Broj: Gž Ovr-337/17
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovoga suda Svjetlani Vidović, u ovršnom postupku ovrhovoditelja H. A. A. B.d.d. Zagreb, S. a. 6, sada A. B. d.d. Zagreb, OIB: ………….., protiv ovršenika F. B., iz Splita, D. 65, zastupanog po punomoćniku Davoru Galetoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Splitu broj Ovr-6132/09 od 8. studenog 2016., dana 27. lipnja 2017.,
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba ovršenika, ukida se rješenje Općinskog suda u Splitu broj Ovr-6132/09 od 8. studenog 2016. i predmet vraća na ponovni postupak.
Obrazloženje
Pobijanim je prvostupanjskim rješenjem dopušteno trgovačkom društvu H-ABDUCO d.o.o. Zagreb stupanje na mjesto ovrhovoditelja.
Protiv navedenog rješenja žalbu podnosi ovršenik pobijajući isto zbog bitne povrede odredaba postupka iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 19. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08; dalje: OZ) s prijedlogom da se rješenje preinači.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba je osnovana.
Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je trgovačko društvo H-ABDUCO d.o.o. Zagreb dana 31. kolovoza 2016. predložilo da stupi na mjesto ovrhovoditelja pozivom na Ugovor o ustupu tražbine od 8. svibnja 2015., kojim je tražbina iz Ugovora o kreditu broj 311-078/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. ožujka 2007. cedirana na istog.
Kako iz predmeta spisa proizlazi da je ovrha određena na temelju solemniziranog i ovršnog Ugovora o kreditu broj 311-078/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 15. ožujka 2007. solemniziranog 20. ožujka 2007. koji je stekao svojstvo ovršnosti dana 23. rujna 2009. na nekretninama u Z.U. 17560, 15864 i 4062 K.O. Split i to zabilježbom ovrhe u navedenim zemljišnoknjižnim ulošcima, utvrđivanjem vrijednosti navedenih nekretnina, njihovom prodajom i namirenjem ovrhovoditelja iz novčanog iznosa dobivenog prodajom, a radi naplate kunske protuvrijednosti iznosa od 990.226,88 CHF, 22.798,14 CHF, 4.712,57 CHF, te naplate iznosa od 500,00 kn i 14,67 kn; to proizlazi da je dokazan slijed prijenosa tražbine koja je predmet ovog ovršnog postupka.
Naime, ustupanje tražbine ugovorom (cesija) je prijenos otuđive tražbine od dosadašnjeg vjerovnika (cedenta) na novog vjerovnika (cesionara), a dužnik (cesus) i tražbina ostaju isti. Proizlazi da se promjenom osobe vjerovnika ne mijenja položaj dužnika glede obveze koja ga tereti, pa za prijenos nije potreban njegov pristanak te je zbog toga ugovor o prijenosu potraživanja perfektan u trenutku sklapanja ugovora između ustupitelja (cedenta) i primatelja (cesionara).
Prema odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbama članka 80. do 89. ZOO propisan je način i uvjeti ustupa tražbine. U konkretnom slučaju ovrhovoditelj je kao vjerovnik mogao ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu jer se ne radi o tražbini čiji bi prijenos bio zabranjen zakonom niti je ista strogo osobne naravi, niti koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.
Međutim, nepravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio prijedlog trgovačkog društva H-ABDUCO d.o.o. Zagreb da stupi na mjesto ovrhovoditelja iako se tome ovršenik protivi. Ovo stoga jer se ovdje radi o singularnoj a ne univerzalnoj sukcesiji.
Sud se prvog stupnja pogrešno pozvao na odredbu članka 29. stavak 1. OZ kojom je propisano da se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku.
Iz citirane odredbe proizlazi da se samo u fazi određivanja ovrhe može uzeti u obzir činjenica prijenosa tražbine a ne i tijekom ovršnog postupka, pa tako u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje pobijanog rješenja.
Tek je odredba članka 18. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 93/14) kojom je dopunjen članak 32. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16) omogućila subjektivnu preinaku u ovršnom postupku i nakon donošenja rješenja o ovrsi, i bez pristanka ovršenika odnosno, da osoba na koju je prenesena tražbina kao stranka umjesto postojećeg ovrhovoditelja nastavi ovršni postupak.
Dakle, s aspekta primjene Ovršnog zakona iz 1996. godine s izmjenama, nema mjesta stupanju u postupak novog ovrhovoditelja.
Supsidijarnom primjenom ZPP, također u konkretnom slučaju nema mjesta preinaci jer prema odredbi članka 192. stavak 3. ZPP nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane.
Kako je u konkretnom slučaju do prijenosa tražbine na novog vjerovnika došlo tijekom ovršnog postupka, a kako se ovdje primjenjuje OZ (iz 1996. godine), to nema mjesta subjektivnoj preinaci a jer se ovršenik istoj protivi (članak 192. stavak 3. ZPP).
Slijedom navedenog, valjalo je uvažiti žalbu i ukinuti pobijano rješenje te predmet vratiti na ponovni postupak temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 19. stavak 1. OZ.
U Splitu, 27. lipnja 2017.
