Broj: Kž 119/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. B., zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. I. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli – Pola od 9. prosinca 2016. broj K-26/14, u sjednici održanoj 10. svibnja 2017., u nazočnosti braniteljice optuženika, M. B., odvjetnice iz P.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. I. B. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Puli-Pola  proglasio je krivim opt. I. B. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 te ga je na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine u koju mu je na temelju čl. 54. st. 1. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. lipnja 2014. do 24. rujna 2014.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08) sud prvog stupnja je optuženika presudio na platež troškova kaznenog postupka na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

 

Protiv te su presude žalbu je zbog odluke o kazni i troškova kaznenog postupka podnio državni odvjetnik s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju te da ga se presudi na platež paušala u većem iznosu  i optuženik putem braniteljice M. B., odvjetnice iz P., zbog povrede prava na pravični postupak iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, a optuženik putem braniteljice odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlozima da se žalbe suprotne stranke odbiju kao neosnovane.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u nazočnosti braniteljice optuženika koja je u smislu odredbe čl. 474. st. 1. ZKP/08 zahtijevala da se ona i optuženik obavijeste o sjednici vijeća, što je i učinjeno. U odnosu na uredno obaviještene  optuženika i državnog odvjetnika koji nisu pristupili, sjednica vijeća je na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08  održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženik neosnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede prava na pravični postupak iz čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“-Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99 – pročišćen tekst, 8/99- ispravak, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - dalje: Konvencija) jer prvostupanjski sud nije teško povrijedio pravo na pravično suđenje u smislu odredbe čl.  468. st. 2. ZKP/08.

 

Naime, optuženik u žalbi neosnovano tvrdi da mu je povrijeđeno prvo na pravičan postupak i pravo na obranu zbog toga što mu je sud odbio niz dokaznih prijedloga podnesenih radi provjere iskaza oštećenice. Međutim, sud prvog stupnja je u tijeku postupka prihvatio niz dokaznih prijedloga obrane (npr. sudsko-medicinsko i toksikološko vještačenje, razgledanje fotografija iz mobitela oštećenice, dodatno ispitivanje psihijatra i psihologa u kontekstu poruka koje su razmjenjivali oštećenica i optuženik, ispitivanje svjedokinje S. J. i dr.), a optuženiku je bilo omogućeno da na raspravi vrlo  detaljno ispita vještake te oštećenicu (čije je ispitivanje uz kraće prekide na ročištu održanom 28. listopada 2016.  trajalo od 10 do 15,55 sati, list 1010-1017).

 

Prema tome, nema nikakve sumnje da je optuženiku u tijeku prvostupanjskog postupka omogućeno da na učinkovit način ispituje svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe (postupovna jednakost stranaka), te pri tom nije niti u jednom momentu  bio u diskriminirajućem položaju u odnosu na tužitelja. Dakle, suđenje je u cjelini bilo u odnosu na optuženika fair i  pošteno, tako da se optuženik neosnovano poziva na povredu iz čl. 6. Konvencije. To što je sud prvog stupnja, kada je ocijenio da su sve odlučne činjenice u dovoljnoj mjeri utvrđene drugim dokaznim sredstvima, ovlašteno na temelju čl. 421. ZKP/08 odbio veći broj dokaznih prijedloga obrane i to argumentirano obrazložio u smislu st. 2. citirane odredbe, nije time povrijedio optuženikovo pravo obrane, niti njegovo pravo na pošteno suđenje. Naime, eventualna pogrešna ocjena o neosnovanosti dokaznih prijedloga može imati za posljedicu da činjenično stanje ostane nepotpuno i pogrešno utvrđeno, no to je pitanje koje izlazi izvan okvira odredbi o poštenom suđenju. U konkretnom slučaju, se upravo i radi o tome da se suštinski žalba optuženika i svodi na pitanje pogrešno  utvrđenog činjeničnog stanja, jer u biti svim žalbenim navodima optuženik zapravo nastoji dovesti, u smislu odredbe čl. 470. st. 2.  ZKP/08, u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja tvrdeći da je zaključak suda o počinjenom silovanju pogrešan.

 

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovan prigovor optuženika o povredi konvencijskog prava iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, a pri ispitivanju pobijane presude, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti bilo koju drugu postupovnu povredu odredaba kaznenog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno brojnim prigovorima optuženika, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Naime, u žalbi optuženik ustrajava u dokazivanju svoje teze da ga oštećenica neosnovano tereti želeći mu se na taj način osvetiti jer ne želi zbog nje ostaviti svoju obitelj. Optuženik tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi nastoji dokazati da je oštećenica, nakon dobrovoljnog spolnog odnosa kritične zgode te njihovog verbalnog sukoba u čijoj je pozadini bila neizvjesnost oko njihove ljubavničke veze, a s obzirom na svoje stanje pripitosti,  odbila izaći iz automobila, zbog čega ju je morao nasilno izvući i ostaviti na cesti. Dozvoljava da je pri tom zadobila određene tjelesne ozljede, dok je određene ozljede zadobila i za vrijeme dragovoljnog spolnog odnosna na haubi automobila. Dakle, stav je obrane da je oštećenica, zbog toga, jer je bila nezadovoljna stanjem njihove ljubavničke veze i povrijeđena zbog toga što je izbačena iz vozila i ostavljena sa zadobivenim ozljedama noću na cesti, odlučila optuženika lažno prijaviti zbog kaznenog djela silovanja.

 

Argumentacija obrane kojom se ova teza želi potkrijepiti; izostanak ozljeda oštećenice u analnoj regiji, mogućnost na koju ukazuje medicinski vještak, da su sve njene ozljede mogle nastati kod izvlačenje iz auta i tijekom dragovoljnog spolnog odnosa, činjenica da je oštećenica  čuvala u svom mobitelu pohranjen niz fotografija na kojima su snimljene ozljede na njenom tijelu, a potječu od njihovih dragovoljnih spolnih odnosa, po psihijatrijskom vještaku verificirani izostanak PTSP-a te njeno slobodno ponašanje nedugo nakon spornog događaja, što je u suprotnosti s njenim navodnim psihičkim problemima uzrokovanim predmetnim događajem. Nadalje, tvrdnja obrane da je oštećenica sklona manipulacijama nastoji se dokazati novim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem te ispitivanjem svjedoka I. P., djelatnice PU Istarske, na okolnost utvrđivanja identiteta oštećenice pri podnošenju kaznene prijave, u kontekstu tvrdnje oštećenice da je u predmetnom događaju izgubila novčanik, te ispitivanjem svjedoka D. B., najmodavca stana u kojem je jedno vrijeme živio optuženik, na okolnost tko je i pod kojim okolnostima iznajmljivao stan i tko je u njemu živio.

 

Međutim, sud prvog stupnja  potpuno pravilno nije prihvatio  ovakvu tezu obrane te je opravdano odbio provoditi dokaze koji su na ove okolnosti predloženi jer se njima niti u najmanjoj mjeri ne dovode u dvojbu pravilna i logična utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, kao sudu drugog stupnja, je također potpuno neprihvatljiva i neživotna  teza obrane da je ošt. D. M. osmislila ovu kompliciranu konstrukciju samo iz razloga  kako bi se osvetila optuženiku.

 

Naime, iz ovako koncipirane obrane  optuženika bi proizlazilo da je oštećenica, nakon što ju je optuženik izbacio iz auta, unaprijed računajući da će ju netko u takvom stanju zateći, skinula sa sebe suknju, te je samo u majici, grudnjaku i gaćicama koje je prethodno sama oštetila, hodala bosa cestom dok nisu naišli njeni susjedi P. J. i I. M. Nakon toga, prema navedenoj verziji obrane, oštećenica nakon kraćeg zadržavanja u kući, odlazi oko jedan sat iza ponoći u kafić M. gdje A. S. i G. M. pokazuje svoje ozljede i "glumi" da je u šoku, a nakon toga ide s A. S. tražiti svoje stvari na mjestu gdje ju je optuženik izbacio iz auta. Prema obrani, oštećenica i slijedećeg dana po istom "scenariju" o spornom događaju se povjerava A. H. i S. J. pri čemu se prikazuje kao uznemirena i  prestrašena, te im šalje više poruka u kojima navodi što joj se dogodilo. Nakon toga ide optuženika lažno prijaviti na policiju, pri liječničkom pregledu neisitnito navodi da trpi bolove zbog penetracije optuženikovog penisa u njen analani otvor, iako nikave ozljede nisu nađene, a potom i simulira velike psihičke probleme u vezi spornog događaja, iako joj nije dijagnosticiran PTSP,  te dovodi u zabludu psihijatra koji joj prepisuje  terapiju uzimanjem antidepresiva normabela uz redovite kontrole. Optuženik u žalbi ove svoje tvrdnje o manipulativnim sposobnostima oštećenice u toj mjeri potencira na potupno subjektivan i proizvoljan način da tvrdi da je oštećenica čak i sud prvog stupnja obmanula kada je pri iskazivanju "glumila" kako plače, iako  je sud u niz navrata na zapisniku činjenicu plakanja  konstatirao kao okolnost  utvrđenu vlastitim opažanjem.

 

Iz naprijed izloženog stanja stvari prezentiranog u verziji obrane optuženika evidentno je da se radi o potpuno neživotnoj i neuvjerljivoj konstrukciji smišljenoj radi izbjegavanja kaznene odgovornosti koje nema uporišta u provedenim dokazima.

 

Stoga je sud prvog stupnja potpuno opravdano prihvatio kao vjerodostojan iskaz oštećenice  koji korespondira s materijalnim dokazima, prije svega brojnim ozljedama koje je oštećenica zadobila po tijelu (oguljotine tjemenog dijela glave, vodeni otok lijeve strane lica, krvne podljeve obje nadlaktice, krvne podljeve desne podlaktice, krvni podljev prsnog koša obostrano, oguljotine slabinske regije obostrano, krvni podljev desnog bedra i krvni podljev desne potkoljenice) za koje medicinski vještak dr. I. K. dozvoljava da su mogle nastati na način na koji je u iskazu opisala oštećenica, zatim, oštećenjima na gaćicama i grudnjaku oštećenice te personalnim dokazima, iskazima svjedokinja A. S., A. H. i S. J., kojima je oštećenica rekla što joj se dogodilo, odnosno kojima je u vezi spornog događaja slala poruke telefonom.

 

Iz naprijed navedenih razloga, kada navode optužbe potvrđuje toliki broj uvjerljivih dokaza, potpuno je promašeno pozivanje optuženika na institut in dubio pro reo. Naime, navedeno procesno pravilo iz čl. 3. st. 2. ZKP/08 se primjenjuje samo u slučaju kada postoji činjenična dvojba koja se na temelju raspoloživih dokaza ni na koji drugi način ne može razriješiti, te se tada uzimaju kao utvrđene one činjenične tvrdnje koje su za optuženika povoljnije, a smatraju se nedokazanim one tvrdnje koje optuženika terete. Međutim, u konkretnom slučaju brojnost i vjerodostojnost izvedenih dokaza s potpunom izvjesnošću ukazuju da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo tako da sporne okolnosti na koje ukazuje optuženik u žalbi, a koje se niti ne odnose na odlučne činjenice, nemaju taj značaj koji im on  pridaje (moraju li ostati ozljede u analnoj regiji kod nasilne penetracije, postoje  li na grudnjaku i gaćicama oštećenice tragovi tekstilnih vlakana sa sjedišta automobila, čuvanje fotografija u mobitelu oštećenice o prijašnjim ozljedama nastalih tijekom dobrovoljnih spolnih odnosa).

 

U pogledu mogućnosti izostanka ozljeda anusa pri penetraciji ukrućenog uda sud prvog stupnja je o navedenim okolnostima ispravno prihvatio nalaz i mišljenje medicinskog vještaka I. K. koji je u nalazu i mišljenju na stručan i logičan način ukazao  da do ozljeda te regije u navedenim okolnostima ne mora neizostavno doći. To potpuno prihvatljivo i logično stajalište medicinskog vještaka i pored insistiranja optuženika na kombiniranom medicinsko-ginekološkom vještačenju te pozivanjem na mišljenje V. S. koje je priloženo uz žalbu,  kao privatno pribavljen dokaz, niti u najmanjoj mjeri nije doveden u pitanje.

 

Prema tome, kada je sud prvog stupnja na temelju vjerodostojnog iskaza oštećenice koji je potvrđen nizom materijalnih i personalnih dokaza sve odlučne činjenice utvrdio s potpunom izvjesnošću, neosnovani su prijedlozi optuženika da se provede novo psihijatrijsko-psihologijsko i kombinirano medicinsko-ginekološko vještačenje kojim se kroz subjektivne i proizvoljne procjene nastoji osporiti stručnost provedenog psihijatrijskog-psihologijskog i medicinskog  vještačenja. Jednako tako, neosnovani su i dokazni prijedlozi obrane i kojima se nastoji kompromitirati iskaz oštećenice (ispitivanje svjedoka D. Z., D. B., I. P.) jer se tim dokazima ne bi s uspjehom osporila vjerodostojnost  njena iskaza. Sud prvog stupnja je pravilno njen iskaz ocijenio iskrenim u kontekstu činjenice da oštećenica u biti ne tereti optuženika na krajnje negativistički način jer ne dramatizira sporni događaj, već ističe da je sam čin silovanja trajao kratko jer se ona uspjela otrgnuti. Osim toga, treba istaći i da upravo na objektivnost iskaza oštećenice ukazuje činjenica da je ona navela da je optuženik silovanje izvršio prodiranjem penisa optuženika u analni otvor, iako je isto tako mogla, i time bi obrani onemogućila bilo kakvo polemiziranje u vezi mogućnosti nastanka tjelesnih ozljeda, da je željela optuženika neistinito teretiti, navesti da se radilo o nasilnom  vaginalnom odnosu. U navedenom svjetlu, treba prihvatiti i pravilan stav suda prvog stupnja da je za oštećenicu ovakvo opisivanje događaja nepobitno vrlo traumatično i ponižavajuće, što je važna indikativna okolnost koja ukazuje na vjerodostojnost iskaza oštećenice.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik se ne žali zbog povrede kaznenog zakona, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 je utvrđeno da sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

 

Iako se optuženik ne žali zbog odluke o kazni, kako je žalbu podnio i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to se u smislu odredbe čl. 478.ZKP/08 uzima da se žali i iz te žalbene osnove.

 

Međutim njegova žalba niti u tom dijelu nije osnovana jer izrečena kazna zatvora  u trajanju od dvije godine nije prestroga kazna. Naime, iako je optuženik neosuđivana osoba, obiteljski čovjek koji radom uzdržava dvoje maloljetne djece, a sam čin silovanja je trajao kratko vrijeme, koje je okolnosti pravilno kao olakotne utvrdio sud prvog stupnja, stupanj  bezobzirnosti kojom se oštećenica ponizuje, uz strah i za život, su otegotne okolnosti koje opravdavaju izricanje kazne zatvora  u navedenom vremenskom trajanju. Blaža kazna od te ne bi ispunila individualnu niti generalnu svrhu kažnjavanja jer se ne bi u dovoljnoj mjeri izrazila osuda za jedno ovakvo teško kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora do dvanaest godina.

 

Međutim, iz navedenih razloga, jer je sud prvog stupnja na temelju ispravno utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti optuženiku odmjerio primjerenu kaznu, nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni. Sve okolnosti koje državni odvjetnik u žalbi ističe smatrajući da je optuženiku potrebno izreći strožu kaznu  (poniženje oštećenice, strah za život, zadobivanje tjelesnih ozljeda, izigravanje povjerenja, prethodne prijetnje i bezobzirnost) je  sud prvog stupnja u biti  imao u vidu.

 

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.

 

Neosnovano se državni odvjetnik žali zbog odluke suda prvog stupnja kojom je optuženika presudio na platež paušala u iznosu od 2.000,00 kn, jer bez obzira na brojnost rasprava i mnoštvo dokaza koji su provedeni tijekom ovog postupka, odluka o određivanju paušalne svote je u razmjeru s imovinskim prilikama optuženika te s trajanjem i složenošću ovog kaznenog postupka.

 

Iz naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane,  trebalo ih je na temelju čl. 482. ZKP/08 odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 10. svibnja 2017.