Broj: Revt 501/16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o., O., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. Č., odvjetniku u Z., protiv tuženika K. d.o.o., Š., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-9830/13-5 od 8. travnja 2016., kojom je djelomično preinačena, a djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1883/2010 26. studenoga 2012., ispravljena rješenjem tog suda od 14. listopada 2013., u sjednici održanoj 21. ožujka 2017.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1883/2010 od 26. studenoga 2012., ispravljene rješenjem tog suda od 14. listopada 2013. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 986.609,34 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 18. siječnja 2010. do isplate, te mu isplatiti iznos 91.328,38 kn na ime parničnih troškova. Ujedno je rješenjem odbačena tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženiku naloži preuzeti robu tužitelja i baš 54 komada koncentrata limuna 18,14 kg, 1.115 komada smjese za čokoladne cookie 22,67 kg, 38 komada plastičnih kalupa za smrzavanje muffina 900/l, 93 komada čokoladne granule 25/l, 1 komad plastičnog kalupa za smrzavanje muffina 300/l i 21 komad plastičnih kalupa za smrzavanje muffina 900/l. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-9830/13-5 od 8. travnja 2016. djelomično je preinačena prvostupanjska presuda odbijanjem zahtjeva tužitelja za isplatu mu iznosa 820.769,52 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 18. siječnja 2010. do isplate, dok je za daljnjih 165.839,82 kn te u odluci o parničnim troškovima prvostupanjska presuda ukinuta i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Protiv drugostupanjske odluke tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude uz naknadu mu parničnih troškova.
Na reviziju nije odgovoreno.
Revizija nije osnovana.
Tužitelj je u reviziji formalno naveo da istu podnosi protiv drugostupanjske presude i rješenja, no kod činjenice što je drugostupanjskim rješenjem djelomično ukinuta prvostupanjska presuda za iznos 165.839,82 kn te odluka o parničnim troškovima, a protiv kojeg rješenja se ne može podnijeti revizija jer se ne radi o rješenju kojim je postupak pravomoćno završen (čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a niti je u razlozima revizije navedeno da bi doista revizija bila podnesena i protiv ukidnog rješenja, to ovaj sud smatra da se radilo o formalnom propustu nastalom pri pisanju revizije, pa se nema potrebe na to dalje ni osvrtati.
Obzirom na visinu iznosa o kojem je odlučeno pobijanom presudom (820.769,52 kn) to je protiv te presude dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.
Postupajući prema odredbi čl. 392.a ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da su u presudi izostali razlozi o odlučnim činjenicama, jer suprotno revizijskim navodima pobijana presuda upravo sadrži razloge o svim za ovaj spor odlučnim činjenicama, a koji razlozi su jasni i razumljivi, tako da se pravilnost iste može ispitati.
Osporavajući pravilnost pobijane presude revident prigovara pravilnosti primijenjenog materijalnog prava smatrajući, obzirom na odredbe iz ugovora sklopljenog između stranaka, a kojim je bio uređen njihov poslovni odnos, da je postojala obveza tuženika preuzeti te platiti preostalu količinu proizvoda koje je tužitelj, a na temelju tuženikove procjene nabavio i držao u skladištu, a što da tuženik nije učinio.
Prema stanju spisa predmeta i činjeničnim utvrđenjima proizlazi:
- da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju Ugovora broj ... o kupoprodaji smjese za muffine i cookie i dodatke, te voćne file, punila i kakao krem punilo, sklopljenog 17. siječnja 2008. na rok od godine dana, a koji ugovor
- da je produljen na godinu dana te da je prestao 17. siječnja 2010.,
- da se čl. 2. st. 8. tog Ugovora tužitelj kao prodavatelj obvezao na skladištu držati dovoljnu količinu proizvoda potrebnih za razdoblje tri mjeseca, a koju će prema svojoj procjeni odrediti tuženik kao kupac, te o tome izvještavati tužitelja svaka tri mjeseca, time
- da se čl. 2. st. 3. tog Ugovora tuženik obvezao preuzeti i isplatiti i količinu proizvoda koji bi po prestanku ugovora ostali kod tužitelja,
- da je po prestanku ugovora sklopljenog između stranaka (17. siječnja 2010.) kod tužitelja ostala određena količina proizvoda nabavljena za potrebe poslovanja tuženika, a koja tuženiku nije isporučena.
Na temelju prednjih utvrđenja, a polazeći od nesporne činjenice da je tužba tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se tuženiku naloži preuzimanje preostale robe nabavljene i smještene kod tužitelja, odbačena, te polazeći od sadržaja Ugovora broj ... kojim su stranke bile uredile svoju poslovnu suradnju, i podvodeći ih pod odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO) drugostupanjski sud je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na isplatu iznosa 820.769,52 kn na ime cijene nepreuzete robe sa skladišta tužitelja, ocijenivši da nema pretpostavki iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a za obvezivanje tuženika na isplatu cijene robe koja mu nije isporučena.
Suprotno revizijskim navodima tužitelja, odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja materijalno pravo je pravilno primijenjeno od strane drugostupanjskog suda.
Naime, točno je da se ugovorom sklopljenim između stranaka, tuženik obvezao u smislu čl. 2. toč. 9. tog Ugovora preuzeti i preostalu naručenu robu sa skladišta tužitelja, a po prestanku ugovora. No pritom tužitelj gubi iz vida i daljnje odredbe tog ugovora i baš one koje se odnose na uvjete plaćanja, propisane čl. 3. Ugovora, a prema čijem st. 1. je određeno da se kupac obvezuje cijenu isporučenih proizvoda platiti temeljem ispostavljenog računa prodavatelja ... u roku od 30 dana od dana zaprimanja računa, a temeljem izvršene isporuke robe.
Kako tužitelj tuženiku sporne proizvode, a vezano za koje potražuje 820.769,52 kn nije nikada isporučio tuženiku, niti je tuženik presuđen da je dužan preuzeti te proizvode (tužba u tom dijelu pravomoćno je odbačena!), onda je ocijeniti da na strani tuženika nisu ispunjene pretpostavke kako one iz ugovora sklopljenog između stranaka, a tako ni one iz odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a za plaćanje cijene ovih proizvoda.
Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.
Zagreb, 21. ožujka 2017.
