Broj: Kž 578/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Š., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 14. srpnja 2016. broj K-11/2016-8, u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba optuženog M. Š. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku opt. M. Š. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 153. st. 1. KZ/11, pa je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. siječnja 2016., pa nadalje.

 

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), ošt. K. M. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. ZKP/08, optuženiku je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka u efektivnom iznosu od 4.400,00 kn, kao i troškova paušala u iznosu od 1.000,00 kn.

 

              Protiv te prvostupanjske presude žalbu, kao i dopunu žalbe osobno je podnio opt. M. Š. i to zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a također je žalbu podnio i po svom branitelju D. M., odvjetniku iz O., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Na žalbu optuženika odgovor je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je sukladno odredbi iz čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

              Budući su optuženikova osobna žalba, kao i žalba njegova branitelja sadržajno podudarne u žalbenim osnovama i razlozima, imajući pritom u vidu i dopunu optuženikove žalbe, iste su razmatrane kao jedinstvena žalba optuženika.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik tvrdi da sud zanemaruje činjenicu da oštećenica nije imala nikakve ozljede tipične za akt nasilnog spolnog odnosa, te da je dobrovoljno došla u njegov stan, kao i okolnost da unatoč tvrdnji oštećenice da je bila silovana ista nakon toga prikuplja dokaze, odnosno uzima uzorak sperme optuženika, a takvo ponašanje nije prirodno za silovanu osobu, što sve upućuje da terećeno kazneno djelo nije počinjeno.

 

              Ispitujući u tom dijelu razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao sud u pobijanoj presudi, kao i istaknute činjenične prigovore izložene u žalbi optuženika, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da optuženik navodima žalbe nije doveo u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu.

 

Naime, protivno navodima žalitelja, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja prvostupanjski je sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza ošt. K. M., dovodeći ih u vezu s iskazima svjedoka A. i S. B., te M. i B. S. kao i nalazom i mišljenjem provedenog biološkog vještačenja, u prvostupanjskom postupku, njihovom savjesnom i kritičnom analizom i ocjenom, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice presuđenog kaznenog djela opisanog u izreci pobijane presude.

 

U tom pogledu ispravno je sud prvog stupnja obranu optuženika u pobijanoj presudi ocijenio neuvjerljivom, te upravljenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti, sve tim više jer je optuženik istu tijekom postupka mijenjao, za izmjenu obrane sudu nije podastro nikakve, a pogotovo ne uvjerljive razloge. Suprotno obrani optuženika, iskaz ošt. K. M. sud je prihvatio kao jasan, logičan i vjerodostojan, pri čemu je važno naglasiti da rezultati ostalih izvedenih dokaza ne upućuju na zaključak da bi oštećenica imala razloga neosnovano teretiti optuženika. Osim toga, njezin iskaz u dijelu da je optuženik bez njezinog pristanka s njom izvršio spolni odnos i s njim izjednačenu spolnu radnju u bitnom je potkrijepljen iskazima svjedoka A. i S. B., a posebno M. i B. S., koje su joj osobe od povjerenja (sestra i šogor), a kojima se oštećenica odmah nakon kritičnog događaja povjerila, te je konačno sukladan i provedenom biološkom vještačenju, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su na hlačama, gaćicama i međunožju oštećenice pronađeni tragovi DNA koji se podudaraju upravo s DNA profilom optuženika.

Iz navedenih razloga, suprotno žalbi optuženika, za samo kazneno djelo silovanja u konkretnom slučaju nije od utjecaja činjenica da kod oštećenice medicinskim pregledom nisu utvrđene ozljede koje se inače nalaze kod takvih kaznenih djela, a još je manje za utvrđivanje odlučnih okolnosti u ovom slučaju važna činjenica što je oštećenica dobrovoljno došla u stan optuženika, pri čemu ne treba zanemariti okolnost, a koju žalitelj gubi iz vida, a ta je, da je oštećenicu zapravo namamio u svoj stan, obećavši da će joj pronaći zaposlenje.

 

Stoga proizlazi da je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i svestranom ocjenom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja naveo relevantne, jasne i uvjerljive razloge, posebno na str. 11 i 12 presude, a koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te na iste radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja. Slijedom izloženog, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio i kazneni zakon kada je djelatnost optuženika opisanu u izreci pravno označio kao kazneno djelo silovanja iz čl. 153. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11.

 

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi u presudi bile ostvarene bitne povrede odredaba Zakona o kaznenom postupku na koje je dužan paziti po zakonu, niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

Suprotno tvrdnjama iz žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne optuženiku, koje u smislu čl. 41. KZ/11 utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža, te je navedene okolnosti u dostatnoj mjeri i valorizirao, radi čega njihova preocjena, za koju se zalaže žalitelj, nije osnovana. Naime, pravilno je u pobijanoj presudi kao olakotna okolnost optuženiku uzeta činjenica da je bio sudionik Domovinskog rata. S druge strane, ispravno su optuženiku kao otegotne okolnosti utvrđene njegova dosadašnja višestruka osuđivanost, pri čemu je od posebnog značaja da je optuženik do sada već u tri navrata suđen za istovrsno kazneno djelo, a zadnji puta za višestruko silovanje presudom Županijskog suda u Osijeku od 15. srpnja 2003., broj K-10/03, i to na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina, a ovo je kazneno djelo počinio gotovo odmah nakon odsluženja kazne po prethodnoj presudi, te da nakon počinjenja kaznenog djela nije izrazio bilo kakvo žaljenje ili kajanje, kao i perfidan način na koji je oštećenicu uspio pridobiti da dođe u njegov stan.

 

              Slijedom navedenog, a imajući pritom u vidu svojstva ličnosti optuženika koja proizlaze iz psihijatrijskog nalaza, a koje se ogledaju u njegovom disocijalnom poremećaju ličnosti s obilježjima afektivne ravnodušnosti do razine besćutnosti pri zadovoljavanju osobnih poriva, njegove obiteljske i socijalne prilike, prijašnji život, te ciljeve opće i specijalne prevencije, a posebice da dosadašnje zatvorske kazne kod optuženika nisu našle odraza na njegovo ponašanje, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je maksimalno izrečena kazna zatvora u trajanju od deset godina u konkretnom slučaju adekvatna i primjerena kako težini počinjenog kaznenog djela, tako i osobi optuženika kao počinitelja tog djela. Ovako izrečenom kaznom će se konačnici ostvariti u potpunosti svrhe kažnjavanja propisane u čl. 41. KZ/11.

 

              Slijedom izloženog, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Zagreb, 16. veljače 2017.