Broj: Kž 175/17
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđ. I. G., zbog kaznenog djela iz čl. 110 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15, dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 13. ožujka 2017 godine broj Kv I-6/2017-6 (K-3/2015), u sjednici održanoj 27. travnja 2017 godine,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba osuđ. I. G. kao neosnovana.
Obrazloženje
Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru na temelju čl. 68 st. 4 KZ/11 utvrđeno je da postoje uvjeti za nastavkom izvršenja sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja osuđ. I. G. koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 2. listopada 2015 godine br. K-3/15.
Protiv ovog rješenja podnio je žalbu osuđ. I. G. po branitelju V. D. odvjetniku iz N., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ukine prvostupanjsko rješenje i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
Na temelju čl. 475 u vezi čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08,76/09, 80/11, 91/11 - odluka Ustavnog suda i 143/12, dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen državnom odvjetništvu na dužno razgledanje.
Žalba nije osnovana.
Osnovano je prvostupanjski sud, preispitujući po proteku jedne godine izvršenja sigurnosne mjere u skladu s odredbom čl. 68 st. 5 KZ/11, prihvatio mišljenje i prijedlog u izvješću Zatvorske bolnice da je i dalje indiciran nastavak izvršavanja sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja u bolničkim uvjetima, iako realno nije za očekivati bitno poboljšanje na funkcionalnom planu ili u psihičkom statusu. Također iz liječničke svjedodžbe Zatvorske bolnice, Odjela Forenzičke psihijatrije, proizlazi da se zbog dijagnosticiranog organskog psihosindroma i ovisnosti o alkoholu, te sumnje na perzistirajući sumanuti poremećaj, provodi adekvatno liječenje u skladu s kliničkom slikom i somatskim statusom osuđenika, pa je uz provođenje terapije osuđenik mirniji, sumanute ideje blijede iako i dalje postoje, pa je stoga indiciran nastavak liječenja. Prema tome, s obzirom na sadržaj i mišljenja u medicinskoj dokumentaciji, neosnovanom se ukazuje tvrdnja žalitelja kako liječenje do sada nije dalo rezultate, pa više nema potrebe za izvršavanjem sigurnosne mjere, zbog čega je valjalo žalbu osuđenika odbiti kao neosnovanu.
Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsko rješenje po službenoj dužnosti po odredbi čl. 494 st. 4 ZKP/08 nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, to je sukladno odredbi čl. 494 st. 3 t. 2 ZKP/08 riješeno kao u izreci.
U Zagrebu 27. travnja 2017 godine
