Broj: Kž 634/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog O. Ć. zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbama optuženika i oštećenog trgovačkog društva J. d.o.o. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. srpnja 2013. broj K-211/10, u sjednici održanoj 28. rujna 2016., u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika M. M.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. U povodu žalbe optuženog O. Ć., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je optuženi O. Ć. djelom zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. tog članka Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.).

 

II. Uslijed odluke pod točkom I., preinačuje se prvostupanjske presuda i u:

 

- odluci o kazni te se optuženi O. Ć., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i

 

- odluci o oduzimanju imovinske koristi te se, na temelju članka 77. stavaka 1. i 4. KZ/11., nalaže optuženom O. Ć. na ime oduzete imovinske koristi u proračun Republike Hrvatske platiti 1,158.500,53 kuna (milijun sto pedeset osam tisuća petsto kuna i pedeset tri lipe), u roku 15 (petnaest) dana.

 

III. Žalba optuženog O. Ć. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

IV. Žalba oštećenog trgovačkog društva J. d.o.o. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi O. Ć. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97. pa je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

 

Na temelju članka 82. KZ/97. od optuženog O. Ć. oduzeta je imovinska korist u iznosu od 1,158.500,53 kuna.

 

Na temelju članka 132. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; dalje: ZKP/97.) oštećeno trgovačko društvo „J.“ d.o.o. upućeno je s imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

 

Na temelju članka 122. stavka 1. u vezi s člankom 119. stavkom 2. točkom 6. ZKP/97. optuženom O. Ć. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 5.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi O. Ć. po branitelju, odvjetniku M. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „preinačiti pobijanu presudu na način da se okrivljenik oslobodi optužbe, odnosno podredno, rješenjem ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje naslovljenom sudu“.

 

Žalbu protiv presude podnijelo je i oštećeno trgovačko društvo J. d.o.o. po punomoćniku, odvjetniku M. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači prvostupanjsku presudu na način da u cijelosti usvoji oštećenikom imovinskopravni zahtjev“.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP/97., dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti branitelja optuženika, odvjetnika M. M., a, u skladu s odredbom članka 374. stavka 4. ZKP/97., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i optuženog O. Ć. koji su o sjednici bili uredno izviješteni.

 

Žalba optuženog O. Ć. nije osnovana, a V. sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu po služenoj dužnosti, našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, dok žalba oštećenog trgovačkog društva J. d.o.o. nije dopuštena.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

 

Optuženi O. Ć. u žalbi ističe žalbenu osnovu iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97., tvrdeći da je „izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude“, odnosno da „u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su potpuno nejasni i proturječni“, da „o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika“. Međutim, u nastavku žalbe optuženik opširno reproducira pojedine dijelove obrazloženja pobijane presude, suprotstavljajući njenim razlozima vlastitu analizu i svoju ocjenu pojedinih provedenih dokaza, ali time ne ukazuje na određene nejasnoće ili proturječja razloga te presude niti ističe odlučne činjenice o kojima ne bi postojali nikakvi razlozi, već, u suštini, pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je na te njegove navode odgovoreno u dijelu ove drugostupanjske odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 369. ZKP/97.

 

Zbog toga na ove žalbene tvrdnje optuženog O. Ć. treba odgovoriti da je obrazloženje pobijane presude sačinjeno u skladu s odredbama članka 359. stavaka 7. i 8. ZKP/97. te da ono sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, a između tih razloga nema nikakvog proturječja niti postoji proturječje između sadržaja isprava i zapisnika o iskazima danima u postupka i dijelova presude u kojima se iznosi njihov sadržaj.

 

Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97. na koju upire optuženik, niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 379. stavka 1. točke 1. ZKP/97., pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

Nije u pravu optuženi O. Ć. kada žalbom pokušava dovesti u sumnju istinitost iskaza svjedoka L. G. tvrdnjama da njegovo pribavljanje preslika Ugovora o prijenosu prava intelektualnog vlasništva i Potvrde o prijenosu prava tek nakon optuženikovog aktiviranja zadužnica „predstavlja samo jednu mogućnu interpretaciju svijesti svjedoka koja ne isključuje druge realno moguće interpretacije svijesti svjedoka, tj. ne isključuje mogućnost da je svjedok G. bio ranije upoznat s potvrdom i ugovorom (…), a da je pisanim putem od javnog bilježnika zatražio podatke o zadužnicama kako bi prikrio mogućnost da je s istim upoznat“. Naime, svjedok L. G. određeno je i uvjerljivo iskazao kako je tek nakon saznanja za blokadu žiro-računa društva „J.“ d.o.o. kod javnog bilježnika dobio na uvid navedeni Ugovor i Potvrdu, kao i zadužnice na temelju kojih je došlo do blokade žiro-računa društva. Zbog toga materijalni dokaz o trenutku njegovog pribavljanja te dokumentacije uistinu predstavlja kontrolni dokaz koji potvrđuje istinitost iskaza tog svjedoka i u dijelu u kojem je on naveo da o sklapanju Ugovora o prijenosu prava intelektualnog vlasništva i zadužnicama koje su ga pratile do tog trenutka nije imao nikakvih saznanja.

 

Neosnovano ovaj žalitelj tvrdi i da „sud uopće ne analizira mogućnost da su G. i H. zaista znali za potpisivanje ugovora i potvrdi i da je i isto služilo kao osiguranje tražbine okrivljenika, ali da su nakon proteka određenog vremena odlučili tvrditi kako o istom nisu imali nikakvih saznanja“. Suprotno ovim tvrdnjama, prvostupanjski je sud valjano analizirao i ispravno ocijenio iskaze tih svjedoka o ovoj bitnoj okolnosti u kojoj oni proturječe optuženikovoj obrani, pri čemu je ukazao i na činjenicu da su oni, neposredno nakon ovih saznanja, podnijeli kaznenu prijavu protiv optuženika. Uistinu bi bilo nelogično i neživotno da oni, da su od ranije znali za postojanje Ugovora koji je optuženik, sklapajući ga „sam sa sobom“, potpisao u tri svojstva – i kao fizička osoba odnosno stjecatelj prava intelektualnog vlasništva, i kao direktor dva trgovačka društava, J. H. d.o.o. kao prenositelja te J. d.o.o. kao pristupatelja (u svojstvu solidarnog dužnica platca) – ne bi počeli isplaćivati dug ako bi ga smatrali valjanim, ili, u suprotnom, poduzeli raspoložive pravne radnje radi njegovog pobijanja, već da bi čekali aktiviranje zadužnica koje je dovelo do blokade žiro-računa društva J. d.o.o.

 

Niti tvrdnje optuženog O. G. kojima on pokušava dovesti u sumnju iskaze svjedoka L. G. i A. M. H. da navedena trgovačka društva u H. nisu uspješno poslovala nemaju uporišta u spisu. Naime, sam je optuženik u obrani iskazao o svojem nezadovoljstvu poslovanjem društava i nesuglasicama s imenovanima o načinu upravljanja, zbog čega je neosnovana žalbena tvrdnja o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju propuštanjem pribavljanja podataka o „prosječnom stanju sredstava na žiro računu društava“, odnosno o dužnosti suda „pribaviti financijska izvješća i odrediti vještačenje po financijsko-knjigovodstvenom vještaku (…) radi provjere navoda svjedoka G. i H.“.

 

Neovisno o činjenici da je svjedok H., kako to optuženik ističe u žalbi, različito iskazivao o iznosima svojih ulaganja u navedena trgovačka društva, nesporno je, jer niti optuženi O. G. u obrani ne tvrdi drugačije, da je upravo H. uložio u društvo S. C. L. iznos koji je tom društvu omogućio osnivanje i poslovanje društava J. H. d.o.o. i J. d.o.o. Osim toga, optuženik je u obrani iskazao i da je H. ulaganje u S. C. L. bilo upisano u dokumentaciju o registraciji tog društva, zbog čega je nedvojbeno da o tom ulaganju postoji i pisani trag pa je neutemeljena i žalbena tvrdnja da „H. nije osigurao sklapanje pisanog sporazuma glede njegovog ulaganja u društvo okrivljenika i G.“ pa da je „jasno kako je upravo na usmeni način regulirano pitanja izlaska i samog okrivljenika iz društva“.

 

Iako optuženi O. G. u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi „iznosi dvije tvrdnje (…) iz kojih jasno proizlazi nerazumijevanje udjeličarskih odnosa u konkretnim društvima“ (pa u žalbi iznosi i tabelarni „prikaz promjena udjeličara u društvima S. C. ltd“), upravo je iz njegovog žalbenog navoda da je „suvlasnik društava u RH bio i sam okrivljenik putem društva S. C. ltd“ razvidno da optuženik miješa pojmove članova društva s ograničenom odgovornošću (kakva su i inozemna trgovačka društva s oznakom „Ltd“) sa suvlasništvom u imovini tih društava, pa i kada se ona pojavljuju kao osnivači odnosno članovi drugih trgovačkih društava (kao što je to ovdje bio slučaj s osnivanjem od strane S. C. L. u R. H. društava J. H. d.o.o. i J. d.o.o.), jer fizička ili pravna osoba koja, sama ili zajedno s drugima, osniva trgovačko društvo s ograničenom odgovornošću nije, suprotno shvaćanju žalitelja, „(su)vlasnik“ tog društva, već njegov član, a pogotovo nije (su)vlasnik imovine tog društva. Ta osoba u opisanoj situaciji nema niti status osnivača, odnosno člana trgovačkog društva s ograničenom odgovornošću koje bi to društvo osnovalo, jer je upravo to društvo (ovdje S. C. L.) a ne njegovi osnivači, odnosno članovi, član novoosnovanog društva (ovdje društava J. H. d.o.o. i J. d.o.o.).

 

Konačno, na ove žalbene tvrdnje valja odgovoriti da se pitanje međusobnih odnosa članova društva s ograničenom odgovornošću uređuje njihovim međusobnim ugovorom (kojega važeći Zakon o trgovačkim društvima – „Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11., 111/12., 68/13. i 110/15. – naziva „društvenim ugovorom“), a raspolaganja članova tim poslovnim udjelima i ostvarivanje prava koja iz njih proizlaze, kao i njihovo istupanje iz društva mogu biti predmet posebnih postupaka, bilo sporazumnih, bilo, u slučaju spora, sudskih, a ne mogu se, kako to optuženi O. Ć. prikazuje u obrani, ostvarivati sklapanjem Ugovora o prijenosu prava intelektualnog vlasništva i izdavanjem zadužnica, što je sve, kako sam optuženik navodi, „trebalo predstavljati jedno osiguranje u njegovom odnosu prema A. i L., njegovu odstupnicu u slučaju da želi izaći iz firme“.

 

Ispravno prvostupanjski sud tumači i konstataciju Sporazuma o raskidu ugovora o radu prema kojoj niti optuženi O. Ć., niti druga strana – J. d.o.o. – nemaju nikakvih međusobnih potraživanja. Potpuno je jasno da bi optuženik, da se ta odredba Sporazuma imala odnositi samo na eventualna potraživanja iz radnog odnosa, nakon što je nekoliko dana prije toga kod javnog bilježnika ovjerio Ugovor o prijenosu prava intelektualnog vlasništva i ispunio zadužnice radi osiguranja navodnog potraživanja iz tog Ugovora za koje tvrdi da su sačinjeni uz znanje i suglasnost poslovnih partnera, inzistirao na preciziranju u Sporazumu o raskidu ugovora o radu odredbe o nepostojanju međusobnih potraživanja upravo iz radnog odnosa te da ne bi pristao na takvu općenitu  i sveobuhvatnu formulaciju da stranke nemaju nikakva međusobna potraživanja. Zbog toga i ova okolnost također upućuje na zaključak da je optuženik predmetni Ugovor i zadužnice, suprotno obrani i žalbenim tvrdnjama, potpisao bez znanja G. i H..

 

Neutemeljeni su i žalbeni navodi kojima optuženik postavlja „pitanje iz kojeg razloga se [on] odlučio na sklapanje složenih pravnih poslova i provođenje postupka zaštite žiga ako to nije bilo dogovoreno s H. jer je jednostavno mogao za vrijeme dok je bio direktor izdati zadužnice koje će naplatiti nakon što prestane biti direktor“ i zaključuje da „tvrdnja suda da je okrivljenik znao da će registracijom žiga (…) stvoriti pretpostavke za naplatu zadužnica na svoje ime, pa da ima pravnu osnovu za naplatu, čini presudu nezakonitom jer su razlozi presude u izravnoj suprotnosti s izrekom same presude“.

 

Naime, zadužnica, iako nakon izdavanja stječe određenu samostalnost jer ima učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi, predstavlja instrument osiguranja naplate tražbine i ne smije biti izdana bez prethodnog zasnivanja pravnog odnosa iz kojega proizlazi tražbina čija naplata se zadužnicom osigurava. Izdavanje zadužnice bez postojanja takvog odnosa bila bi već na prvi pogled uočljiva protupravna radnja koju, u slučaju prigovora nepostojanja tražbine odnosno pokretanja postupka radi nedopustivosti ovrhe ili vraćanja onoga što je plaćeno po takvoj zadužnici, ne bi bilo moguće ničim opravdati. Zbog toga je potpuno jasno da optuženi O. Ć., suprotno njegovim žalbenim tvrdnjama, nije mogao u ime društava J. H. d.o.o. i J. d.o.o. izdati zadužnice na svoje ime bez istovremenog sklapanja Ugovora o prijenosu prava intelektualnog vlasništva kojim je stvorena fiktivna osnova za stvarno nepostojeću tražbinu, a upravo takvo njegovo protupravno postupanje je detaljno opisano u činjeničnom opisu radnji kaznenog djela u izreci pobijane presude zbog čega o ovome, kako je već ranije navedeno, nema proturječja između te izreke i njenih razloga.

 

Nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da „sud pogrešno utvrđuje datum stjecanja žiga jer je okrivljenik žig stekao rješenjem DZIV od 7.11.2007.“ pa da je „imao pravo naplatiti zadužnice već 28.11.2007. kad je primio navedeno rješenje“. Naime, iz iskaza svjedokinje A. R. M. i dokumentacije u spisu proizlazi da je rješenjem Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo od 7. studenog 2007. odobren prijenos prava žiga na optuženika, ali da su, nakon što je kasnije doneseno rješenje o registraciji žiga S. na optuženog O. Ć., pravni učinci zaštite žiga počeli teći tek od 30. svibnja 2008., a optuženik je zadužnice na naplatu podnio u rujnu te godine.

 

Optuženi O. Ć., očitujući se o razlozima prvostupanjskog suda koji se odnose na ocjenu njegove obrane u dijelu u kojem je naveo da bi, ako bi došlo do njegovog „izlaska“ (zapravo istupanja) iz društva te isplate iznosa za koji tvrdi da je dogovoren s H. i G., on njima, kako je u iskazu naveo, „ostavio na raspolaganju žig i njegove dionice“ (zapravo udjele u društvu), u žalbi tvrdi i da on „nije nikad u bilo kojem kontekstu tvrdio da je udjeličar društava u RH“ te da je „2006. (…) bio suvlasnik 16,66% udjela u S. C. ltd (…), a 2009. odnosno 2012. (…) je suvlasnik 8,86% udjela u društvu S. C. ltd koje je u lidvidaciji“.

 

Međutim, i prvostupanjski sud u dijelu presude na koji optuženik ovdje upire upravo navodi „okrivljenik uopće nije udjeličar u trgovačkim društvima u RH, niti je to ikada bio“, dakle, žalba potvrđuje, a ne osporava to utvrđenje suda. Osim toga, prvostupanjski sud ispravno ističe da optuženi O. Ć., niti nakon naplate dijela navodne tražbine s osnova Ugovora o prijenosu prava intelektualnog vlasništva, suprotno citiranoj obrani, nije poduzeo nikakve radnje radi istupanja iz društva S. C. L., odnosno vraćanja prava žiga tom društvu pa i to potvrđuje zaključak o neistinitosti obrane optuženika o postojanju njegovog dogovora s H. o ovakvom rješavanju njihovih međusobnih odnosa.

 

Optuženi O. Ć. u žalbi tvrdi da je „sud dužan na jasan i određen način navesti iz kojih razloga ne vjeruje svjedocima Š. i D., a iz kojeg razloga vjeruje svjedoku H., ali isto propušta učiniti na jasan i racionalan način“ te da „sud diskvalificira iskaz svjedoka Š.“, a da je „iskaz ovog svjedoka trebalo promatrati u kontekstu svih provedenih dokaza i suočiti ga s iskazom drugih svjedoka, a ne jednostrano ga ocijeniti nevjerodostojnim“. U nastavku žalitelj upire na iskaze svjedoka Š. Š. i Z. D., ukazujući na pojedine njihove dijelove koji, po ocjeni optuženika, potvrđuju njegovu obranu i zaključuje da ih je sud neosnovano i bez argumenata ocijenio neprihvatljivima.

 

Suprotno ovim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud dao jasne i valjane razloge zbog kojih nije prihvatio određene dijelove iskaza svjedoka Š. Š. i Z. D., pri čemu je njihove iskaze ispravno analizirao i pravilno ocijenio, usporedivši ih sa svim njima proturječnim dokazima.

 

Naime, iskaz Š. Š. o navodnom razgovoru s L. G. o registraciji žiga i o razgovoru L. G. s optuženim O. Ć. kojega je taj svjedok navodno čuo preko zvučnika telefona prvostupanjski je sud suprotstavio iskazu svjedoka G. kojega je ocijenio jasnim i određenim, pri čemu je ukazao i na okolnost poznanstva svjedoka Š. s optuženikom od djetinjstva te veze njihovih obitelji koje nalazi razlozima pristranosti tog svjedoka. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno naveo „da je okrivljenik na bilo koji način predočavao kako Š. nije poznavao do angažmana sa žigom“ jer u obrazloženju presude takva tvrdnja ne stoji niti u dijelu u kojem je izložen sadržaj optuženikove obrane, niti u dijelu u kojem je opširno, na dvije stranice, analiziran iskaz tog svjedoka, gdje je i izrijekom navedeno da „okolnosti poznanstva i angažiranja upravo Š. Š. okrivljenik nije u obrani detaljnije obrazlagao, o njima je iskazivao sam svjedok, tek odgovarajući na brojna pitanja“, odnosno da „sam okrivljenik nije ni spomenuo (…) da se njih dvojica znaju još od djetinjstva“. K., prvostupanjski je sud ukazao i na dijelove iskaza svjedoka Š. koji opovrgavaju obranu optuženika u dijelu u kojem je optuženi Ć. naveo da su njih trojica razgovarali o mogućnostima registracije žiga u inozemstvu, ali da su, zbog uštede, odlučili to učiniti u R. H..

 

Iskaz svjedoka Z. D. prvostupanjski je sud također pomno analizirao i ispravno ocijenio, istaknuvši proturječja u njegovom opisu navodnog razgovora s L. G. o postupku registracije žiga S. i razloge zbog kojih njegov iskaz u tom dijelu nalazi neistinitim.

 

Konačno, nije u pravu optuženi O. Ć. niti kada u žalbi tvrdi da se prvostupanjski sud u odnosu na okolnost autorstva žiga, za koju sam navodi da ovdje zapravo nije odlučna, „poziva na ovjerenu izjavu osobe E. F., a koja izjava nije zakonit dokaz u kaznenom postupku“. Naime, tu okolnost sud obrazlaže iskazima svjedoka H. i G., pri čemu samo napominje da to potvrđuje i izjava E. F., ali na kraju ističe da autorstvo nije od značaja za registraciju žiga/znaka i da bi se o njemu, ako bi došlo do spora, rješavalo pred trgovačkim sudom. Dakle, uistinu se ne radi o odlučnoj činjenici, a ni ovo utvrđenje suda nije utemeljeno na nezakonitom dokazu.

 

Ostala utvrđenja prvostupanjskog suda koja optuženi O. Ć. osporava žalbom ne odnose se na odlučne niti na važne činjenice.

 

Slijedom svega iznesenog, žalbenim navodima optuženog O. Ć. nije dovedena u sumnju pravilnost ni pouzdanost utvrđenja odlučnih činjenica za koja je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge koje stoga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a tom žalbom ne ukazuje se niti na neke odlučne činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za pravilno presuđenje.

 

Zbog toga žalba optuženog O. Ć. podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 369. ZKP/97.) nije osnovana.

 

U odnosu na odluku pod točkom I. izreke:

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud pobijanu presudu ispitao u povodu optuženikove žalbe i po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97. te je našao da je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Naime, još prije donošenja prvostupanjske presude, i to 1. siječnja 2013., na snagu je stupio novi Kazneni zakon („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.), a 30. svibnja 2015., dakle, tijekom drugostupanjskog postupka, stupio je na snagu i Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona – „Narodne novine“ broj 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: ZIDKZ/15.), pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, s obzirom na odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11., kao i navedenu odredbu članka 379. stavka 1. točke 2. ZKP/97., razmotrio je li KZ/11. blaži za optuženike.

 

KZ/11. odredbama članka 3. propisuje da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno (stavak 1.), ali da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja (stavak 2.). Stavkom 3. članka 3. KZ/11. propisano je da će sud, ako se u slučaju izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona pa će ako utvrdi da postoji, primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja.

 

Radnje optuženog O. Ć. opisane u izreci prvostupanjske presude, a koje su u toj presudi označene kao kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97., moguće je, primjenom odredbe članka 3. stavka 3. KZ/11., podvesti pod biće kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11., jer je u njima opisano postupanje optuženika kojim je on u gospodarskom poslovanju povrijedili dužnosti zaštite tuđih imovinskih interesa – trgovačkih društava J. H. d.o.o. i J. d.o.o. u kojima je bio direktor – koje dužnosti su se temeljile na zakonskim obvezama članova uprave trgovačkih društava, a tim postupanjima je optuženik na štetu tih društava pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist (kojom se u vrijeme počinjenja tih djela smatrala ona korist koja je prelazila 30.000,00 kuna). Dakle, pravni kontinuitet za radnje optuženika postoji u odgovarajućem obliku kaznenog djela iz članka 246. KZ/11., kako to ističe i prvostupanjski sud.

 

Međutim, prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonska obilježja pojedinih kaznenih djela, a nakon toga i propisivanjem značenja pojma znatne imovinske koristi odnosno znatne štete u odredbi stavka 29. članka 87. KZ/11. (i to člankom 25. stavkom 8. ZIDKZ/05.), takva korist, odnosno šteta kod kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. postoji kada vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kn, a to ovo kazneno djelo, usprkos jednakoj propisanoj kazni (kazni zatvora od jedne do deset godina), s obzirom na takvo sužavanje inkriminacije, čini blažim od kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. za koji je pravnim shvaćanjem Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. bilo utvrđeno da "znatna imovinska korist" postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn.

 

Zbog toga i radnje optuženog O. Ć. opisane u izreci prvostupanjske presude sadrže obilježja blažeg kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. koje je za njega blaže od kaznenog djela iz članka 337. stavka 4. KZ/97. zbog kojega je on prvostupanjskom presudom proglašen krivim.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji i odluku pod točkama II. i III. izreke:

 

Žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji, optuženi O. Ć. navodi da ga je prvostupanjski sud „osudio na prestrogu kaznu zatvora, a nije primijenio pravila o uvjetnoj osudi iako je za to imao pretpostavke“, da sud „nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir okrivljenikovu neosuđivanost (…) i relativnu mladost u vrijeme počinjenja kaznenog djela“, da je „pogrešno cijenio da je otegotna okolnost da bi okrivljenik navodno sačinio niz krivotvorenih isprava (…) jer isto je upravo navedeno u činjeničnom opisu djela tako da sud zapravo dva puta vrednuje iste okolnosti“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio sve olakotne i otegotne okolnosti koje utječu na odmjeravanje kazne i pravilno ih je ocijenio.

 

Naime, prvostupanjski je sud optuženom O. Ć. olakotnim cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, a otegotnim količinu protupravnog postupanja izraženu kroz brojnost radnji koje je on poduzeo radi ostvarenja nauma, pri čemu je sačinio niz isprava neistinitog sadržaja koje je potpisivao i ovjeravao te upotrebljavao, kao i bezobzirnost u iskorištavanju povjerenja koje je imao kao direktor trgovačkih društava, kao i visinu iznosa protupravne imovinske koristi koju je za sebe pribavio.

 

Sve ove okolnosti u dovoljnoj su mjeri našle odraza na izrečenu kaznu, pri čemu treba istaknuti da nema zapreke otegotnim cijeniti okolnosti izrade i uporabe poslovnih isprava neistinitog sadržaja jer one, iako navedene u činjeničnom opisu optuženikovih radnji, nisu obilježje kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. KZ/11., ali ukazuju na veću pogibeljnost sveukupnog optuženikovog postupanja, uslijed čega ne može biti govora o „dvostrukom vrednovanju istih okolnosti“.

 

Osim toga, optuženi O. Ć. je u vrijeme počinjenja kaznenog djela imao više od 30 godina, pa se, imajući u vidu složenost njegovih radnji, motive i posljedice, izvjesno ne može govoriti o mladenačkoj nepromišljenosti koja je utjecala na počinjenje kaznenog djela, zbog čega nema razloga cijeniti mu tu dob olakotnom okolnošću.

 

Konačno, usprkos primjeni KZ/11. kao zakona blažeg za optuženika, visina protupravne imovinske koristi koju je on stekao počinjenjem kaznenog djela, koja i dalje višestruko premašuje iznos propisan kao kvalifikatorni (60.000,00 kuna), ne opravdava izricanje blaže kazne.

 

Zbog toga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, upravo kazna zatvora u trajanju dvije godine ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Budući da su radnje optuženog O. Ć. pravno označene kao kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., trebalo je taj Zakon primijeniti i na odluku o oduzimanju imovinske koristi pa je, sada na temelju članka 77. stavaka 1. i 4. KZ/11., naloženo optuženom O. Ć. na ime oduzete imovinske koristi u proračun Republike Hrvatske platiti 1,158.500,53 kuna, u roku 15 dana.

 

Stoga je na, temelju članka 390. stavka 1. ZKP/97., budući da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona, kako je ranije obrazloženo, ima donijeti drukčija presuda, trebalo po službenoj dužnosti, a u povodu žalbe optuženika, preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je i presuđeno pod točkama I. i II. izreke, a, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, na temelju članka 387. ZKP/97., žalbu optuženog O. Ć. odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke presude.

 

U odnosu na žalbu oštećenika i odluku pod točkom IV. izreke:

 

Oštećeno trgovačko društvo J. d.o.o. podnijelo je žalbu „zbog postojanja bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. t. 11. ZKP-a, zbog povrede kaznenog zakona jer je odlukom o oduzimanju imovinske koristi prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu sve sukladno odredbi čl. 368. st. 1. toč. 5. ZKP-a, te konačno zbog pogrešne odluke o imovinskopravnom zahtjevu temeljem odredbe čl. 370. st. 2. i 3. ZKP-a“.

 

Međutim, odredbom članka 363. stavka 3. ZKP/97. propisano je da oštećenik može pobijati presudu samo zbog odluke suda o troškovima kaznenog postupka, a da iznimno može podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati samo ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja.

 

S obzirom da oštećeno trgovačko društvo J. d.o.o. ne pobija presudu zbog odluke suda o troškovima kaznenog postupka (članak 370. stavak 2. ZKP/97.) već iz osnova navedenih u člancima 367. stavku 1. točki 11., članku 368. točki 5. i članku 370. stavku 3. ZKP/97., dakle, iz osnova iz kojih ono, budući da državni odvjetnik nije preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, nije ovlašteno na podnošenje žalbe, njegova žalba je nedopuštena.

 

Stoga je žalbu ovog oštećenika, na temelju članka 386. ZKP/97., trebalo odbaciti, kako je i riješeno pod točkom IV. izreke.

 

Zagreb, 28. rujna 2016.