Broj: Kž-312/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Patrčević, kao predsjednika vijeća te Zdravka Pintarića i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničara Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv opt. S. T. zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj K-268/15-102 od 13. svibnja 2016. godine, u sjednici održanoj dana 8. studenoga 2016. godine, na koju nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik, opt. S. T. i branitelji iz Z. J. V. i P. V. P., odvjetnici iz Č.,

 

 

p r e s u d i o je :

             

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. S. T. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

             

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom opt. S. T. proglašen je krivim radi kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 4. u vezi st. 2. i 1. KZ/97, za koje kazneno djelo je temeljem čl. 272. st. 4. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku  („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14  – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP u ukupnom iznosu od 11.656,05 kn, iz toč. 6. istog članka i stavka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv navedene presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po braniteljima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. V. i P. V. P. iz Č..

 

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri s prijedlogom "da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu".

 

Optuženik se žali zbog odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda s time da je u žalbi zatraženo da se optuženika i njegove branitelje obavijesti o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu podnio je optuženik po braniteljima J. V. i P. V. P., odvjetnicima iz Č. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije.

 

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-312/16-2 od 27. srpnja 2016.

 

Temeljem čl. 475. st. 2. ZKP/08 o sjednici vijeća izviješteni su državni odvjetnik, optuženik i njegovi branitelji, koji nisu pristupili na sjednicu vijeća iako su uredno obaviješteni zbog čega je temeljem čl. 475. st. 5. ZKP/08 sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Povodom žalbi stranaka pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 kojim ispitivanjem je utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Državni odvjetnik pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s tvrdnjom da je pogrešan zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja da optuženik nije prouzročio prometnu nesreću i time što je vozio prevelikom i neadekvatnom brzinom od čak 169 km/h koju nije prilagodio nailasku na skup vozila kamiona i prikolice, kršeći na  taj način čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (dalje ZOSPC), te da optuženik prilikom kršenja prometnih propisa kojima je prouzročio prometnu nesreću u kojoj je smrtno stradao suvozač M. Š. nije postupao s neizravnom namjerom.

 

Što se tiče žalbene tvrdnje u svezi kršenja propisa iz čl. 51. st. 1. ZOSPC, državni odvjetnik ističe da iz rezultata prometno tehničkog vještačenja proizlazi da je optuženik imao tehničkih mogućnosti prije naleta na teretno vozilo svoje vozilo na vrijeme zaustaviti,  iz čega proizlazi da je propustio brzinu kretanja vozila prilagoditi nailasku na teretno vozilo koje se kretalo ispred njega na koji način je prekršio čl. 51. st. 1. ZOSPC, zatim da do naleta ne bi došlo, i uz zakašnjelo poduzimanje radnje pretjecanja teretnog vozila, da je vozio adekvatnom brzinom npr. 130 km/h, a ne sa brzinom od 169 km/h, s obzirom da je bilo potrebno još samo 0,5 metara pomaka ulijevo da ne bi došlo do naleta na teretno vozilo, te da je zakasnio sa radnjom pretjecanja teretnog vozila upravo zbog brzine kojom se kretao, koja mu je onemogućavala da pravilno procijeni brzinu kretanja teretnog vozila.

 

Nadalje, u svezi žalbene tvrdnje da je optuženik prilikom kršenja prometnih propisa kojima je prouzročio prometnu nesreću postupao s neizravnom namjerom, državni odvjetnik navodi da iz utvrđene činjenice da su optuženikove vozačke sposobnosti uslijed deficita njegove "budnosti" i umora bile smanjene, te da psihijatrijski vještak ne može isključiti mogućnost da je optuženik prije naleta na teretno vozilo zaspao ili zadrijemao zbog čega je došlo do zakašnjenja u konkretnoj reakciji, proizlazi "da se u vožnji optuženika inkriminirane zgode očitovalo postojanje neizravne namjere a ne svjesnog nehaja". Također, državni odvjetnik smatra da je do prometne nesreće došlo uslijed optuženikove bezobzirne vožnje koja se ogleda u činjenici da je prometnu nesreću prouzročio istodobnim kršenjem više propisa o sigurnosti prometa (čl. 51. i 70. ZOSPC), pri čemu je vozio prevelikom i neadekvatnom brzinom od čak 169 km/h sa smanjenim vozačkim sposobnostima zbog umora, što je rezultiralo velikim zakašnjenjem u konkretnoj reakciji, zbog čega je takvom svojom vožnjom pristao na ugrožavanje drugih sudionika u prometu, dakle postupao je s neizravnom namjerom kao oblikom krivnje.

 

Suprotno citiranim žalbenim navodima državnog odvjetnika, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da optuženik nije prouzročio prometnu nesreću i time što bi zbog nedovoljnog spavanja umoran vozio prevelikom i neadekvatnom brzinom od 169 km/h, koja brzina nije bila prilagođena nailasku na skup vozila – kamiona i prikolice kršeći na taj način čl. 51. st. 1. ZOSPC.

 

Naime, u čl. 51. st. 1. ZOSPC propisano je da je vozač dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta i gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti odnosno da može pravovremeno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da nailazak na vozilo koje se kreće ispred ne predstavlja okolnost koju ima u vidu čl. 51. st. 1. ZOSPC kao okolnost kojoj vozač treba prilagoditi brzinu svoje vožnje u smislu da ne dođe do naleta na vozilo koje se kreće ispred, već je sukladno čl. 109. st. 1. ZOSPC u takvoj situaciji vozač dužan držati potreban razmak tako da ne ugrožava sigurnost prometa, zbog čega "neprilagođavanje" brzine kretanja nailasku na vozilo koje se kreće ispred ne predstavlja kršenje čl. 51. st. 1. ZOSPC. Nadalje, na osnovi nalaza i mišljenja prometno tehničkog vještaka prof. Stanka Divjaka, kojeg je sud prvog stupnja osnovano usvojio, što se žalbom ne pobija, utvrđeno je da se optuženik kretao brzinom od 169 km/h koja brzina nije razlog nastanka prometne nesreće, jer je optuženik i sa tom brzinom mogao izbjeći nalet na vozilo koje se kretalo ispred da je pravovremeno započeo sa radnjom pretjecanja, koju je trebao započeti 6,4 sekunde prije sudara, a ne kao što je započeo 1,5-2 sekunde prije sudara, zbog čega je bio u velikom zakašnjenju od 4,4 – 4,9 sekundi sa započinjanjem radnje pretjecanja vozila koje se kretalo ispred. Zbog navedenih razloga je sud prvog stupnja pravilno zaključio da optuženik svojom vožnjom nije prekršio propis iz čl. 51. st. 1. ZOSPC, zbog čega je pravilno i osnovano iz činjeničnog opisa djela ispustio navod da je optuženik vozio prevelikom i neadekvatnom brzinom od 169 km/h koju nije prilagodio nailasku na skup vozila – kamiona i prikolice, s time da bi vozio takvom brzinom jer je bio umoran od nedovoljnog spavanja.

 

Što se tiče žalbenih navoda da do prometne nesreće ne bi došlo i uz zakašnjelo poduzimanje radnje pretjecanja vozila koje se kretalo ispred da je optuženik vozio dopuštenom brzinom od 130 km/h (ograničenje brzine za auto-cestu), kojima se argumentira žalbena tvrdnja da je prometna nesreća prouzročena inkriminiranim načinom kršenja čl,. 51. st. 1. ZOSPC, žalitelju valja samo navesti da se optuženiku ne stavlja na teret da je svojom vožnjom prekršio propis iz čl. 54. st. 1. toč. 1. ZOSPC time što bi upravljao vozilom brzinom od 169 km/h na dijelu auto ceste gdje je brzina ograničena na 130 km/h, a niti mu se kršenje tog propisa može staviti na teret zbog načela zabrane reformatio in peius, kako je to već obrazloženo u prethodnoj ukidnoj odluci broj Kž-291/15-6 od 20. svibnja 2014., zbog čega su ti žalbeni navodi neosnovani. Što se tiče ostalih ranije navedenih žalbenih navoda kojima se argumentira žalbena tvrdnja da je optuženik inkriminiranom vožnjom prekršio propis iz čl. 51. st. 1. ZOSPC (tehnička mogućnost da svoje vozilo na vrijeme zaustavi bez naleta na vozilo koje se kretalo ispred, te da je zakašnjelo poduzimanje radnje pretjecanja vozila ispred posljedica prebrze vožnje), tim žalbenim navodima državni odvjetnik ničim nije doveo u pitanje pravilnost zaključka suda prvog stupnja da optuženik inkriminiranom vožnjom nije prekršio propis iz čl. 51. st. 1. ZOSPC, kao što je ranije i obrazloženo.

 

Također, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je optuženik kazneno djelo za koje je proglašen krivim počinio sa nehajem i to svjesnim, a ne sa neizravnom namjerom kako mu je stavljeno na teret, zbog čega je pravilno i osnovano u činjeničnom opisu djela ispustio inkriminirane navode u svezi neizravne namjere, te opisao postupanje sa svjesnim nehajem.

 

Naime, kao što je ranije navedeno, sud prvog stupnja pravilno je zaključio i utvrdio da optuženik svojom vožnjom nije prekršio propis iz čl. 51. st. 1. ZOSPC, te je pravilno i osnovano iz činjeničnog opisa djela ispustio navod da je optuženik zbog umora od nedovoljnog spavanja vozio prevelikom i neadekvatnom brzinom od 169 km/h koju nije prilagodio nailasku na skup vozila – kamiona i prikolice, zbog čega nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da optuženikovo postupanje s neizravnom namjerom proizlazi, između ostalog, iz činjenice što je vozio velikom brzinom kršeći propis iz čl. 51. ZOSPC, u čemu bi se ogledala bezobzirna vožnja optuženika. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno zaključuje i utvrđuje da činjenica što je optuženikova sposobnost za sigurno upravljanje vozilom zbog deficita sna bila smanjena, ali ne bitno, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. N. H., ne upućuje na zaključak da je optuženik prouzročio prometnu nesreću s neizravnom namjerom prvenstveno iz razloga što ničim nije utvrđeno postojanje uzročne veze između takvog optuženikovog stanja i načina njegove vožnje za koju je proglašen krivim i kojom je prouzročio prometnu nesreću, a što dodatno proizlazi iz činjenice da je državni odvjetnik izmijenio optužnicu na način da optuženika ne tereti da je prouzročio prometnu nesreću kršenjem propisa iz čl. 198. st. 1. ZOSPC, dakle, da bi u tolikoj mjeri bio umoran da je bio nesposoban za sigurno upravljanje vozilom. Zbog navedenih razloga nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je optuženik prouzročio prometnu nesreću s neizravnom namjerom jer je upravljao vozilom sa smanjenim sposobnostima za sigurnost upravljanje vozilom zbog umora od nedovoljnog spavanja. Premda psihijatrijski vještak dopušta mogućnost da je optuženik zaspao ili zadrijemao zbog čega je zakasnio sa radnjom pretjecanja teretnog vozila, to ničim ne utječe na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da je optuženik prometnu nesreću prouzročio sa svjesnim nehajem iz razloga što stvarni razlog zbog kojeg je optuženik zakasnio sa reakcijom pretjecanja teretnog vozila na temelju provedenih dokaza nije utvrđen, tako da konkuriraju različiti razlozi zakašnjenja sa reakcijom pretjecanja teretnog vozila.

 

Slijedom svega navedenog, s obzirom da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je optuženik prouzročio prometnu nesreću samo kršenjem propisa iz čl. 70. st. 2. ZOSPC, na način kako je to i činjenično opisano u izreci pobijane presude, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je optuženik prilikom kršenja propisa postupao sa svjesnim nehajem, a ne sa neizravnom namjerom, zbog čega je optuženika pravilno i osnovano proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 272. st. 4. u svezi st. 2. i st. 1. KZ/97.

 

Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Oficijelnim ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj sud je utvrdio da pobijanom presudom nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika ni u jednom pitanju iz čl. 469. ZKP/08, pa tako ni u pitanju pravilne primjene kaznenog zakona imajući u vidu da je dana 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15  – dalje u tekstu: KZ/11), dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta i činjenicu da KZ/11 nije blaži, zbog čega je pravilno primijenio KZ/97, dakle kazneni zakon koji je važio u vrijeme počinjenja kaznenog djela.

 

Nisu u pravu državni odvjetnik i optuženik kada se žale zbog odluke o kazni. Državni odvjetnik pobija odluku o kazni s tvrdnjom da je optuženiku izrečena preblaga kazna, koju tvrdnju obrazlaže s navođenjem da je optuženiku trebalo cijeniti kao otegotnu okolnost činjenicu da je precijenio svoje vozačke sposobnosti i iskustvo, zatim da je smrtno stradala mlada osoba koju je kao trener vozio na turnir, da je prije puta obilazio ugostiteljske objekte i praktično bez spavanja krenuo na put te da je i prije ovog događaja često pogibeljno i prebrzo vozio. Optuženik pobija odluku o kazni s tvrdnjom da mu je izrečena prestroga kazna uzimajući u obzir protek vremena od počinjenja djela, njegovu mlađu životnu dob (33 godine), činjenicu da je prije počinjenja kaznenog djela njegovo ponašanje bilo usklađeno sa zakonom, da je priznao krivnju, da ga smrtna posljedica toliko teško pogodila da je bio prisiljen potražiti stručnu pomoć liječnika psihijatra, da mu je pokojni bio prijatelj i učenik, da se ispričao obitelji i izrazio kajanje i žaljenje obitelji, zbog čega smatra da bi se sa djelomičnom uvjetnom osudom ostvarila svrha kažnjavanja.

 

Prije svega valja navesti da je sud prvog stupnja osnovano optuženiku cijenio kao olakotne okolnosti raniju kaznenu neosuđivanost, izraženo kajanje, žaljenje i isprika roditeljima pokojnog oštećenika, a kao otegotnu okolnost višestruku prekršajnu osuđivanost za prometne delikte nakon inkriminiranom događaja. Što se tiče žalbe državnog odvjetnika, neosnovano državni odvjetnik navodi da je optuženiku kao otegotne okolnosti trebalo cijeniti "pogibeljnu i prebrzu vožnju" prije inkriminiranog događaja, s obzirom da optuženik prije inkriminiranog događaja nije evidentiran kao počinitelj kažnjivih djela u prometu, zbog čega se navedena žalbena tvrdnja ukazuje paušalna bez utemeljenja na relevantnim dokazima. Također, neosnovano državni odvjetnik ističe da je optuženiku trebalo cijeniti kao otegotnu okolnost što je precijenio svoje vozačke sposobnosti i iskustvo iz razloga što se ta okolnost tiče oblika krivnje kao subjektivnog obilježja kaznenog djela. S druge strane optuženik neosnovano navodi da mu je kao olakotnu okolnost trebalo cijeniti priznanje djela odnosno krivnje, s obzirom da na raspravi nije iznio cjelovito i potpuno priznanje, već se branio šutnjom, s time da je u očitovanju na optužbu samo naveo da se smatra krivim za prometnu nesreću prouzročenu iz nehaja. Također, optuženik neosnovano navodi da mu je kao olakotnu okolnost trebalo cijeniti teške psihičke posljedice koje trpi zbog prometne nesreće, s obzirom da iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka proizlazi da je tjelesno potpuno zdrav, da se dobro osjeća, da ne uzima nikakve lijekove, da je nakon prometne nesreće bio 4-5 puta kod psihijatra gdje je odlazio na psihoterapiju, međutim lijekove nije imao propisane, iz čega proizlazi da ničim nije dokazana tvrdnja optuženika da bi zbog prometne nesreće trpio teške psihičke posljedice, što bi trebalo cijeniti kao olakotnu okolnost.

 

Uzimajući u obzir od strane suda prvog stupnja utvrđene i cijenjene olakotne i otegotnu okolnost, zatim činjenicu da je u prometnoj nesreći stradala mlada osoba koju je optuženik kao trener vozio na turnir, te činjenicu da je optuženik inkriminirane zgode prekršio i propis o ograničenju brzine na auto cesti, vozeći brzinom od 169 km/h, premda je ograničenje brzine bilo 130 km/h, koje kršenje propisa nije u uzročnoj vezi sa prometnom nesrećom, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci na koju je optuženik osuđen pobijanom presudom ukazuje se i po ocjeni ovog suda primjerenom i neophodnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ/97, imajući kod toga posebno u vidu optuženikovo neusklađeno ponašanje sa zakonom nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela, koje je sud prvog stupnja optuženiku osnovano cijenio kao otegotnu okolnost. Naime, kao što proizlazi iz potvrde o prekršajnoj osuđivanosti (list 214-215), optuženik je u periodu od 2014. do 2016. u pet navrata prekršajno osuđivan zbog prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, između ostalog, u dva navrata zbog vožnje pod utjecajem alkohola te jedanput zbog upravljanja vozilom u prometu na cesti za vrijeme trajanja zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, iz čega proizlazi optuženikova sklonost i odlučnost u kršenju propisa iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama, unatoč činjenici da se u to vrijeme protiv njega vodio kazneni postupak za predmetno kazneno djelo.

 

Zbog navedenih razloga nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

Također nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o sigurnosnoj mjeri. Državni odvjetnik smatra da je optuženiku trebalo izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom "B" kategorije iz čl. 78. KZ/97 uzimajući u obzir način počinjenja kaznenog djela.

 

Suprotno citiranoj žalbenoj tvrdnji državnog odvjetnika, sud prvog stupnja osnovano optuženiku nije izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 78. KZ/97. Naime, uzimajući u obzir način počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, dakle kršenje propisa o pretjecanju drugog vozila i to sa svjesnim nehajem, i prema ocjeni ovog suda nije ispunjen zakonski uvjet iz čl. 78. st. 1. KZ/97 za izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, s obzirom da iz načina počinjenja kaznenog djela ne proizlazi opasnost da će optuženik upravljajući motornim vozilom u budućnosti ponovno počiniti takvo kazneno djelo.

 

Zbog navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog odluke o sigurnosnoj mjeri.

 

Slijedom navedenog valjalo je žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbiti kao neosnovane te potvrditi pobijanu presudu zbog čega je temeljem čl. 482. ZKP/08 presuđeno kao u izreci presude.

 

 

U Varaždinu, 8. studenoga 2016.