove osiguranja, te se njegovom šifrom u pretežitom i većinskom dijelu rada koristila njegova teta i nadređena osoba S. B. (utvrđeno temeljem iskaza S. B., A. P. te samog tuženika),

- da je tužitelj kao poslodavac zaposlenicima prilikom zapošljavanja davao na potpis izjavu kojom isti ovlašćuju tužitelja da od plaće usteže iznose razlike između naplaćene premije i premije koja je trebala biti naplaćena do potpunog namirenja tražbine tužitelja (utvrđeno temeljem izjave list 25 spisa te iskaza svjedokinje S. B.),

- da je temeljem šifre zastupnika tuženika, tužitelj kao osiguratelj sklapao police osiguranja od automobilske odgovornosti sa osiguranicima R. A. (polica broj …), B. I. (polica broj …), Š. S. (polica broj …), B. V. (polica broj ….) – list 52 do 59 spisa,

- da je tužitelj gore navedenim osobama kao osiguranicima odobravao plaćanje premije osiguranja putem obročne otplate, pa obzirom da te osobe nisu izvršile ugovorena plaćanja temeljem ugovornog odnosa između tužitelja i tih osoba, tužitelj u ovom predmetnom postupku podnosi zahtjev za naknadom štete protiv tuženika kao svojega zaposlenika,

- da tuženik nije potpisao  Izjavu datiranu sa "Zagreb 1. rujna 2007. godine".

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao utvrđenim da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavke za odštetnom odgovornosti tuženika, pozivajući se na odredbe čl. 99. st. 1., 2., 3., Zakona o radu (Narodne novine broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje ZR) u svezi s odredbom članka 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

Pritom sud prvog stupnja otklanja prigovor ovlaštenja tužitelja na prijeboj tražbine kojeg je istaknuo tužitelj pozivom na odredbu čl. 88. ZR-a jer je citiranom odredbom propisano ograničenje prijeboja te poslodavac ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema istome naplatiti uskratom isplate plaće ili nekoga njezinoga dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela plaće, koju  suglasnost radnik ne može dati prije nastanka potraživanja.

 

Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda pa s tim u svezi i pravilnost primjene materijalnog prava.

 

Ovdje je prije svega za ukazati da se u konkretnom slučaju radi o radno-pravnom odnosu u kojem je tužitelj, kao poslodavac, nedvojbeno u nadređenoj poziciji u odnosu na radnika u kom kontekstu je i bilo promatrati pravnu prirodu obveze preuzetih od strane radnik prema poslodavcu, a koje nisu inkorporirane u između istih sklopljeni ugovor o radu. Naime, članak 3. ZOO-a u općoj odredbi propisuje ravnopravnost sudionika u obveznom odnosu. Ratio legis ove odredbe je upravo potreba uravnoteženja ugovornih pozicija i zaštite slabijeg ugovornog partnera u skladu s načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu (članak 11. ZOO-a).

 

Međutim, priroda odnosa između tuženika i tužitelja kao poslodavca jest u nadređenom položaju poslodavca prema radniku odnosno odnosu egzistencijalne ovisnosti radnika pa se ne može govoriti o suglasno izraženoj ugovornoj volji dvaju ravnopravnih stranaka, a koja bi za cilj imala preuzimanje obveza ispunjenja radi zaštite interesa poslodavca u odnosa s trećima.

 

U tom kontekstu je i bilo promatrati zahtjev tužitelja prema tuženiku pa je utoliko pravilno sud prvog stupnja premet spora raspravio upravo s aspekta odredbe članka 99. ZR-a, kojom je regulirano pravo poslodavca zahtijevati od radnika naknadu štete.

 

Tako je odredbom čl. 99. st. 1., 2. i 3. ZR, propisano je da radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Ako štetu uzrokuje više radnika, svaki odgovara za dio štete koji je uzrokovao. Ako se za svakog radnika ne može utvrditi dio štete koji je on uzrokovao, smatra se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim dijelovima.

 

              Odredbom pak čl. 1045. st. 2. ZOO-a propisane su pretpostavke odgovornosti te pravilo o predmnijevanoj krivnji prema kojoj se predmnijeva odnosno presumira obična nepažnja kao najblaži oblik krivnje, slijedom čega proizlazi da radnik poslodavcu za štetu odgovara po kriteriju dokazane krivnje, budući da se krajnja nepažnja ili namjera radniku ne predmnijevaju već se moraju dokazati, a teret kojega dokaza je na poslodavcu.

 

Kako u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao da bi tuženik prilikom rada postupao u namjeri nanošenja štete tužitelju ili pak krajnjom ne pažnjom budući tužitelj ne tvrdi da bi tuženik prilikom sklapanja predmetnih polica postupao protivno važećim uvjetima poslovanja tužitelja, neosnovano se tužitelj poziva na sadržaj predmetne Izjave kojom bi tuženik prilikom sklapanja ugovora o radu preuzeo obveze za slučaj neispunjenja osiguranika isplatiti razliku premija temeljem valjano sklopljenih polica osiguranja.

 

Pritom je za istaknuti kako po ocijeni ovoga suda nije bitno o kakvoj je vrsti polica osiguranja se radi jer se radi o riziku tužitelja kao osiguravajućeg društva na što uostalom propisuje i odredba članka 92. stavak 3. Zakona o osiguranju ("Narodne novine" broj 46/97 – pročišćeni tekst, 116/99 i 11/02 – dalje: ZO) kojim je propisano da s upravo članovi društva dužni osigurati praćenje rizika kojem je izloženo društvo za osiguranje kod poslovanja.

 

U tom smislu je i bilo promatrati sadržaj Izjave na koju se poziva tužitelj, a čiju vjerodostojnost tuženik osporava iako se radi o ispravi nedvojbeno potpisanoj imenom i prezimenom tuženika u konkretnom slučaju, teret dokaza tzv. pozitivne činjenice da je tuženik vlastoručno potpisao spornu izjavu, sukladno pravnog stavu izraženom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev-x-159/16 od 2. ožujka 2016. godine, leži upravo na tužitelju.

 

No, obzirom na naprijed izloženo po ocjeni ovoga suda navedena Izjava  od 1. rujna 2007., s obzirom na naknadno sklopljeni Ugovor o radu na neodređeno vrijeme između stranaka dana 1. prosinca 2007. godine, u svakom slučaju (i pod pretpostavkom autentičnosti) mogla bi proizvoditi valjane pravne učinke samo za razdoblje nastalih tražbina tužitelja do reguliranja radno pravnog odnosa stranaka, kada je njihov međusobni odnos promatrati s aspekta obveza radnika i poslodavca.

 

Kako se, dakle, u konkretnom slučaju nedvojbeno radi o tražbinama dospjelim i nastalim za vrijeme trajanja radnog odnosa tuženika kod tužitelja, utoliko je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je smatrao zahtjev tužitelj neosnovanim držeći da bi postupajući na opisani način s zahtjevom prema tuženiku tužitelj postupao protivno načelu zabrane zlouporabe prava u smislu odredbi članka 6. ZOO-a, koja se podredno primjenjuje na radne odnose.

 

Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, jer nomotehnička nespretnost u izreci pobijane presude u smislu članka 451. stavka 3. ZPP-a, koja je u primjeni u postupku proizašlom iz ovrhe, ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

Potvrđena je i odluka o troškovima postupka budući da je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredaba članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

 

U Splitu, 10. ožujka 2017. godine