Broj: Gž-914/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Lidiji Oštarić Pogarčić, u pravnoj stvari tužitelja V. G. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. V. i N. B. iz Z., protiv tuženika J. o. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & P., P. R., radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-680/2015-42 od 22. veljače 2016. godine, dana 15. svibnja 2017. godine,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

1. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-680/2015-42 od 22. veljače 2016. godine   p o t v r đ u j e   osim u dijelu točke I. izreke koji se odnosi na naknadu imovinske štete od 1.846,00 kn i troškove postupka u iznosu od 4.571,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika   p r e i n a č u j e   se citirana presuda u točki I. izreke i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu imovinske štete u iznosu od 1.846,00 kn te zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.571,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

 

             

Obrazloženje

 

 

Citiranom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 10.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. rujna 2008. godine do isplate, zatim iznos od 3.176,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate te mu na ime parničnih troškova iznos od 8.153,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Točkom II. izreke zahtjev tužitelja je u preostalom dijelu odbijen.

 

Protiv navedene presude obje su stranke podnijele žalbe i to u dijelu u kojem nisu uspjele u sporu, odnosno tužitelj protiv odbijajućeg dijela presude iz točke II. izreke i odluke o troškovima postupka, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Smatra da mu na ime svih kriterija neimovinske štete pripada zatraženi iznos pa tako i onaj koji se odnosi na pretrpljeni strah u zatraženom iznosu od 14.000,00 kn. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava u tom dijelu da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i kod donošenja odluke o troškovima postupka. Kako mu je tuženik tijekom postupka isplatio određeni iznos to da je i navedeno valjalo cijeniti kod ocjene uspjeha u postupku i pripadajućih troškova. Predlaže da se uvaženjem žalbe presuda u odbijajućem dijelu preinači i dosude mu zatraženi iznosi kako na ime tužbenog zahtjeva tako i troškova postupka kao i trošak žalbenog postupka.

 

Tuženik podnosi žalbu protiv dosuđujućeg dijela presude i to za iznos od 7.246,00 kn, također iz svih žalbenih razloga. Smatra da je u tom dijelu presuda zahvaćena počinjenom apsolutno bitnom procesnom povredom iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer da u odnosu na dosuđujući dio o težini povrede prava tužitelja uopće nisu izneseni razlozi zbog čega presudu u tom dijelu nije moguće ispitati. Iako je sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje ZOO) težina povrede na tjelesno i duševno zdravlje primarni kriterij određivanja prava na naknadu kao i visine te naknade, sud prvog stupnja da uopće nije utvrdio težinu povrede prava tužitelja niti težinu oštećenja njegova tjelesnog i duševnog zdravlja. Stoga da je dosuđujućim dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu je dosudio naknadu neimovinske štete u iznosu koji premašuje iznose naknade prema dosadašnjoj sudskoj praksi za istu težinu i stupanj trajnih posljedica u predmetima iste činjenične i pravne osnove. To da se osobito odnosi na visinu pravične naknade po kriteriju trajnog umanjenja životnih aktivnosti tužitelja. Prema utvrđenim trajnim posljedicama i u svezi s tim postotku umanjenja životne aktivnosti tužitelja sukladno nalazu i mišljenju vještaka te u sudskoj praksi prihvaćenim kriterijima za taj vid štete smatra da je cijeneći sve posljedice istom valjalo dosuditi iznos od 7.200,00 kn, a nikako 12.000,00 kn.

 

Isto tako, da su neprimjereno visoki dosuđeni iznosi naknade po kriteriju fizičkih bolova i straha što je sve rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a na ime naknade neimovinske štete, jer da je valjalo dosuditi iznos od 30.000,00 kn pa kada se isti umanji za isplaćeni iznos od 25.000,00 kn, da bi tada tužitelju pripao iznos od 5.000,00 kn.

 

Osim toga, da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešno primijenjeno materijalno pravo kod naknade imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći kada je utvrđeno da bi tužitelju po toj osnovi pripadao iznos od 10.620,00 kn (bez umanjenja za njegov doprinos od 20%). Suprotno tome, da iz nalaza mišljenja dr.sc. N. B. proizlazi da je tužitelju trebala tuđa pomoć od ukupno 442 sata pa u svezi s tim i naknada od 6.630,00 kn. Kada se taj iznos umanji za isplaćeni iznos od 5.300,00 kn tada da je osnovan zahtjev tužitelja za 1.330,00 kn, a da je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan.

 

Nadalje, da je i kod utvrđivanja obveze na isplatu zakonske zatezne kamate pogrešno primijenjena odredba čl. 1103. ZOO-a kada je na iznos neimovinske štete obvezan isplatiti tužitelju kamate od 18. rujna 2008. godine jer da je između stranaka bila sporna visina naknade tijekom cijelog postupka i utvrđena tek pobijanom presudom, pa da nije prije toga mogla početi teći njegova obveza da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate jer je tek tada njegova obveza dospjela.

 

Daljnjim sadržajem žalbe ukazuje i na nezakonitost odluke o troškovima postupka jer da je sud prvog stupnja propustio mu dosuditi troškove sastava žalbe i sudskih pristojbi na žalbu u povodu koje je prvostupanjska presuda bila ukinuta. Isto tako, da mu pripada i trošak (drugog) medicinskog vještačenja jer da je tek po tom vještačenju utvrđena visina pripadajuće naknade tužitelju. Isto tako, da je nezakonito odmjeren i trošak sastava odštetnog zahtjeva jer da podnošenje istog nije bilo nužno za vođenje postupka pa da se ne radi o trošku koji bi bio u obvezi naknaditi tužitelju, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Osim toga, da je sud propustio cijeniti i njegov uspjeh u postupku pa kada bi se prema mišljenju tuženika pravilno odmjerio uspjeh tužitelja u odnosu na pojedine postavljene zahtjeve i konačni ishod postupka tada da bi uz naprijed navedene troškove vještačenja i pristojbi te sastava žalbe tužitelj bio u obvezi njemu naknaditi parnične troškove, a ne suprotno.

 

Predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači sukladno opisanim žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio razloge u odnosu na odlučne činjenice pa tako i one na koje tuženik ukazuje žalbom, tako da donošenjem iste nije ostvarena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Ispitujući presudu u povodu izjavljene žalbe nije utvrđeno da bi njenim donošenjem bila ostvarena koja od drugih bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Neprijeporno je da je tužitelj stradao u prometnoj nezgodi dana 27. listopada 2007. godine kao suputnik u osobnom vozilu reg. oznake OG … koje je bilo osigurano od odgovornosti kod tuženika. U toj nezgodi zadobio je višekomadni prijelom donje trećine desne nadlaktične kosti, udarac u glavu – reginosa sa potresom mozga i istegnuće muskulature vratne kralježnice, koje zbirno predstavljaju teške tjelesne ozljede. Radi liječenja istih bio je hospitaliziran na Odjelu traumatologije bolnice R. i podvrgnut operativnom zahvatu radi osteosinteze prijeloma nadlaktice. Dana 1. siječnja 2008. godine pao je na ledu tako da je slijedećeg dana hospitaliziran na istom Odjelu, a 3. siječnja 2008. godine učinjen mu je novi operativni zahvat radi odstranjenja ranijeg osteosintetičkog materijala te reosteosinteze. U daljnjem tijeku liječenja obavio je ambulantne fizikalne terapije te više kontrolnih liječničkih pregleda.

 

Sud prvog stupnja iz rezultata medicinskog vještačenja po vještaku dr. Ž. C. utvrđuje da postoji utjecaj refrakture na ocjenu stavki neimovinske štete (osim nagrđenja), ali da je to u omjeru teško izraziti, s time da bi sve stavke bile reducirane jer je nedvojbeno dva puta operiran, dva puta koristio tuđu pomoć i doživio strah kao i bolove. Međutim, iz rezultata naknadno provedenog vještačenja po vještaku dr.sc. N. B. utvrđuje da kao i prethodni vještak potvrđuje da je teško razgraničiti posljedice koje tužitelj ima od ozljede koju je zadobio u prometnoj nezgodi od sveukupnih posljedica zbog ponovnog pada i refrakture desne nadlaktice. Pri tome, oboje ukazuju da je liječenje tih ozljeda isprepleteno pa da je objektivno teško moguće striktno se očitovati i odrediti numeričke vidove neimovinske štete iz obje nezgode jer se radi o dvije potpuno iste patologije koje se preklapaju u vremenskom razdoblju koje obuhvaća njihovo vremensko liječenje. Međutim, da iskustveno s obzirom na praksu u liječenju takvih ozljeda bi se mogle sve stavke odnosno kriteriji koji se cijene kod neimovinske štete umanjiti za 20% koji dio se odnosi na drugu ozljedu, u kojem dijelu su i stranke prihvatile nalaz i mišljenje.

 

              Kako iz navedenih nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj kao posljedicu ovih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta 6 dana, srednjeg 27 dana te slabog intenziteta 3,5 mjeseca, to je i prema mišljenju ovoga suda cijeneći naprijed izneseno, sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu pravične naknade po tom kriteriju u iznosu od 16.000,00 kn.

 

              Protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je odmjerena i naknada po kriteriju trajnog umanjenja životne aktivnosti. U prvome redu pri tome valja cijeniti da je tužitelj ozljede zadobio kao vrlo mlada osoba (22 godine) i da će zaostale posljedice trpjeti kroz cijeli radni ali i životni vijek i da će predstavljati u određenom smislu ograničavajući faktor u obavljanju kako radnih tako i svakodnevnih životnih aktivnosti. Tako su kao posljedice – višekomadnog prijeloma donje trećine desne nadlaktične kosti utvrđene slabost pripadajuće muskulature lakog stupnja uz redukciju GMS, ograničenje kretnji desnog ramena generalno gledajući u lakom stupnju te desnog lakta unutar lakog stupnja što otežava obavljanje onih radnji i aktivnosti koje iziskuju duže i jače funkcionalno – fizičko opterećenje desnog ramena i manje lakta, naglije kretnje, dizanje težih tereta, određene zahtjevnije i sportsko rekreacijske aktivnosti i sl. Nadalje, da je kao posljedica ozljede vratne kralježnice zaostalo manje ograničene funkcije vratne kralježnice te manjeg instabiliteta, koje posljedice utječu na obavljanje onih radnji i aktivnosti svakodnevnog života koje iziskuju vremenski boravak u prisilnom položaju, nagle kretnje (vožnja – parkiranje auta) što je po vještacima ocijenjeno kao trajno umanjenje životne aktivnosti od 12%. Kada se pri tome cijeni i da je isti po zanimanju vozač pa da će mu navedene posljedice predstavljati teškoće u obavljanju radnih aktivnosti, s obzirom na naprijed navedeno, tada je po tom kriteriju pravilno utvrđena pravična novčana naknada u iznosu od 15.000,00 kn, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

 

              Isto tako je pravilno odmjerena i visina naknade za pretrpljeni strah od 7.000,00 kn cijeneći da je primarni strah jakog  intenziteta trajao 1 sat, sekundarni 6 dana, zatim srednjeg intenziteta 12 dana a slabog intenziteta 7 mjeseci s obzirom na sve posljedice i tijek liječenja. Kako je nadalje kao posljedica ozljede zaostalo naruženje u vidu reza a po vještacima kvalificirano kao naruženje lakog do srednjeg stupnja jer se radi o rezu koji je vidljiv u situacijama kada je ruka otkrivena, tada je i po tom kriteriju u potpunosti primjeren iznos od 6.000,00 kn. Kada se navedeni iznosi umanje za 20% koji dio se odnosi na posljedice vezane uz drugu ozljedu prilikom pada na ledum, tada tužitelju pripada na ime povrede prava osobnosti po tjelesno i duševno zdravlje po svim opisanim kriterijima iznos od 35.400,00 kn pa je primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. u vezi sa čl. 1092. ZOO-a tužitelju odmjeren navedeni iznos, a kako mu je tuženik isplatio tijekom postupka iznos od 25.000,00 kn, to je pravilno obvezan isplatiti mu preostali iznos od 10.400,00 kn.

 

              Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod utvrđivanja visine imovinske štete na ime tuđe njege i pomoći. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da je tužitelju uslijed opisanih ozljeda bila potrebna tuđa njega i pomoć 3,5 mjeseca po 3,5 sata dnevno, 2,5 mjeseca po 2 sata dnevno te potom povremena pomoć i to 3,5 mjeseca po 2,5 sata tjedno, pa osnovano tuženik ukazuje da kada se navedeno umanji za 20% vezano uz drugu ozljedu, proizlazi da bi na ozljedu za koju je odgovoran osiguranik tuženika otpadalo ukupno 442 sata. Kako je između stranaka neprijeporno utvrđena cijena sata tuđe njege i pomoći sa 15,00 kn to bi tužitelju na ime ovog vida štete pripadao iznos od 6.630,00 kn kao što to pravilno ukazuje tuženik u žalbi.

 

              Međutim, neprijeporno je da je tužitelj tijekom postupka, po provedenom vještačenju i to dana 18. svibnja 2012. godine tužitelju isplatio ukupan iznos od 49.384,37 kn i to: na ime neimovinske štete 25.000,00 kn, za kamate na taj iznos u razdoblju od 18. rujna 2008. godine do 18. svibnja 2012. godine iznos od 12.383,19 kn, a na ime kamate za razdoblje od 27. ožujka 2012. godine do 18. svibnja 2012. godine iznos od 110,82 kn. Isto tako neprijeporno je da mu je na ime naknade za tuđu njegu i pomoć isplatio iznos od 5.300,00 kn te na ime kamata na taj iznos za razdoblje od 27. ožujka 2012. godine do 18. svibnja 2012. godine iznos od 90,36 kn, kao i daljnji iznos od  6.500,00 kn na ime troškova postupka.

 

              S obzirom na navedeno valjalo je ukupno utvrđeni iznos pravične novčane naknade na ime povrede prava osobnosti po tjelesno i duševno zdravlje po svim kriterijima neimovinske štete umanjiti za navedeni iznos od 25.000,00 kn pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan isplatiti tužitelju daljnji iznos od 10.400,00 kn. Međutim, kada se pravilno utvrđeni iznos od 6.630,00 kn na ime tuđe njege i pomoći umanji za isplaćeni iznos od 5.300,00 kn tada preostaje za isplatu iznos od 1.330,00 kn kao što to tvrdi tuženik pa je u tom dijelu pobijanu presudu valjalo preinačiti i zahtjev tužitelja za iznos od 1.846,00 kn odbiti.

 

              Protivno stavu tuženika sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbu čl. 1103. ZOO-a kada je na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete obvezao ga isplatiti tužitelju i zakonske zatezne kamate od 18. rujna 2008. godine do isplate, odnosno od podnošenja odštetnog zahtjeva.

 

              Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika u dijelu koji se odnosi na obvezu da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove, pozivajući se na pogrešnu primjenu odredbe čl. 155. st. 1 i čl. 154. st. 2. ZPP-a. Upravo sagledavajući kvantitativno i kvalitativno rezultate cjelokupnog postupka pravilno je sud prvog stupnja kod utvrđivanja te obveze cijenio konačni uspjeh tužitelja u postupku. Naime, unatoč tome što se tužitelj obratio tuženiku radi isplate naknade štete u mirnom postupku, odnosno prije pokretanja parničnog postupka te neprijepornoj odgovornosti njegova osiguranika za nastanak štete, odbio je tužitelju isplatiti bilo kakav iznos, već je to učinio tijekom postupka po provođenju vještačenja. Protivno stavu tuženika pripada tužitelju i trošak sastava odštetnog zahtjeva kojeg je postavio sukladno odredbi čl. 12. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05), kao potreban za vođenje postupka. Stoga su svi troškovi vezani uz vođenje predmetnog postupka, pa tako i oni koji su nastali provođenjem vještačenja za koje je troškove predujmio tuženik, bili potrebni u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Međutim, kako je tužitelj djelomično uspio u sporu to mu pripadaju troškovi zastupanja po odvjetniku sukladno postignutom uspjehu a troškovi vještačenja koje je on snosio kao neophodni u cijelosti. Stoga tužitelju na ime svih opisanih troškova cijeneći konačno postignuti uspjeh u sporu s obzirom na preinačavajući dio presude (58%) pripada na ime troškova zastupanja i PDV-a iznos od 7.975,00 kn te na ime troškova vještačenja 2.550,00 kn, odnosno ukupno 10.525,00 kn. Međutim, neprijeporno je da je tuženik tužitelju na ime troškova postupka isplatio iznos od 6.500,00 kn tijekom postupka pa je ovaj iznos valjalo umanjiti, kao i za daljnji iznos od 443,00 kn koji tuženiku pripada s obzirom na postignuti uspjeh sa žalbom (na ime sastava žalbe, PDV-a i sudskih pristojbi), tako da konačno tužitelju pripada iznos od 3.582,00 kn, dok je zahtjev u preostalom dijelu za iznos od 4.571,00 kn neosnovan.

 

              Slijedom iznesenog valjalo je žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi u odbijajućem dijelu kao i žalbu tuženika te istu potvrditi u dosuđujućem dijelu kako je to navedeno u točki 1. izreke ove presude. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika u preostalom dijelu je navedena presuda preinačena u točki 1. izreke i zahtjev tužitelja odbijen za iznos od 1.846,00 kn te preinačena i odluka o troškovima postupka kako je to navedeno u točki 2. izreke ove presude.

 

              Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. t. 3. te čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

 

U Rijeci 15. svibnja 2017. godine