Broj: Kž 223/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. Š., zbog kaznenoga djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli - Poli od 22. ožujka 2017. broj Kir-122/17., u sjednici održanoj 25. travnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog M. Š. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem sudac istrage Županijskog suda u Puli - Poli odbio je prijedlog optuženog M. Š. za izdvajanje kao nezakonitog dokaza zapisnika o prepoznavanju okrivljenika od strane svjedokinje sačinjenog po djelatnicima policije, Policijske postaje P. - P. broj ..., od 14 ožujka 2017.

Protiv navedenog rješenja, žalbu je podnio optuženi M. Š. po braniteljici, odvjetnici M. B. zbog „povrede prava na pravičan postupak iz čl. 6. st. 3. toč. c. i d. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, bitne povrede iz čl. 10. st. 1. i 2. toč. 2. i 3., i st. 4. Zakona o kaznenom postupku, bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. Zakona o kaznenom postupku, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“ s prijedlogom „prihvatiti žalbu i preinačiti pobijanu odluku, odnosno ukinuti ju i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

Sukladno članku 495. i članku 474. stavku 1., Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj smatra da mu je povrijeđeno pravo na branitelja jer je pri radnji prepoznavanja morao biti prisutan branitelj prema članku 66. stavku 1. točki 4. ZKP/08. Naime, „žalitelj je bio lišen slobode jer je 14. ožujka 2017. uhićen u 10,15 h ujutro i morao je imati branitelja koji bi sudjelovao u dokaznoj radnji koja se protiv njega provodi … bez obzira na njegova očitovanja o pravu na branitelja“. Budući da branitelj nije bio pozvan niti prisutan radnji prepoznavanja, to „su mu povrijeđena temeljna prava na obranu po izabranom branitelju u tom ranom stadiju postupka, kao i pravo sudjelovati u ispitivanju svjedoka optužbe“. Žalitelj smatra „da ga pravo na branitelja, odnosno obveznu obranu u smislu čl. 66. st. 1. toč. 4. [ZKP/08.] pripada od trenutka uhićenja odnosno lišenja slobode, ako se nakon toga protiv njega provodi dokazna radnja u kojoj on sam ne može sudjelovati aktivno i koristiti se pravima u postupku koja jamče ona minimalna prava predviđena u čl. 6. st. 3. Konvencije“. Zato žalitelj smatra da je zapisnik o prepoznavanju nezakonit dokaz jer je „pribavljen povredom prava iz Konvencije i Ustava predviđenih u čl. 10. st. 2. toč. 2.“ ZKP/08. pa ga je trebalo izdvojiti iz spisa.

Najprije treba navesti da žalitelj pogrešno smatra da je ovdje riječ o obveznoj obrani iz članka 66. stavka 1. točke 4. ZKP/08. Tumačeći tu odredbu žalitelj je ne navodi u cijelosti nego ispušta jedan dio, a to je dovelo do pogrešnog tumačenja. Prema toj odredbi, „okrivljenik mora imati branitelja … za vrijeme trajanja postupka za kazneno djelo za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti ako mu je oduzeta sloboda ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u drugom predmetu“. Tumačeći odredbu žalitelj nije naveo pa očito nije vodio računa o dijelu odredbe koji glasi: „ili se nalazi na izdržavanju kazne u drugom predmetu“. Odredba se odnosi na situaciju kada je okrivljeniku oduzeta sloboda u drugom predmetu, a ne u onom u kojem se vodi kazneni postupak, a koji se pokreće po službenoj dužnosti. Dakle, ako je okrivljeniku oduzeta sloboda u drugom predmetu ili je na izdržavanju kazne u drugom predmetu, onda on mora imati branitelja u kaznenom postupku koji protiv njega traje, a vodi se po službenoj dužnosti. Trajanje postupka istovremeno znači da taj kazneni postupak mora započeti prema članku 17. ZKP/08., a niti o tome ovdje nije riječ jer kazneni postupak protiv žalitelja u trenutku obavljanja radnje prepoznavanja još nije započeo.

Prema tome, ovdje nije riječ o obveznoj obrani iz članka 66. stavka 1. točke 4. ZKP/08. jer žalitelju nije u drugom predmetu bila oduzeta sloboda niti se u drugom predmetu nalazio na izdržavanju kazne.

Pobijano rješenje ispitano je i u odnosu na navod žalbe o povredi Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane. Već je navedeno da nije povrijeđeno pravo obrane zajamčeno zakonom jer ovdje nije riječ o obveznoj obrani iz članka 66. stavka 1. točke 4. ZKP/08., kako to neosnovano smatra žalitelj. Tome treba dodati da je radnja prepoznavanja obavljena sukladno članku 301. ZKP/08., ali to žalitelj niti ne osporava.

Pravo na branitelja, kao jedno od tzv. minimalnih prava obrane, zajamčeno je člankom 29. stavkom 2. podstavkom 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.; dalje u tekstu: Ustav). Prema toj odredbi, okrivljenik ima pravo „da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom“.

Gotovo pa istovjetna odredba je u članku 6. stavku 3. (c) Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje u tekstu: EKLJP). Prema toj odredbi, svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje pravo „da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde“.

Ove odredbe jamče „pravo na branitelja“ koja označava dužnost stvarnog omogućavanja okrivljeniku pristupa branitelju. Za to pravo na pristup branitelju nužno je da okrivljenik bude jasno upozoren da ima pravo na branitelja. Tome i služi pouka o pravima iz članka 108. i 108.a ZKP/08. koja se prilikom uhićenja mora odmah predati uhićeniku.

S tim u vezi, uhićenik se po prirodi stvari može odreći od prava na branitelja. To odricanje nema pravnog učinka ako je riječ o tzv. obveznoj obrani iz članka 66. ZKP/08., ali već smo vidjeli da ovdje u promatranom stadiju postupka nije riječ o obveznoj obrani (radnja prepoznavanja nakon uhićenja, a prije nego li je kazneni postupak započeo).

Pravo na pristup branitelju kao i mogućnost odricanja od tog prava razmotreno je i s obzirom na Direktivu 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. (dalje: Direktiva), a koja je na snazi u Republici Hrvatskoj od 27. studenoga 2016. (članak 15. Direktive). Odricanje od prava na pristup branitelja moguće je ako je osumnjičena ili optužena osoba usmeno ili pisano, jednostavnim i razumljivim jezikom upozorena o jasnim i dovoljnim informacijama o sadržaju pravna na pristup branitelju i mogućim posljedicama odricanja od tog prava te ako je odricanje dano dobrovoljno i nedvosmisleno (članak 9. Direktive).

Procjenjujući sve navedeno, iz stanja spisa jasno slijedi da je žalitelj uhićen 14. ožujka 2017. u 10,15 sati i tom prilikom mu je uručena pouka o pravima uhićenika (listovi 30 do 33 spisa). Nakon upoznavanja s pravima žalitelj je odbio pravo na branitelja, a to je i potvrdio svojim potpisima. Radnja prepoznavanja obavljena je istog dana u 18,00 sati. Idućeg dana, 15. ožujka 2017. u 9,30 sati, obavljena je pretraga doma i prema zapisniku (list 38 spisa) žalitelj je tada želio angažirati branitelja po vlastitom izboru te je braniteljica bila prisutna pretrazi, a i prvom ispitivanju žalitelja koje je bilo 15. ožujka 2017. u 14,04 sati (list 54 spisa). Niti na jednu radnju, a osobito na radnju prepoznavanja, žalitelj tada nije stavio ikakvu primjedbu.

Iz navedenog jasno slijedi da je žalitelj prilikom uhićenja pravilno bio upozoren o svim njegovim pravima uključujući i pravo na branitelja te se odrekao tog prava. To odricanje je bilo važeće sve do idućeg dana kada je prilikom pretrage stana žalitelj tražio branitelja po vlastitom izboru, a to mu je tada i omogućeno. Drugim riječima, radnja prepoznavanja obavljena dan prije nego li je žalitelj tražio branitelja, odnosno obavljena je nakon što se on odrekao prava na branitelja prilikom uhićenja.

Zato žalbeni navod prema kojima se žalitelj „nije izričito odrekao prava na branitelja u tom stadiju postupka“ nije osnovan jer upravo suprotno proizlazi iz pouke o pravima i izvještaja o uhićenju. Jednako tako, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je „morao imati branitelja koji bi sudjelovao u dokaznoj radnji“ prepoznavanje „bez obzira na njegova očitovanja o pravu na branitelja“. No, pri uhićenju se žalitelj odrekao prava na branitelja, a to odricanje je itekako pravno odlučno. Budući da ovdje nije riječ o obveznoj obrani, da je okrivljenik pravilno upozoren na pravo na branitelja i da nema podataka iz kojih bi proizlazila makar sumnja da to odricanje nije bilo dobrovoljno i nedvosmisleno, to radnja prepoznavanja nije provedena povredom Ustava ili međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane. Stoga nije riječ o nezakonitom dokazu iz članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP/08. na koju se žalitelj neosnovano poziva.

Žalitelj prigovara i to što mu je povrijeđeno „pravo sudjelovati u ispitivanju svjedoka optužbe“ prilikom prepoznavanja, a što bi također trebala biti zadaća branitelja jer je žalitelj bio prepoznavan (u liniji za prepoznavanje). Ovaj žalbeni navod također nije osnovan jer se navedena raščlamba o odricanju od prava na branitelja odnosi i na taj žalbeni navodi. Za napomenuti je da konfrontacijsko pravo u odnosu na svjedoke optužbe žalitelju treba biti omogućeno barem jednom u postupku, moguće prilikom prvog ispitivanja takvih svjedoka, a idealno na raspravi (v. primjerice odluku ovog suda Kzz 55/15. od 18. siječnja 2016.). No, ti stadiji kaznenog postupka tek predstoje.

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 25. travnja 2017.