Broj: Kž 323/2017

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćalete kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. M. zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 3. travnja 2017. broj K-5/2017-13, u sjednici održanoj 7. lipnja 2017.,

 

 

presudio je:

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženom S. M. za kazneno djelo iz članka 110. KZ/11 zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 10  (deset) godina, dok se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci iz opozvane uvjetne osude izrečene optuženiku presudom Općinskog suda u Osijeku od 23. travnja 2014. broj K-218/2014-2 pa se optuženi S. M., uz primjenu članka 53. stavka 1. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) godina i 3 (tri) mjeseca, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11, uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 3. siječnja 2015. pa dalje.

 

II. Odbija se žalba optuženog S. M. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi S. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstva iz članka 110. KZ/11. pa je, na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest godina (pravilno bi bilo: utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju šest godina), opozvana je uvjetna osuda izrečena mu presudom Općinskog suda u Osijeku od 23. travnja 2014. broj K-218/2014-2 i uzeta mu je kao utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci iz te presude pa je optuženi S. M., na temelju članka 53. stavka 1. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju šest godina i tri mjeseca, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 3. siječnja 2015. pa nadalje.

 

Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog S. M. oduzeta je metalna cijev duljine 68 cm, promjera 3 cm.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), oštećenici su upućeni s imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 6. do 8. ZKP/08., optuženom S. M. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 9.724,00 kune te 19.687,50 kuna oštećenicima.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. M..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pobijanu presudu preinači na način da opt. S. M. za kazneno djelo za koje je proglašen krivim (…) izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju, a onda i da mu jedinstvenu kaznu zatvora izrekne u duljem trajanju“.

 

Optuženi S. M. žali se po branitelju, odvjetniku D. S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene KZ-a“ i odluke o kaznenopravnoj sankciji, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu ukine i predmet vrati I-stupanjskom sudu na ponovni postupak“.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu optuženika koju predlaže odbiti.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženog S. M. je neosnovana.

 

Optuženi S. M. u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tekst koje odredbe parafrazira, a u obrazloženju navodi da „pobijana odluka ponovno ne sadrži (dostatne) razloge o odlučnim činjenicama u pogledu krivnje odnosno postojanju izravne namjere okr. za počinjenje kd ubojstva iz čl. 110. KZ/11.“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu proturječni niti izreci niti sami sebi. U odnosu na oblik krivnje prvostupanjski sud je iznio jasne i dostatne razloge, navevši da je „optuženik kritične zgode koristio podoban predmet da drugog usmrti“ – a prema utvrđenjima tog suda radilo se o metalnoj cijevi duljine 68 cm, promjera 3 cm – „te je upravo takvim predmetom zadao udarce po glavi oštećenika (a notorna je činjenica da je glava vitalni dio tijela)“ pa da iz toga „slijedi zaključak da je optuženik bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje, dakle, postupao s izravnom krivnjom“ – pri čemu se očigledno radi o omašci te se misli na izravnu namjeru – „kao oblikom krivnje“, a takva namjera naznačena je i u činjeničnom opisu radnje kaznenog djela u izreci presude, gdje je navedeno da je optuženik opisane radnje poduze „u nakani da ovog [žrtvu J. P.] liši života“.

 

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju ističe ovaj žalitelj, niti koja druga takva povreda na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženi S. M. povredu kaznenog zakona obrazlaže kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ali ne ukazuje na neku od povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 6. ZKP/08. pa ovdje treba samo odgovoriti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ispitao i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te je našao da tom presudom nije na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženi S. M. ukazuje na razlike u iskazima svjedokinje J. P., koja je navela da je s njom u kući bila njena unuka J. kada je u kuću ušao optuženik i pitao za D. te da je ona krenula za njim i vidjela ga kako metalnom šipkom udara njenog supruga koji je ležao pred kućom, a da je njena snaha D. N. s D. tu došla nakon što je ona prišla tijelu svog supruga i kleknula pokraj njega, i svjedokinje D. N. koja je navela da je  u kući bila pokraj svekrve J. P. i kćeri J. kada je ušao optuženik za kojim je kasnije istrčala na dvorište i vidjela ga kako šipkom udara J. P.. Žalitelj smatra da se, s obzirom na ovakve iskaze, „sa sigurnošću ne može utvrditi (…) kada je treći udarac ustvari zadan“ jer da „prvenstveno nije utvrđeno niti tko je od svjedoka taj udarac ustvari vidio – J. P. ili D. N.“.

 

Optuženi S. M. u žalbi također navodi da je „I-st. sud pravilno iznio razloge iz kojih okr. uz sebe nosi nož na preklapanje oštrice od 13 cm – radi obrane od mogućeg napada“, ali da on, „kako je i sam (…) iskazivao, inkriminirane zgode nije očekivao napad oštećenika“ jer je, „da je imalo očekivao napad ošt. ili da je imao namjeru istoga usmrtiti, logično i životno da bi taj nož i upotrijebio kao `podobno sredstvo´ za usmrćenje. Navodi i da se „ne može sa sigurnošću zaključiti da je zadnji udarac (a koji je smrtonosan po vještaku) okr. zadao s namjerom da ošt. usmrti“ te da je „neprihvatljiv (…) i zaključak suda u odnosu na `podoban predmet´ koji je okr. koristio s namjerom da drugog usmrti te mu tim predmetom zadao udarce po glavi“ jer da „tijekom postupka nije dokazano da je `podoban predmet´ uopće okrivljenik imao kod sebe“, odnosno da je „obrana (…) dokazala, da metalnu cijev okr. nije imao neposredno prije inkriminiranog događaja, već da je metalna cijev bila vlasništvo oštećenika (…) pa je stoga nelogičan i neutemeljen (…) zaključak suda o postojanju izravne namjere okr. da metalnom šipkom usmrti ošt.“. Tvrdi da „za dokazivanje unaprijed stvorene namjere okrivljenika da usmrti oštećenika J. P., optužba treba dokazati odakle i kada okr. nalazi (uzima) metalnu šipku, no za sada takvih dokaza nema, pa je obrana okrivljenika – da se pokušao obraniti od napada oštećenika, životna i logična“. Optuženik također navodi da nije utvrđeno „da je između prva dva udarca uslijedila latencija od nekoliko minuta (u kojoj okr. ulazi u kuću ošt. tražeći D.) a potom da slijedi i treći udarac“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je s izvjesnošću, nakon pravilne analize i ocjene provedenih dokaza, svakog za sebe i u odnosu s drugima, a posebno cijeneći i obranu optuženika, utvrdio sve okolnosti predmetnog događaja.

 

Prvenstveno treba istaknuti da iz citiranih žalbenih navoda proizlazi da obrana smatra da je optuženik proglašen krivim da je na mjesto događaja došao s već unaprijed stvorenom namjerom usmrćenja J. P.. Međutim, takva optuženikova namjera, koja se u pravnoj teoriji naziva „predumišljajem“, optuženom S. M. nije niti bila stavljena na teret, niti je on za takvo postupanje proglašen krivim, niti bi njeno utvrđenje proizlazilo iz obrazloženja pobijane presude.

 

Naime, u činjeničnom opisu optuženikove radnje kaznenog djela u izreci prvostupanjske presude jasno je naznačeno da je optuženi S. M. „nakon verbalnog sukoba s J. P., u nakani da ovog liši života, metalnom cijevi (…) J. P. zadao više udaraca po glavi …“. Dakle, optuženik je, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, prolazeći pokraj kuće J. P. ispred koje se ovaj nalazio, ušao s njim u verbalni sukob i tek tada je stvorio namjeru usmrtiti ga pa je uzeo metalnu cijev koja se tamo nalazila, a kojom mu je zadao udarce od kojih je ovaj pao na tlo, a nakon toga i udarac koji je doveo do njegove smrti. Utvrđenje da je do takvog optuženikovog fizičkog napada na J. P. došlo nakon njihovog verbalnog sukoba jasno je obrazloženo i u pobijanoj presudi (3. odlomak na 10. stranici pisane presude).

 

Da je optuženi S. M. metalnu cijev kojom je J. P. zadao udarce uzeo s tla na samom mjestu događaja tijekom sukoba s J. P. proizlazi upravo iz optuženikove obrane i u tom je dijelu ona prihvatljiva, ali prvostupanjski sud valjanim razlozima, koji su prihvatljivi i ovom drugostupanjskom sudu, otklanja dio optuženikovog iskaza u kojem ovaj tvrdi da ga je J. P. napao drvenom palicom te da je on metalnu cijev uzeo kako bi se obranio od takvog P. napada. Naime, kod optuženika nakon predmetnog događaja nisu utvrđene nikakve ozljede, a izvjesno je da bi ih on imao i da bi na njih i ukazao da ga je J. P. uistinu napao i udario drvenom palicom kako to optuženik sada u obrani tvrdi.

 

Zbog toga okolnost da je optuženik kod sebe imao nož na preklapanje kojega je, kako navodi, uzeo u strahu od napada D. P., sina žrtve,  i njegovih srodnika zbog toga što ga je nekoliko dana ranije istjerao iz svoje kuće, nije ni od kakvog utjecaja na zaključak o optuženikovoj namjeri usmrćenja J. P. kritične zgode, kada je on očigledno, nakon što je odlučio usmrtiti ga, uzeo metalnu cijev kao sredstvo koje mu je bilo pri ruci i koje je apsolutno pogodno za nanošenje smrtonosnih ozljeda udarcima u glavu.

 

Konačno, za utvrđenje optuženikove namjere usmrćenja J. P. odlučno je njegovo postupanje nakon prvog dijela sukoba sa žrtvom, ulaska u kuću te izlaska iz nje, koje ponašanje opisuju J. P. i D. N., iz čijih u tome dijelu suglasnih iskaza nedvojbeno proizlazi da je optuženi S. M., nakon izlaska iz kuće, prolazeći pokraj J. P. koji je, zbog ranijih udaraca koje mu je optuženik zadao metalnom cijevi, ležao na tlu, ovome istom cijevi zadao još jedan udarac u glavu, a upravo taj udarac je, prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka dr. B. D., bio smrtonosan.

 

Razlike u iskazima J. P. i D. N. na koje optuženik upire u žalbi ne dovode u sumnju istinitost njihovih iskaza o opisanom postupanju optuženog S. M.. Potpuno je jasno da je J. P., nakon optuženikovog ulaska u kuću i upita gdje je njen sin D., bila usredotočena upravo na optuženika, a ne na D. N., pa okolnost da ona nije iskazala da je i D. N. bila u istoj prostoriji s njom ni na koji način ne osporava vjerodostojnost njihovih suglasnih iskaza o tome kako je optuženik, izašavši iz kuće, usmrtio J. P. udarcem metalnom cijevi udario u zadnji dio glave.

 

Zbog svega iznesenog, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio sve objektivne okolnosti predmetnog događaja tijekom kojeg je došlo do prepirke optuženog S. M. i J. P., kada je optuženik uzeo metalnu cijev i zadao J. P. nekoliko udaraca od kojih je ovaj pao na tlo, nakon čega je ušao u kuću i tražio D. P., a po izlasku iz kuće, prolazeći pokraj J. P., ovome metalnom cijevi zadao udarac u zatiljak glave kojim mu je nanio ozljede od kojih je J. P. na mjestu događaja i preminuo. Upravo na temelju takvog postupanja optuženika nedvojbeno je i da je on, s obzirom na uporabljeno sredstvo, intenzitet udarca i lokaciju ozljede, postupao s izravnom namjerom na počinjenje kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11. zbog kojega ga je prvostupanjski sud i proglasio krivim.

 

Slijedom navedenog, žalbom optuženog S. M. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda niti ta žalba ukazuje na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne, a koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi pa žalba optuženika podnesena iz osnove navedene u članku 470. ZKP/08. nije osnovana.

 

Optuženi S. M. u žalbi ističe da prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali žalbu zbog odluke o kazni ne obrazlaže.

 

Nije u pravu je državni odvjetnik kada, žaleći se zbog odluke o kazni, tvrdi da je prvostupanjski sud optuženom S. M. neosnovano cijenio olakotnim doprinos J. P. optuženikovom počinjenju kaznenog djela. Naime, iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je povod verbalnom sukobu optuženog S. M. i J. P. bio raniji sukob optuženika sa sinom žrtve, D. P. te da su dan kasnije J. P., D. P. i još jedna osoba tražili optuženika, očigledno spremni na sukob s njim, a sve to je očigledno bilo povodom svađi optuženika i J. P. koja je prethodila predmetnom događaju.

 

Međutim, ispravno državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud optuženom S. M. pogrešno cijenjeno olakotnim „načelno“ priznanje jer optuženik poriče njegovo počinjenje, a da je otegotnim trebalo cijeniti da je optuženi S. M. kazneno djelo počinio u roku provjeravanja određenom mu uvjetnom osudom za ranije počinjeno kazneno djelo, kao i optuženikovu brutalnost i upornost u počinjenju kaznenog djela.

 

Naime, optuženik je, očitujući se optužbi, izjavio da se ne smatra krivim, a u iskazu je tvrdio da ga je J. P. napao, zbog čega se okolnost da je priznao da mu je zadao nekoliko udaraca metalnom cijevi ne može smatrati „načelnim“ priznanjem kaznenog djela, pogotovo kada se ima na umu da je optuženik porekao da bi, nakon udaranja J. P., s metalnom cijevi ušao u kuću oštećenika tražeći i D. P. te da je po izlasku J. P. tom cijevi zadao još jedan udarac u glavu, i to onaj smrtonosni, dok je ovaj ležao na tlu, a takvo njegovo postupanje prema tada već bespomoćnoj žrtvi, nesposobnoj za ikakav otpor ili izbjegavanje udarca, uistinu predstavlja izrazitu iskazanu upornost u ostvarenju nauma.

 

Optuženi S. M. je predmetno kazneno djelo počinio u roku provjeravanja određenom mu uvjetnom osudom izrečenom mu presudom Općinskog suda u Osijeku od 23. travnja 2014. broj K-218/2014-2 koja je postala pravomoćna 7. svibnja 2014., dakle, oko pola godine prije predmetnog kaznenog djela, a ta presuda očigledno nije utjecala na optuženika da odustane od činjenja kaznenih djela pa mu i tu okolnost treba cijeniti otegotnom.

 

Sve ove okolnosti, uz prihvaćanje i činjenice da je optuženik otac maloljetnog djeteta  koju mu je prvostupanjski sud ispravno cijenio olakotnom, opravdavaju, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, utvrđenje optuženom S. M. za počinjeno kazneno djelo kazne zatvora u trajanju deset godina koja se ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje pa se, s obzirom na uzimanje kao utvrđene kazne zatvora u trajanju šest mjeseci iz opozvane uvjetne osude, i jedinstvena kazna zatvora u trajanju deset godina i tri mjeseca ukazuje pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

U ovu jedinstvenu kaznu zatvoru je, na temelju članka 54. KZ/11., optuženiku trebalo uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 3. siječnja 2015. pa dalje.

 

Zbog toga je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., trebalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti prvostupanjsku presudu, kako je i presuđeno pod točkom I. izreke, dok je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, na temelju članka 482. ZKP/08., žalba optuženog S. M. odbijena kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke.

Z., 7. lipnja 2017.