Broj: Gž-386/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Kseniji Dimec, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja R. A. d.d. Z., OIB ..., zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz R., protiv tuženika D. F. iz R., OIB ..., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-69/13 od 30. travnja 2014. godine, dana 13. ožujka 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

Prihvaća se žalba tuženika i p r e i n a č u j e presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Povrv-69/13 od 30. travnja 2014. godine, u točkama 1. i 4. izreke i sudi:

 

„1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Z. V. iz R., poslovnog broja Ovrv-2786/12 od 04. prosinca 2012. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 13.508,70 kn s pripadajućom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 8 %-tnih poena koja teče od dana 23. studenog 2012.g. do isplate kao i da mu namiri ovršni trošak u iznosu od 2.076,33  kune, sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena koja teče počev od dana 04. prosinca 2012.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

4. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kuna, u roku od 15 dana sa zateznom kamatom koja teče od dana 30. travnja 2014.g. do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 %-tnih poena, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa.”

 

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 13.508,70 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi prouzročeni trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.076,33 kn i parnični trošak u iznosu od 3.975,00 kn.

 

Protiv točke 1. i 4. izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 25.106,28 kn nastao korištenjem business kreditne kartice. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.

 

Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud utvrđuje da je korisnik kreditne kartice bilo trgovačko društvo T. t. d.o.o., te da je to trgovačko društvo zatražilo Business kreditnu Mastrecard karticu za tuženika, kao krajnjeg korisnika, a što da je tužitelj i odobrio. Utvrđuje da je člankom 4. Općih uvjeta za izdavanje i korištenje Business MasterCard revolving kreditne kartice ugovoreno da je krajnji korisnik kartice solidarno odgovoran kao jamac za sve troškove učinjene karticom koja glasi na njegovo ime. Utvrđuje da je tužitelj tuženiku otkazao korištenje kreditne kartice s danom 24. prosinca 2008.g., čime da je odmah na naplatu dospjelo ukupno dugovanje i od tada da je počeo teći zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08; dalje: ZOO). Utvrđuje da je pogrešan stav tuženika da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok budući da se ne radi o potraživanju između dvije pravne osobe (jer je tuženik fizička osoba), kao niti o tražbinama iz trgovačkih ugovora. Kako je prijedlog za ovrhu podnesen dana 03. prosinca 2012. godine, od dospijeća 24. prosinca 2008. godine do pokretanja postupka da nije protekao zastarni rok od pet godina, pa je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare i prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na postojanje koje tuženik upire žalbom, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

 

                            Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, budući da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti zbog osnovanosti istaknutog prigovora zastare, kako to pravilno ističe tuženik u žalbi.

 

                            Naime, i pod pretpostavkom da je zastara cjelokupne tražbine počela teći s danom 24. prosinca 2008. godine (a ovaj sud nije tog mišljenja jer smatra da je zastara za dio tražbine počela teći i ranije) kada je tužitelj tuženiku otkazao korištenje kreditne kartice, nastupila je zastara jer u primjenu dolazi trogodišnji zastarni rok iz članka 228. stavka 1. ZOO-a. Navedenom odredbom propisano je da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu roba i usluga zastarijevaju za tri godine. Točno je da je tuženik fizička osoba, međutim u konkretnom slučaju njegova obveza proizlazi iz ugovora zaključenog između tužitelja i društva T. t. d.o.o., a tuženik je samo (solidarni) jamac iz predmetnog ugovora. Dakle, trgovačko društvo T. t. d.o.o je stranka navedenog ugovora u svojstvu korisnika kartice, te je u tom svojstvu preuzelo obvezu plaćanja svih troškova učinjenih karticom kranjeg korisnika (tuženika). Tuženik je krajnji korisnik kartice i on je ujedno preuzeo obvezu solidarne odgovornosti kao jamac za sve troškove učinjene karticom koja glasi na njegovo ime. Slijedom iznesenog, u konkretnom slučaju radi se o tražbini iz trgovačkog ugovora o prometu usluga sklopljenom između tužitelja, kao davatelja kartice na korištenje, i društva T. t. d.o.o., kao korisnika kartice, pa stoga u primjenu dolazi trogodišnji zastarni rok, neovisno što je tuženik fizička osoba. Kako je tužba podnesena protekom tri godine od početka tijeka zastare (iako je, prema mišljenju ovog suda, zastara za neke tražbine nastupila i prije 24. prosinca 2008. godine), proizlazi da je nastupila zastara obveze glavnog dužnika (T. t.), pa time i obveze tuženika kao jamca, temeljem odredbe članka 126. stavka 1. ZOO-a. Stoga je valjalo prihvatiti prigovor zastare i odbiti tužbeni zahtjev, pa je preinačena prvostupanjska odluka.

 

                            Valja dodati da je tužitelj uz odgovor na žalbu dostavio određenu dokumentaciju (u preslici) koja predstavlja nove dokaze iz članka 352. stavka 1. ZPP-a, pa ista nije uzeta u obzir.

 

Budući da je došlo do preinačenja prvostupanjske presude, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku i tuženiku dosuditi parnični trošak primjenom odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a. Parnični trošak tuženika obuhvaća naknadu za sastav prigovora (1.000,00 kn), naknadu za zastupanje na tri ročišta (500,00 kn po ročištu, ukupno 1.500,00 kn) i PDV (625,00 kn). Stoga je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 3.125,00 kn, dok je u preostalom dijelu (kojim tuženik zahtijeva trošak sastava podnesaka, trošak pristupa na ročište u iznosu od 1.000,00 kn po ročištu i trošak sudskih pristojbi koje nije platio) odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

              Citirana presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točkama 2. i 3. izreke.

 

U Rijeci 13. ožujka 2017. godine