PRESTANAK OBVEZA – ZAKAŠNJENJE – ZAKAŠNJENJE VJEROVNIKA
Propuštanje dostave računa dužniku prije utuženja tražbine
(čl.184.st.1. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11)
Ako dužnik bez računa ne može saznati za visinu svoje novčane obveze, tada se propust vjerovnika da prije utuženja te tražbine dostavi račun dužniku ima smatrati radnjom koja sprečava dužnikovo ispunjenje te dovodi vjerovnika u zakašnjenje, zbog čega zatezna kamata ne teče od dana dospijeća naznačenog u računu već od dana dostave tužbe kojom je pokrenut postupak radi naplate te tražbine.
„Nije sporno da je tužena tijekom ovog postupka – 2. srpnja 2011. godine platila tužitelju utuženi iznos glavnice, nakon čega je tužitelj povukao tužbu za iznos utužene glavnice, a ustrajao je kod tužbe za plaćanje zatezne kamate na svaki pojedini iznos računa od njegova dospijeća pa do dana plaćanja. Navedeni zahtjev tužitelja sud prvog stupnja pobijanom presudom prihvaća – odnosno djelomičnim održavanjem na snazi platnog naloga dosuđuje tužitelju zakonsku zateznu kamatu, i to na svaki pojedini iznos iz ispostavljenih računa počevši od prvog idućeg dana nakon dana sa kojim je ispostavljenim računom određeno dospijeće plaćanja iznosa iz tog računa, jer smatra da je sa navedenim danom tuženik došao u zakašnjenje sa plaćanjem. Pri tome sud prvog stupnja smatra neodlučnim da li je, i kada je tuženik primio račune koji se odnose na utužene iznose, a sve to pozivajući se na odredbe čl.9., čl.29. i čl.183. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05 i 41/08 – u daljnjem tekstu: ZOO/05).
Osnovano se u žalbi tužene ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe ZOO-a vezano za utvrđeno zakašnjenje tužene u izvršenju obveze. Naime, tijekom postupka tužena je ustvrdila (podnesak od 3.7.2012. – list 54, ročište 12.9.2012. – list 56) da joj prije pokretanja predmetnog postupka tužitelj nije dostavio račune, odnosno da je predmetne račune prvi puta vidjela nakon što ih je tužitelj dostavio u sudski spis. Ovakve činjenične tvrdnje tužene tužitelj nije osporio. S obzirom na naprijed navedeno pogrešno je sud prvog stupnja, pozivom na odredbu čl.183. ZOO-a, utvrdio obvezu plaćanja zatezne kamate od prvog idućeg dana nakon onog koji je u svakom pojedinom računu naveden kao dan dospijeća, jer je u konkretnom slučaju, s obzirom na to da tuženik nije osporio tvrdnju tužene da su joj dostavljeni računi koji se odnose na utuženu tražbinu, valjalo primijeniti i odredbu čl.184.st.1. ZOO-a, koja govori o zakašnjenju vjerovnika – odnosno koja propisuje da vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi. Dakle, u smislu navedene odredbe vjerovnik dolazi u zakašnjenje i onda kada ne poduzme određene prethodne radnje bez kojih dužnik ne može ispuniti svoju obvezu – a takav slučaj postoji upravo onda kada dužniku ne dostavi račun a bez njega dužnik ne može saznati visinu svoje obveze. Sve dok traje vjerovnikovo zakašnjenje ne može dužnik doći u zakašnjenje, niti mogu teći zatezne kamate.
Vjerovnikovo zakašnjenje, o kojem govori odredba čl.184.st.1. ZOO-a, u naprijed navedenoj situaciji prestaje danom dostave računa – odnosno dostavom tužbe kojim se pokreće postupak za naplatu tražbine iz računa koji prethodno nije bio dužniku dostavljen, pa sa tim danom počinje zakašnjenje dužnika i tijek zatezne kamate. Kako nije sporno, a to proizlazi i iz stanja predmetnog spisa, da je rješenje o ovrsi sa prijedlogom za ovrhu tuženoj dostavljeno 13. siječnja 2011. godine, to onda u skladu sa naprijed navedenim, od navedenog dana teče i zatezna kamata na iznose neplaćenih računa.“
