Broj: Gž-1762/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli – Pola po sucu toga suda Alenki Paus kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. V., odvjetnik u O., protiv tuženika T. J d.o.o., S. OIB: … , koju zastupaju punomoćnici I.M. i B. B., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl. br. P-18/15-13 od 4. listopada 2016. godine, dana 24. travnja 2017. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, posl. br. P-18/15-13 od 4. listopada 2016. godine.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanim prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi: „I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, na ime naknade neimovinske štete isplatiti tužitelju iznos od 15.000,00 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od dana 01. siječnja 2015.g. pa do konačne isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena. II.  Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od  presuđenja pa do konačne isplate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5% poena. „ II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

             

Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je izreka presude proturječna odlučnim razlozima iste, pa se presuda ne može ispitati. Ukazuje da sud  utvrđuje da predmetna SMS poruka predstavlja uvredu za tužitelja, kao i da cijeni istinitim iskaz tužitelja da mu je ista izazvala duševne boli, nelagodu, bol, da je bio nakon objavljivanja iste izložen neugodnostima u svakodnevnom životu, osjećao podsmjeh okoline i sram, da bi istodobno odbio tužbeni zahtjev i uskratio tužitelju pravo na pravičnu novčanu naknadu. Ukazuje na sudsku praksu; da se u poruci tužitelja naziva debilom, da se povrijeđeno pravo osobnosti nikako ne može popraviti samo objavljivanjem isprike jer se time producira neustavna nejednakost u pravima i položaju građana spram medija; da su oštećenima zbog objavljivanja takve informacije nastale konkretne neugodnosti u svakodnevnom životu koje faktično umanjuju kvalitete življenja oštećenog, ostavljaju mu dugotrajne posljedice čiji se intenzitet vremenom smanjuje, ali dok ima sjećanja to će izazivati nelagodu; nasuprot tome mediji bez ikakvih teškoća, financijskih izdataka i trajnih posljedica samo objave ispriku i „operu ruke“. Ističe da takav razvoj događaja medijima daje neproporcionalnu i nezasluženu moć nad građanima jer im se omogućava da prođu faktički nekažnjeno, a s druge strane prenošenjem uvredljivih neistinitih informacija oštećuju konkretne ljudske živote; da je sud treba to spriječiti hrabrijim i pravičnijim odlukama i medije dovesti u red kroz jedinio efektivno sredstvo, a to je pravična financijska restitucija oštećenoj osobi. Ističe da je javno osramoćen, a za što mu je tuženi samo pružio formalnu ispriku u ne udarnom terminu dva mjeseca nakon prenesene uvrede. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

 

U odgovoru na žalbu tuženik navodi da je objavom isprike u cijelosti otklonjena i bilo kakva eventualno nastala šteta tužitelju, da nije počinjena bitna povreda na koju ukazuje žalitelj te iz iskaza tužitelja i drugih dokaza koje je sud prvog stupnja pravilno ocijenio slijedi da je objavom ispravka otklonjena bilo kakva šteta. Ukazuje da sudska praksa na koju tužitelj ukazuje ne odnosi se na slučajeve nalik predmetnom. Ističe da Zakon o medijima ne sadrži posebne kriterije za odmjeravanje visine pravične novčane naknade, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 1100. st. 2. ZOO-a; da tužitelj nije dokazao postojanje određene težine povrede kao i druge okolnosti koje bi opravdavale dosudu pravične novčane naknade, a niti je to žalbom dovedeno u pitanje. Tužitelj nije dokazao da su mu nastale konkretne neugodnosti u svakodnevnom životu koje bi mu umanjile kvalitetu življenja i ostavile dugotrajne posljedice na njegovo duševno zdravlje. Ističe da su neosnovane tvrdnje da se predmetnom presudom stvara neustavna nejednakost u položaju građana spram medija jer je tuženik poduzeo sve kako bi umanjio posljedice. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba tužitelja nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama navoda žalbe te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredba parničnog postupka te pravilnu primjenu materijalnog prava utvrđenje je ovoga suda da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pritom nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa niti onu na koju ukazuje tužitelj iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Naime, pobijana presuda u cijelosti je razumljiva, u njoj su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni te ne postoje nedostaci zbog kojih istu ne bi bilo moguće ispitati. Nema niti proturječnosti između izreke u kojoj se odbija u cijelosti zahtjev tužitelja na isplatu pravične novčane naknade i navoda suda prvog stupnja u obrazloženju odluke: „Prema ocjeni ovog suda predmetna SMS poruka, a koja je emitirana povodom direktnog prijenosa dočeka Nove 2015.god. sa s. Rive, po svom sadržaju je takva da je podobna da povrijedi zaštićena prava tužitelja i kojom je tužitelju zasigurno nanesena šteta, jer ista predstavlja uvredu za tužitelja jer ga se naziva „debilom“. Osim toga, sud je cijenio potpuno istinitom tvrdnju tužitelja da mu je predmetna SMS poruka prouzrokovala duševne boli, da je izazvala određenu nelagodu, bol, da je bio nakon objavljivanja iste izložen neugodnostima u svakodnevnom životu, da je osjećao podsmijeh okoline i sram.“; jer, kao što nastavno valjano obrazlaže sud prvog stupnja, tužitelju je objava navedene SMS poruke spornog sadržaja nesumnjivo nanijela  duševne boli, povrijedila ugled i čast; međutim povreda toga prava kako dalje sud prvog stupnja navodi, ne mora uvijek stvarati i pravni odnos odgovornosti za neimovinsku štetu u smislu obveze novčane naknade, odnosno novčana naknada neimovinske štete mora biti pravična, a visina novčane naknade mora biti korespondentna stupnju povrede prava osobnosti. Stoga, nema proturječnosti izreke i obrazloženja kada sud utvrđuje da je povrijeđeno pravo osobnosti, ali ne u mjeri koja zahtijeva dosudu pravične novčane naknade, već je sud prvog stupnja pravilno utvrdio:

-                           da postoji odštetna odgovornost tuženika

• jer je u novogodišnjoj noći kada je najgledaniji program objavio SMS poruku sadržaja „sritna Nova godina debilima iz M. kraj O., a posebno K., M. U., L., T. B., D. A., P. p., te ostalin domaćin i vikendašima želi N. B..“; koja poruka se mogla povezati s tužiteljem (M. U.; nesporno nadimak tužitelja po kojem ga svi znaju), a radi se o takvoj informaciji koja ima difamirajući sadržaj jer se tužitelja naziva „debilom“
• jer je ta poruka podobna da povrijedi prava tužitelja i izazvala je takvu povredu odnosno duševnu bol kod tužitelja, nelagodu jer je bio izložen neugodnostima u svakodnevno životu, doživljavao podsmjeh okoline i sram
• jer je tužitelj nakon emitiranja SMS poruke imao pozive prijatelja, poznanika, da je imao neugodnosti, da je bilo podrugljivih tonova, podsmijavanja, da ga je zvalo puno ljudi, rodbina, prijatelji pitajući ga „što se događa“, da su mu se zaposlenici u Općini podsmijavali, u lokalnom kafiću, gdje se sastaju i druže mještani, tisuće pitanja je bilo, podrugljivih tonova, da jedno vrijeme nije izlazio,

-                           da nikakve druge psihičke smetnje prouzročene takovom emitiranom SMS porukom tužitelj nije imao

-                           da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti, čl. 19. st. 2. ZOO-a, pravo na čast, ugled i dostojanstvo,

-                           da povreda nije takve jačine da opravdava dosudu pravične novčane naknade

-                           da je tuženik objavio ispriku nakon traženja tužitelja i to 5. veljače 2015. godine na kraju vijesti u 17,30 sati i reprizno u 19,30 sati,

-                           da je tom objavom u cijelosti uklonjena šteta nastala tužitelju.

 

Žalbenim navodima pravilnost tih utvrđenja suda prvog stupnja nije dovedena u sumnju te ih ovaj sud u potpunosti prihvaća.

 

Neosnovano žalitelj ukazuje na sudsku praksu jer odluke na koje ukazuje nisu primjenjive na konkretnu činjeničnu situaciju, u kojoj je pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a sud prvog stupnja pravilno zaključio da je do povrede prava osobnosti tužitelja došlo, ali da ona nije takva intenziteta da zavređuje dosudu pravične novčane naknade, odnosno da objava isprike već otklanja nastalu štetu i time jest dovoljna satisfakcija za pretrpljenu štetu tužitelja. Pri tome valja ukazati da je tuženik 2. veljače 2015. godine primio zahtjev tužitelja za objavu ispravka odnosno isprike, a da je isprika i objavljena 5. veljače 2015. godine na kraju vijesti T. J., pa su neprihvatljivi žalbeni navodi da je isprika objavljena nakon dva mjeseca i ne u udarnom terminu kada je objavljena na kraju vijesti u 17,30 sati i reprizno u 19,30 sati, a što u tijeku postupka i nije bilo sporno, niti je tužitelj isticao da se ne bi radilo o istovrijednom programskom prostoru u kojem je poruka i objavljena, što tek sada ističe u žalbi, pa se radi i o novoj činjenici, koju temeljem čl. 352. ZPP-a ne može više isticati u žalbi. Ovaj sud uvažava da je tužitelju povrijeđena čast, ugled, osobno dostojanstvo jer navod da je netko „debil“, nazivanje nekoga „debilom“ jest navod koji vrijeđa dostojanstvo ugled i čast, osjećaj osobne vrijednosti kod čovjeka i narušava opće mišljenje o njemu u njegovoj sredini. Međutim u konkretnom slučaju težina povrede koja je nastala, a kako je opisuje tužitelj nije težina, intenzitet koji opravdava dosudu i pravične novčane naknade, pa i cijeneći dostupnost objavljene informacije i reagiranja sredine u kojoj tužitelj živi i kreće se.

 

Pri tome neprihvatljiv su žalbeni navodi da je sud trebao biti hrabriji i pravičniji jer se povrijeđeno pravo nikako ne može popraviti samo objavljivanjem isprike i jer se takvom odlukom medijima daje neproporcionalna moć nad građanima i omogućava da im se da faktički nekažnjeno prođu. Na sudu je naime, da pravilno i potpuno utvrdi bitno činjenično stanje i na isto pravilno primijeni materijalno pravo, da provedene dokaze pravilno ocijeni kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, da u ovakvim slučajevima pravilno primijeni odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o medijima („Narodne novine“ 59/04, 84/11, 81/13) kojom je određeno da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava i to u svezi s odredbom čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Sve je to konkretno sud prvog stupnja pravilno učinio i valjano obrazložio u smislu da i cijeneći izazvanu duševnu bol kod tužitelja (intenzitet, trajanje), cilj kojem služi naknada, ali da se i njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom ista ne zavređuje dosudu pravične novčane naknade i da je stoga, u konkretnom slučaju, već objava isprike otklonila štetu nastalu tužitelju.

 

              Slijedom navedenog, kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti na koje ukazuje žalitelj, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

              Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

U Puli-Pola, 24. travnja 2017. godine.